PISjournal – Kao potez koji bi mogao smanjiti geopolitičke tenzije u istočnom Mediteranu, predsjednik kiparskih Grka Nikos Christodoulides najavio je planove da iskoristi predstojeće predsjedavanje svoje zemlje Vijećem Evropske unije za poboljšanje odnosa s Turskom, vječnim kandidatom za punopravno članstvo u EU i drugom najvećom vojnom silom NATO-a.
Christodoulides je 10. decembra za Politico izjavio da će kiparsko-grčka strana olakšati „pozitivne korake u odnosima s EU i Turskom“ u zamjenu za to da Ankara dozvoli njegovoj zemlji da se pridruži NATO-ovom programu „Partnerstvo za mir“ (PfP), s krajnjim ciljem „rješavanja kiparskog problema u dogovorenom okviru“.
Osnovan 1994. godine radi podsticanja boljeg razumijevanja između saveza i bivših članica Varšavskog pakta, kao i neutralnih evropskih država poput Austrije, Irske i Švicarske, učešće u PfP-u se često smatra korakom ka punopravnom članstvu u NATO-u. Većina zemalja Varšavskog pakta sada su saveznici NATO-a.
Christodoulidesovi prijedlozi imaju mnogo smisla i treba ga pohvaliti za tako hrabar korak koji je većini grčko-kiparskih lidera izmicao od 1974. godine, kada je vojna hunta u Grčkoj izvela vojni udar na ostrvu kako bi ga anektirala, što je navelo Tursku da interveniše kao dio svoje uloge garanta nezavisnosti Kipra prema Londonsko-ciriškim sporazumima iz 1959. i Ugovoru o garanciji iz 1960.Ali potrebno je mnogo rada da bi se i približilo učešću kiparskih Grka u PfP/NATO-u i poboljšanju odnosa između Turske i EU.
Kiparsko pitanje ukratko
Kao dio Osmanskog carstva od početka 16. vijeka, a zatim britanski posjed od 1878. do 1960. godine, Kipar je izazvao preveliku geopolitičku dramu u poređenju sa svojom veličinom – ovo malo ostrvo u istočnom Mediteranu je trećina veličine Belgije i dvije trećine američke savezne države Connecticut.
Nakon sticanja nezavisnosti 1960. godine, Republika Kipar je podlegla etničkim sukobima između grčke većine i turske manjine, pri čemu je ova potonja grupa mnogo više patila.Nakon pokušaja državnog udara u Grčkoj 1974. godine i 16 rundi pregovora tokom narednih 51 godine – uključujući plan koji su podržale UN, a koji je stavljen na referendum koji su odobrili kiparski Turci, a odbacili kiparski Grci 2004. godine – ostrvo ostaje podijeljeno između Turske Republike Sjeverni Kipar (TRSC), koju priznaje samo Turska, i Grčkog Kipra, koji međunarodna zajednica prihvata kao jedinu vladu na ostrvu.Turska odbija priznati grčki dio Kipra i naziva ga „grčko-kiparskom upravom Južnog Kipra“.
Izazovi normalizaciji
Šestomjesečno rotirajuće predsjedavanje Vijećem EU, koje će grčki Kipar preuzeti 1. januara, omogućava predsjedavajućoj zemlji da određuje dnevni red za ministarske sastanke EU i koordinira zakonodavstvo EU s Evropskim parlamentom, koji direktnim glasanjem biraju građani njegovih 27 članica. Očekuje se da će se grčki Kipar tokom predsjedavanja fokusirati na rat Rusije protiv Ukrajine i odbranu EU.
U tom cilju, evropski klub je već kreirao program Sigurnosne akcije za Evropu (SAFE) koji će dodijeliti 150 milijardi eura u „dugoročnim kreditima državama članicama koje traže finansijsku pomoć za ulaganja u odbrambene kapacitete“. Uprkos početnom interesu, Turska je odustala od podnošenja zahtjeva za SAFE kada su Grčka i grčki Kipar signalizirali svoju namjeru da uslove tursko učešće nerealnim ustupcima Ankare.
Ova epizoda dokazuje zašto je bilo kakva normalizacija između Turske, grčkog Kipra, TRSK-a i Grčke toliko teška.Prije svega, s obzirom na to da će se ruski rat protiv Ukrajine vjerovatno nastaviti i u novoj godini i dostići svoju četvrtu godišnjicu u februaru, a Evropa ni približno nije riješila svoje geopolitičke nedostatke u odnosu na Moskvu i stoga zahtijeva bolje veze s Ankarom, grčkom Kipru je NATO potrebniji nego što je Turskoj potreban SAFE.
Za Ankaru, koja je svoj prvi sporazum o pridruživanju s tadašnjom Evropskom ekonomskom zajednicom potpisala 1963. godine, dobila status kandidata 1999. godine i započela pregovore o pristupanju 2005. godine, punopravno članstvo u EU je još dalji san. Pregovori o pristupanju nisu održani od 2018. godine.
Čak i ako Turska ispuni sve uslove za punopravno članstvo uspješnim otvaranjem, implementacijom i zatvaranjem svih 35 pregovaračkih poglavlja i rješavanjem kiparskog pitanja, sumnjivo je da bi kiparsko-grčka strana mogla Ankari osigurati članstvo.
Vodeća članica EU Francuska ima ustavnu klauzulu koja omogućava njenim liderima da održe narodni referendum prije nego što se zemlja kandidat pridruži evropskom klubu, mjera uvedena 2000-ih kako bi se blokiralo potencijalno pridruživanje Ankare. Slično tome, austrijske političke elite od 2000-ih ponavljaju da bi svako članstvo Turske u EU moralo proći kroz plebiscit.
Izgradnja povjerenja na Kipru
To ne znači da ne postoji način da se smanje tenzije preko Zelene linije na Kipru. Turska i Grčka, kao i međunarodni akteri poput EU i Sjedinjenih Američkih Država, mogli bi doprinijeti. Ali sve strane moraju rekalibrirati svoj način razmišljanja.
Kiparski Grci i Grčka (i mnogi lideri EU) često odaju pogrešnu pretpostavku da mogu zastrašiti Tursku i ostvariti svoje želje u uklanjanju turskih snaga s otoka, demontiranju kiparske turske države i ponovnom ujedinjenju Kipra. Grčko-američki lobiji pokušali su to u američkom Kongresu nakon krize 1974. godine, koja je rezultirala američkim embargom na oružje Turskoj, što je samo učvrstilo odlučnost Ankare i kiparskih Turaka.
Iako Ankara ima uticaj na poslove kiparskih Turaka, ona ne diktira uslove kiparskim Turcima – ustvari, često slijedi njihov primjer.Naprimjer, u periodu prije nezavisnosti TRSC-a 15. novembra 1983. godine, u isto vrijeme kada je Turska prelazila iz vojnog u demokratiju, proces formiranja vlade u Ankari značio je da ona nije mogla mnogo učiniti da blokira jednostrano proglašenje nezavisnosti kiparskih Turaka. Nezavisnost se velikim dijelom dogodila na inicijativu legendarnog vođe kiparskih Turaka i prvog predsjednika TRSC-a Raufa Denktasa.
Neuspjeh u rješavanju zahtjeva kiparskih Turaka za dvozonskom federacijom i dodatnim garancijama kako bi se izbjeglo krvoproliće prije 1974. godine doveo je do nezavisnosti TRSK-a.Slično tome, Turska je postala glasnija u vezi s rješenjem dvije države na Kipru umjesto dvozonske federacije nakon što su posljednji sveobuhvatni pregovori o ponovnom ujedinjenju u švicarskom gradu Crans-Montani propali 2017. godine, a tursko-kiparski parlament usvojio je rezolucije u tom smislu, posljednji put 14. oktobra.
Stoga, umjesto pokušaja pregovora s Ankarom preko kiparskih Turaka (od kojih većina želi da turske trupe ostanu na ostrvu čak i ako dođe do ponovnog ujedinjenja), lideri kiparskih Grka bi trebali angažovati svoje susjede na sjeveru i poduzeti postepene korake koji bi mogli smanjiti tenzije između sjevera i juga, kao i Turske i EU.
Okončanje izolacije kiparskih Turaka, čak i djelimično, bio bi dobar početak. Ova zajednica od skoro 300.000 ljudi suočava se sa sveobuhvatnim grčkim embargom od 1974. godine, koji im onemogućava praktično svako značajno učešće u globalnim poslovima. Jedina veza kiparskih Turaka sa vanjskim svijetom – letovi, trgovina, telekomunikacije – je preko Turske.
Potpuno ukidanje sankcija bio bi težak zadatak za svakog predsjednika kiparskih Grka, ali Christodoulides bi barem mogao ukloniti neka od ograničenja za kiparske Turke, naprimjer, omogućavajući im da direktno prodaju dio svojih poljoprivrednih proizvoda EU. Još jedan potez dobre volje bio bi omogućiti sportskim klubovima i sportistima kiparskih Turaka da održavaju prijateljske utakmice sa svojim kolegama kiparskim Grcima i onima iz trećih zemalja.
Ako takve mjere izgradnje povjerenja urode plodom, saradnja u upravljanju vodama i katastrofama, posebno šumskim požarima, još većem problemu u eri klimatskih promjena, mogla bi dovesti do većih i boljih stvari.Neophodan uslov za bilo kakvu normalizaciju na Kipru zahtijevao bi zaustavljanje, ili barem usporavanje, raspoređivanja novih odbrambenih sredstava na ostrvu.
Već nekoliko godina, na strani kiparskih Grka u toku je ozbiljno gomilanje vojske, gdje je prošireno nekoliko pomorskih i kopnenih instalacija, a izgrađene su nove, većim dijelom uz grčku, američku, evropsku i izraelsku pomoć. Raspoređivanje izraelskog sistema protivvazdušne odbrane Barak MX od strane kiparskih Grka produbilo je sumnje na turskoj strani, što je navelo Tursku da u baze TRSC-a uvede svoje svjetski poznate dronove kako bi pratila razvoj događaja.
Ukoliko kiparski Turci, kiparski Grci i Turska uspostave komunikacijske kanale putem kojih bi mogli izbjeći potencijalne krize ili nesporazume, mogli bi zatražiti i od vanjskih zainteresovanih strana, poput članica EU Francuske i Grčke, kao i Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva, da koordiniraju svoje vojne aktivnosti na južnom Kipru sa TRSC-om, kao i Turskom.
S takvim prosvijetljenim ponašanjem različitih strana, učešće kiparskih Grka u Partnerstvu za mir i poboljšani odnosi između Turske i EU bili bi očigledan izbor.Ali najvažnija mjera za izgradnju povjerenja morala bi biti ona koja se jednostavno ne može provesti za nekoliko mjeseci ili čak nekoliko godina: suočavanje s prošlošću i izbjegavanje njene zloupotrebe.
Grčka i kiparski Grci razumljivo vide krizu iz 1974. kao bolnu podjelu ostrva, ali teško da pomažu svojim argumentima održavanjem skupova na kojima koriste simbole koji podsjećaju kiparske Turke na tragična sjećanja na period prije 1974. Na sličan način, slavljenje intervencije iz 1974. godine od strane Turske i turskih Kiprana nailazi na negativne reakcije Grka i grčkih Kiprana.”
Obilježavanje prošlosti moglo bi se obavljati na dostojanstveniji način, što bi dovelo do razgovora o historiji na manje emotivan i inteligentniji način.Normalizacija odnosa s Turskom trebala bi početi normalizacijom na Kipru, a tu u prvi plan dolazi jedan nekonvencionalan slučaj.
Posljednjih godina, najvidljiviji pokušaj suočavanja s krvavim problemima prije 1974. godine došao je od YouTubera koji je postao zastupnik u Evropskom parlamentu, Fidiasa Panayiotoua. Dvadesetpetogodišnji Panayiotou, kiparski Grk, uspio je pretvoriti svoje online pratioce u glasove na izborima za Evropski parlament u julu 2024. godine, te je ugostio svog kolegu s društvenih mreža, Ibrahima Beycanlija („Urbani Kipar“) iz TRSC-a, kao i prethodne vodeće pregovarače TRSC-a i grčkog Kipra.
Može se nešto reći o mlađim ljudima koji smišljaju nove ideje ili barem nove načine govora, što se odnosi i na Christodoulidesa i na novog predsjednika TRSC-a, Tufana Erhurmana. Vođa kiparskih Turaka, zagovornik ponovnog ujedinjenja federacije, imao je punih pet godina u ljeto 1974. godine, a Christodoulides je jedva 7 mjeseci.Ne bi se moglo učiniti mnogo gore nego imati hrabrost neofitskog influensera koji je postao političar da govori o prošlosti i razmišlja o sadašnjosti.
