Amina Hadžić   irske

Autorica je studentica studijskog programa Politologija – međunarodni odnosi i diplomatija na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Aktivno je uključena u studentski klub Naučnoistraživačkog instituta “Ibn Sina”.

PISjournalHistorija irske empatije predstavlja evolutivni proces. Početkom 20. stoljeća bila je istaknuta irska solidarnost s cionističkim pokretom.

Cionistička borba za nezavisnost u Palestini doživljavana je kao paralela irskoj borbi protiv britanske vlasti. U tom kontekstu, Irci su aktivno podržavali cionističke napore za uspostavljanje jevrejske države, videći ih kao borbu za slobodu i nezavisnost, sličnu njihovoj vlastitoj. Dolazak na vlast radikalnih irskih nacionalističkih pokreta i početak građanskog rata doveo je do promjene u percepciji izraelsko-palestinskog sukoba. U kontekstu antibritanske pobune, Irska je počela razmatrati jevrejsku državu ne kao simbol borbe za slobodu, već kao rezultat britanske kolonijalne politike, izazivajući refleksiju o vlastitom podijeljenom postojanju.

Sve ovo dovodi do promjene u irskim stavovima prema Izraelu, s početne solidarnosti prema kritici. Tokom 1940-ih, razmatranjem UN-ovog plana o podjeli Palestine, mnogi irski intelektualci i javne ličnosti počeli su izražavati sumnje u cionističke težnje i gledali su na izraelsku politiku kroz prizmu britanskog imperijalizma. Profesorica historije na Trinity Collegeu u Dublinu, Jane Ohlmeyer ističe da Irska ima izravno iskustvo imperijalizma, što je oblikovalo njezin način sudjelovanja u postkolonijalnim sukobima. Sličnost u iskustvu između Iraca i Palestinaca oblikovala je irsku percepciju i solidarnost prema palestinskom narodu.

Ovo je rezultiralo smanjenjem podrške Irske jevrejskoj državi, a postavljanje pitanja o njenoj legitimnosti. Sean O’Faolain, poznati irski pisac, iznio je svoje mišljenje u novembru 1947. tokom rasprave Ujedinjenih nacija o planu podjele Palestine. On je odbacio usporedbu između borbi irskog naroda za nezavisnost i cionističkog pokreta, izražavajući svoje stajalište riječima: “Kada bismo mogli zamisliti da se Irska transformiše, od strane Britanije, u nacionalni dom za Jevreje, teško mogu sumnjati na čijoj biste se strani našli.”

Sir Ronald Storrs, prvi britanski guverner Jerusalema, svojom usporedbom Izraela s “malom lojalnom jevrejskom Ulsterom” dao je izraz svoje percepcije Izraela kao entiteta koji je bio namijenjen suprotstavljanju arapskom nacionalizmu.

Ulster, sjeverna pokrajina Irske pod britanskom kontrolom, bila je poznata kao bastion britanske vlasti protiv irskog nacionalizma. Njezina uloga kao takva bila je slična onoj koju je Storrs povezao s Izraelom. Utjecaj Katoličke crkve, poznat kao “Vatikanski faktor”, također je imao efekat na irske stavove. Enciklika Pape Pija XII, kojom se podržavao “međunarodni karakter” Jerusalema, podstakla je irsku vladu da podrži međunarodni nadzor nad jerusalemskim svetim mjestima. Ova podrška odražavala je i duboko ukorijenjene religijske vrijednosti i interese Irske.

Kao rezultat toga uslijedila je odluka Irske da prizna Izrael de jure tek 1963. godine, 15 godina nakon proglašenja nezavisnosti. Ova odluka označila je početak formalnih diplomatskih odnosa između dvije države, ali isto tako naglasila oprez i određenu rezervisanost Irske prema Izraelu. Dok je Irska postupno priznavala Izrael kao suverenu državu, njezina politika prema Palestini mijenjala se u skladu s promjenama u međunarodnim odnosima i geopolitičkim prilikama.

Nakon Šestodnevnog rata 1967. godine, rastući broj palestinskih izbjeglica postao je središnji element irske politike prema regiji. Govoreći 1969. u Dailu, Donjem domu irskog parlamenta, irski ministar vanjskih poslova Frank Aiken je opisao rješenje ovog problema kao “glavni i najhitniji cilj” irske politike prema Bliskom istoku. Do trenutka kada je Aiken napustio svoju funkciju kasnije te godine, politika Irske bila je čvrsto uspostavljena, da mir nije moguć bez povratka maksimalnog mogućeg broja palestinskih izbjeglica i potpune naknade, a ne samo njihovog preseljenja.

Nakon pridruživanja Europskoj uniji 1973. godine, uzastopne vlade u Dublinu preuzele su ključnu ulogu u zagovaranju problema Palestine unutar Europe. U februaru 1980., Irska je bila prva članica EU-a koja je pozvala na uspostavu palestinske države. Također je bila posljednja koja je dopustila Izraelu otvaranje ambasade, u decembru 1993. godine. Sukobi između irskih mirovnih snaga UN-a u Libanonu i izraelske vojske dodatno su zategli odnose. Irska vlada direktno je smatrala Izrael odgovornim za smrt najmanje 15 vojnika, uključujući otmicu i pogubljenje vojnika Thomasa Barretta i Dereka Smallhornea u aprilu 1980. Kroz eru sporazuma iz Osla i eru nakon Osla, irske vlade nastavile su pružati Palestini vrijednu, ako ne i neograničenu potporu. Govoreći pred Foreign Policy Association u New Yorku u septembru 2000., irski premijer Bertie Ahern objasnio je da je “moralna dimenzija” međunarodnih poslova “prvi i najvažniji” razlog za irsku uključenost.

U današnjem svjetlu brutalnih politika, dosegnuvši neviđen nivo, koje sprovodi izraelska vlada nad Palestincima, te u jasnom kontrastu s ostalim članicama EU koje rizikuju da se udalje od svojih vlastitih principa, Irska u pružanju podrške Palestini pokazala se kao najveći prijatelj u Europi. Nasilje i agresija usmjerena ka Palestincima, posebno unutar opsade Gaze, doveli su do nezapamćenog nivoa patnje i neprikladnih uslova za život, naročito za djecu. Ograničavanje pristupa hrani i postavljanje fizičkih prepreka, poput “zida”, dodatno su pogoršali humanitarnu situaciju. Irska, zemlja sa bogatom historijom otpora protiv okupacije i borbe za nacionalnu nezavisnost, prepoznaje patnju i nepravdu koju Palestinci trpe pod izraelskom vlašću. Što potvrđuje i izjava Lea Varadkara, sada već bivšeg premijera Irske, u Bijeloj kući: „Vidimo našu historiju u njihovim očima, priču o raseljavanju, lišenju posjeda i u kojoj se negiraju pitanja nacionalnog identiteta. Prisilna emigracija, diskriminacija, a sada i glad“.

Novi irski premijer, Simon Harris, kao najmlađi premijer u irskoj povijesti, istakao je posljedice rata na djecu u svom govoru u parlamentu: “Mir se ne može graditi na grobovima djece.”

Palestina i Irska, iako udaljene na različitim kontinentima, u irskoj politici izgledaju kao da su mnogo bliže. Irska je postupno razvijala svoj pristup pitanju Palestine, pokazujući tendenciju za podršku pravima Palestinaca i osudi izraelskih akcija koje se smatraju kršenjem međunarodnog prava. U kontekstu irskih političkih stranaka, stranke poput Sinn Féina, Fine Gael i Fianna Fáilx (kao jedna od najvećih stranaka u Irskoj) imaju snažnu potporu za palestinsku borbu za pravdu. Međutim, u novije vrijeme, vidljiv je trend rasta svijesti i podrške Palestini unutar svih političkih stranaka u Irskoj. Ovo se posebno manifestira kroz izražavanje kritika prema izraelskoj politici u odnosu sa Palestincima, kao i pozive na poštivanje međunarodnog prava i ljudskih prava. Osim toga, irski parlament (Oireachtas) često je bio poprište rasprava i glasanja o pitanjima vezanim za Palestinu, uključujući rezolucije koje osuđuju izraelsko naseljavanje na okupiranim palestinskim teritorijima i pozive na priznavanje nezavisne palestinske države.

Irska je nedavno najavila svoju namjeru da se pridruži tužbi za genocid protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), čime je još jednom potvrdila svoju dugotrajnu solidarnost s Palestincima. Ovaj potez dolazi nakon što je Južnoafrička Republika pokrenula slučaj pred ICJ-om, koji je u svojoj odluci u januaru naredio Izraelu da “poduzme sve mjere u svojoj moći” kako bi spriječio genocidna djela u Gazi, iako nije direktno optužio Izrael za genocid. Irska se očekuje da će u svojoj intervenciji naglasiti da bi izraelsko blokiranje pomoći hrane za Gazu moglo biti smatrano činom genocida, kao namjerno stvaranje uvjeta života koji će dovesti do fizičkog uništenja.

U vremenu kada se međunarodna zajednica udaljava od temeljnih vrijednosti poput ljudskih prava, koje sve češće, posebno u kontekstu Palestinaca, postaju manje važne, uloga Irske u podršci Palestini postaje primjer principijelnog djelovanja. U svijetu gde se čini da se moralni kompas gubi, Irska svojom dosljednom podrškom Palestini pokazuje da su vrijednosti humanosti i poštovanja osnovne vrijednosti koje nas drže kao zajednicu. Države ne mogu postojati izolovano, već su nužno povezane sa drugim državama u međunarodnoj zajednici. Odnosi između država ne ograničavaju se samo na političke i ekonomske interese, već oblikuju i identitet i percepciju samih država. Singularnost države ne može se jasno identifikovati izolovano, već samo kroz njen odnos sa drugim državama i članicama zajednice. Irska ne vidi svoju ulogu samo unutar nacionalnih granica, već je svjesna da je njen identitet i sudbina povezana sa ostalim državama. Stoga, podrška Palestini pokazuje da Irska stoji iza svojih uvjerenja, dokazujući odgovornost prema vlastitim moralnim vrijednostima i principima, te afirmira svoj identitet kao država koja se zalaže za ljudska prava i pravdu.

Ekskluzivno PISjournal