PISjournal–Među najokrutnijim politikama koje su iznijeli čelnici nacističke Njemačke – geta, koncentracijski logori, plinske komore – nacistički Lebensborn program zauzima relativno mali dio javne svijesti.
Razlog je, možda, taj što je Lebensborn program bio obrnut Hitlerovoj genocidnoj politici. Dok su se drugi zakoni fokusirali na izolaciju i uništavanje onih koje su nacisti smatrali nedostojnima, Lebensborn je trebao ponovno naseliti društvo najboljima od najboljih: novim rodom rasno čiste arijevske djece.
Ipak, kao i sa svime čega su se nacisti dotakli, projekt je iznjedrio veliku okrutnost, donio razorne gubitke i imao dalekosežne posljedice za novu generaciju europske djece.
Lebensborn je započeo kao rješenje problema: Njemačka je bila suočena s demografskom katastrofom.
Prvi svjetski rat desetkovao je mladu mušku populaciju zemlje. Gotovo 2 000 000 njemačkih vojnika nikada se nije vratilo kući – gubitak koji je imao strašne posljedice ne samo za godine neposredno nakon 1918. nego i za sljedeće decenije. Ti se vojnici nikada ne bi vjenčali niti osnovali obitelji, što je značilo da će nova generacija Nijemaca biti doista mala skupina.
Nije iznenađujuće da su izgledi za brak njemačkih žena u 1920-im i 30-im godinama bili posebno sumorni, okolnost koja je dovela do brojnih neželjenih izvanbračnih trudnoća.
Godine 1935. njemačka vlada je procijenila da je čak 800.000 trudnoća završilo pobačajem.
Za Adolfa Hitlera i Heinricha Himmlera ovo je bilo nesavjesno trošenje male arijevske djece koja bi mogla povećati redove osiromašenog stanovništva nacije i približiti ih njihovom cilju rasno čistog društva.
U tom kontekstu nastao je program Lebensborn.
Na prvi pogled, Lebensborn, što znači “izvor života”, djelovao je skromno: uspostavio bi se niz objekata koji bi trudnim suprugama časnika S.S.-a ponudili besplatnu prenatalnu i postporođajnu skrb.
Majke i bebe bile bi pažljivo zbrinute dok su njihovi muževi upravljali nacističkim režimom i – bez financijskih ili zdravstvenih problema koji bi ih sputavali – parove bi se poticalo da se razmnožavaju što je češće moguće.
Ali od časnika S.S.-a nije se moglo očekivati da će sami ponovno naseliti Njemačku.
Tada se umiješao glavni nacistički časnik S.S. Heinrich Himmler.
Godine 1935. Himmler je započeo propagandnu kampanju pozivajući svaku nevjenčanu majku koja odgovara rasnom profilu da rodi u domu Lebensborna.
Bio je to ambiciozan zalog, jer je nastojao preokrenuti stoljetni stav o nevjenčanim majkama. Vanbračno dijete više nije bio izvor srama – umjesto toga, nacistički režim bi slavio rođenje svakog arijevskog djeteta, bez obzira na bračni status njegovih roditelja.
Himmler je obećao da će svaka trudna žena koja bude kvalificirana biti dovedena u ustanovu Lebensborn te da će joj biti ponuđena najbolja besplatna njega.
U slučaju da nije spremna sama odgajati svoje dijete, program bi joj pomogao pronaći prikladnu arijevsku obitelj zainteresiranu za posvajanje.
Međutim, velikodušnost politike bila je ograničena. Strogo je diskriminirao, ne na temelju bogatstva ili društvenog položaja, već na temelju genealogije. Pristup vam je omogućio samo dokaz očinstva i rasno čisto obiteljsko stablo koje datira unatrag tri generacije. Rezultat je bila stopa prihvaćanja koja se kretala oko 40 posto.
Ipak, čak ni vladin otvoren pristup nevjenčanim majkama nije bio dovoljan da dramatično promijeni brojke. Tako je Himmler otišao korak dalje.
Počeo je dogovarati tajne sastanke na kojima bi “prikladne” žene mogle upoznati vojnike S.S.-a i, ako su obje strane bile prihvatljive, stvoriti još beba za nacističku stranku – bez ponude za brak na stolu.
U izvješću Ministarstva pravosuđa stoji:
“Vođe (Lige njemačkih djevojaka) su svojim djevojkama nagovijestili da bi trebale imati izvanbračnu djecu; ovi čelnici su istaknuli da s obzirom na prevladavajući nedostatak muškaraca, svaka djevojka ne može očekivati da će u budućnosti dobiti muža, te da bi djevojke trebale barem ispuniti svoju zadaću kao Njemice i darovati dijete Fuhreru.”
U isto vrijeme, reforma njemačkih zakona o razvodu iz 1938. godine olakšala je muškarcima da ostave žene u kasnim četrdesetima i pedesetima da se ožene mlađim ženama – ženama koje su mogle imati djecu.
U Njemačkoj se u sljedeće dvije godine dogodilo otprilike 30.000 razvoda, a 80 posto njih spada u ovu kategoriju.
Njemački Reich davao je sve od sebe da majčinstvo pretvori u olimpijski događaj, izdajući Majčin križ časti u tri klase: brončanu, srebrnu i zlatnu. Najniži rang zahtijevao je da žena zatrudni i odgaja najmanje četvero djece, dok se najviša čast priznavala ženi koja je rodila osmero ili više djece.
Oni koji su nosili Majčin križ časti dobili su jedinstvene privilegije: mogli su skočiti u prve redove, primati državne subvencije osmišljene da im pomognu u brizi o djeci, pa čak imaju i poseban pristup najboljem mesu iz mesnica.
Ali nije svaki njemački državljanin bio uzet u obzir. Neki su smatrali da je naglasak programa Lebensborn na majčinstvu došao na račun seksualnog morala.
U gradovima u kojima su nicali objekti Lebensborna – često u kućama i zgradama u kojima su živjeli njemački Židovi prije njihovog prisilnog premještanja u geta i koncentracijske logore – prema nevjenčanim majkama se odnosilo podozrivo, a ponekad i s otvorenim bijesom.
Iako je Himmlerova propaganda podizala natalitet, nije mogla promijeniti društvo preko noći.
Godine 1939. nacistički se režim počeo zanimati za djecu evropskih zemalja koje je osvojio.
Svijetlokosa i plavooka siročad u okupiranoj Evropi počela su nestajati i pojavljivati se u nacističkim objektima Lebensborna, gdje bi najmlađe davali na posvajanje, a najstarije slali u internate na prekvalifikaciju i germanizaciju.
Vojnici S.S.-a počeli su uzimat djecu arijevskog izgleda iz Poljske i Jugoslavije, često pred očima njihovih roditelja, i odvodit ih u Njemačku na školovanje.
Djeca koja su se opirala njihovoj obuci ili su se pokazala nedovoljno arijevcima slana su u koncentracijske logore.
Navodno je Himmler izjavio: “Naša je dužnost povesti djecu sa sobom kako bismo ih uklonili iz njihovog okruženja.”
Otetoj djeci je rečeno da zaborave svoja stara imena i svoje roditelje. Mnoge su autoriteti uvjerili da ih roditelji više ne žele. Njemačka je sada bila njihov dom i trebali su joj se zavjetovati na vjernost.
Kako se ratna plima okrenula u korist Saveznika, vodstvo SS-a postalo je očajno.
Himmler je izjavio da bi svaki vojnik S.S.-a trebao biti otac barem jednog djeteta prije odlaska u rat. Uvjeravao je vojnike da će, dok se budu borili, majke i bebe biti zbrinuti u domu Lebensborn.
Ali novi domoljubni stav prema već je počeo uzimati danak: venerične bolesti su harale, a samo su se pogoršavale kako se program Lebensborn širio na druga područja okupirane Evrope.
Domovi Lebensborn su nastali u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, Poljskoj, Norveškoj i Luksemburgu. Pacijentice su bile prihvatljive žene koje su zatrudnjele od strane nacističkih vojnika – ponekad uz njihov pristanak, a ponekad ne.
Samo u norveškim ustanovama Lebensborn rođeno je nevjerojatnih 8.000 do 12.000 djece.
Kada je Njemačka poražena i rat je došao kraju, vlade zemalja koje su se tek oslobodile od nacističke vlasti imale su težak izbor. Šta učiniti s domovima punim nevjenčanih majki — majki koje nose djecu osvajača?
Norveška vlada odlučila je nastaviti brinuti za stanovnike domova Lebensborn. Javnost je negodovala, a mnoge od Lebensborn žena su pretučene ili pobjegle, a njihova djeca su bila maltretirana.
Ali šteta se proširila daleko izvan Norveške. Od djece arijevskog izgleda koju su revni S.S. časnici oteli iz drugih europskih zemalja, malo se toga moglo otkriti.
Nacisti su uništili gotovo sve dokumente o programu Lebensborn dok su se savezničke snage približavale pobjedi, ostavljajući oko 200.000 žrtava odvojeno od svojih obitelji. Neki su stigli kući, ali drugi se nisu mogli sjetiti dovoljno svojih obitelji da pronađu put natrag.
Drugi su pak ostali uvjereni da ih njihove izvorne obitelji ne žele i vjerovali su u prekvalifikaciju; vidjeli su sebe kao njemačke građane, u dobru i zlu.
Najpoznatije dijete Lebensborn programa je norveška pjevačica grupe ABBA Anni-Frid Lyngstad, kojoj je otac bio njemački narednik. Njezina majka udovica pobjegla je nakon rata i odvela kćer u Švedsku, gdje je vlada prihvatila nekoliko stotina djece izbjeglica i spasila ih od progona.
Mnogi roditelji odlučili su ne pričati svojoj djeci o svom naslijeđu i programu Lebensborn, izmišljajući bolje priče i izmišljene očeve u koje će njihovi mališani vjerovati.
A neki su još uvijek u mraku o svom naslijeđu do danas, nesvjesni uloge koju su Adolf Hitler i Heinrich Himmler natjerali da igraju u njihovoj potrazi za stvaranjem glavne rase koja će vladati tisuću godina – krajnji cilj Lebensborna .
