PISjournal – Nedavni razvoj u stavovima libanskog Hezbollaha prema novim sirijskim vlastima ne treba posmatrati kao taktički zaokret ili političko povlačenje; on spada u tendenciju redefiniranja sigurnosnog okruženja Libana nakon 40-dnevnog rata protiv Irana i u nastojanje da se spriječi otvaranje novog fronta protiv pokreta otpora.
U televizijskom obraćanju povodom obilježavanja Arbaina Imama Huseina, generalni sekretar Hezbollaha, šejh Naim Qassem, izjavio je da pokret „nema ništa protiv održavanja javnog sastanka sa sirijskim rukovodstvom kad god obje strane budu smatrale da je to prikladno“, ističući pritom „važnost i nužnost bratskog, pozitivnog i saradničkog odnosa između Libana i Sirije“.
Međutim, Qassemove riječi bile su mnogo više od diplomatske poruke. One su predstavljale sigurnosnu strategiju, usmjerenu na upravljanje odnosima s Damaskom i neutraliziranje američkih i izraelskih nastojanja da Siriju pretvore u polugu protiv Hezbollaha.
Izjava je uslijedila u trenutku kada je Donald Trump posljednjih sedmica u više navrata vršio pritisak na privremenog predsjednika Sirije Ahmada al-Sharaa da odigra ulogu u Libanu i pomogne u obuzdavanju Hezbollaha. Ovaj prijedlog počiva na jasnoj pretpostavci: da bi nova Sirija mogla preuzeti dio izraelskog sigurnosnog tereta na sjevernom frontu — bez potrebe da izraelske trupe ikada pređu granicu.
Međutim, Damask se zasad odupire pritisku Bijele kuće, zauzimajući relativno odmjeren i dalekovidan stav prema uplitanju u takvu zamku i insistirajući na tome da neće vojno intervenirati u Libanu. Čak ni al-Sharaa, iako ne krije duboke razlike s Hezbollahom, nije odbacio mogućnost dijaloga u potpunosti.
U televizijskom intervjuu u junu, kada su ga pitali da li bi sjeo za isti sto s Hezbollahom, odgovorio je: „Ako to služi Libanu i garantuje interese Sirije, zašto ne?“
Dodao je: „Imamo dubok problem s tim pokretom. Ali ne želimo da cijeli Liban propadne“, naglašavajući svoje uvjerenje u dijalog čak i s opozicionim frakcijama.
U tom kontekstu, Qassemova poruka može se shvatiti kao nastojanje da se upravo takav pristup učvrsti, da se kanal komunikacije održi otvorenim i spriječi da stare nesuglasice postanu gorivo za još dublju krizu.
Glavni pokretač ovog stava Hezbollaha jeste sprječavanje da Sirija postane teren za provođenje američkih i izraelskih sigurnosnih projekata.
Tokom proteklih mjeseci Washington je u više navrata nastojao sugerirati da se izraelski sigurnosni izazovi u Libanu mogu riješiti uz sirijsko učešće i bez direktnog prisustva izraelskog režima. U takvoj politici, bilo kakve tenzije između Hezbollaha i sirijske vlade mogu ići naruku Washingtonu. Stoga je politička fleksibilnost Hezbollaha više usmjerena na zatvaranje prostora za zloupotrebu od strane stranih aktera nego na promjenu principa ovog pokreta.
Istovremeno, ovi signali nose još jednu poruku, kako za libansko javno mnijenje tako i za širi arapski svijet. Hezbollah nastoji pokazati da, suprotno slici koju njegovi protivnici stvaraju, nije protiv dijaloga ili diplomatije i da će, gdje god se sporovi mogu riješiti putem angažmana i razgovora, pozdraviti tu priliku.
To, naravno, ne znači da je pokret ublažio svoj stav prema Izraelu. Iz perspektive Hezbollaha, iskustvo proteklih godina, posebno primirja iz novembra 2024. godine, pokazalo je da Tel Aviv ne samo da ne poštuje svoje obaveze već je hiljadama puta prekršio taj sporazum, a čak je odbio povući se s pet tačaka iz kojih je, prema sporazumu, bio obavezan povući se. Za pokret otpora, stoga, vojno odvraćanje ostaje nezamjenjivo kada je riječ o izraelskom režimu. Međutim, ta logika se nužno ne primjenjuje na Siriju, a dijalog s Damaskom zapravo bi mogao biti dio šire strategije smanjenja prijetnji.
Postoji još jedan ključni faktor: geopolitička težina Sirije u libanskim odnosima. Odnos između dvije zemlje nije ograničen na političke kalkulacije. On predstavlja splet pitanja granične sigurnosti, operacija protiv krijumčarenja, povratka izbjeglica, trgovine, tranzitnih ruta i ekonomske saradnje, što sve povezuje njihove budućnosti. Nijedna vlada u Libanu, bez obzira na svoju političku orijentaciju, ne može sebi priuštiti ignoriranje te geopolitičke stvarnosti. A Hezbollah je itekako svjestan da je stabilnost u Libanu nezamisliva bez barem osnovnog nivoa koordinacije s Damaskom.
Na drugom nivou, ovaj promijenjeni ton također treba posmatrati kroz dugoročnu perspektivu Hezbollaha o političkoj budućnosti Libana. Suprotno slici koju Washington pokušava prikazati, prema kojoj je riječ o izoliranom, odmetnutom pokretu lišenom političkog legitimiteta, Hezbollah i dalje predstavlja važnog aktera u unutrašnjoj politici Libana i sebe vidi kao sastavni dio budućeg upravljanja zemljom. Smanjeno prisustvo grupe u aktuelnoj vladi manje je simptom slabosti, a više posljedica namjerne, skupe i proračunate odluke donesene nakon atentata na Sejjida Hasana Nasrallaha, strateške odluke usmjerene na izvlačenje Libana iz političkog zastoja. Taj potez otvorio je put predsjedničkim izborima i formiranju vlade te spriječio potpuni kolaps političkog poretka. U tom kritičnom trenutku Hezbollah je ustupio dio svojih političkih zahtjeva kako bi olakšao put poslijeratnoj obnovi, upravljanju ekonomskom krizom i procesu vezanom za primirje s Izraelom, a za sve to bilo je potrebno ukloniti što više prepreka.
Konačno, ovaj zaokret mora se razumjeti u kontekstu šireg preoblikovanja regionalnog sigurnosnog poretka nakon 40-dnevnog rata Izraela i SAD-a protiv Irana, nepokolebljivog saveznika Hezbollaha. Danas Hezbollah, kao dio Osovine otpora, i nova sirijska vlada, koja je sada uklopljena u arapski okvir, dijele barem jedan zajednički interes: izbjeći krize čiji je jedini korisnik Izrael. U ovom trenutku Tel Avivu su regionalne turbulencije potrebnije nego ikada kako bi skrenuo pažnju s vlastitih unutrašnjih političkih i sigurnosnih podjela. Mnoge arapske države, nakon teških lekcija posljednjeg rata, postale su svjesnije novih odnosa snaga u regionu i sve su opreznije kada je riječ o uvlačenju u scenarije koji destabiliziraju region.
Stoga spremnost Hezbollaha da razgovara s Damaskom ne treba tumačiti kao znak odustajanja od njegovih principa ili ignoriranja ranijih sporova. Ovaj novi pristup dio je politike upravljanja razlikama sa Sirijom, politike usmjerene na sprečavanje otvaranja novog fronta protiv Libana, održavanje kanala dijaloga sa strateškim susjedom i neutraliziranje planova kojima je cilj iskorištavanje postojećih podjela radi preoblikovanja fronta protiv Osovine otpora.
Ekskluzivno PISjournal
