PISjournal – Opis NATO-a kao “papirnog tigra” od strane predsjednika SAD-a Donalda Trumpa u intervjuu za The Telegraph, zajedno s njegovim formulisanjem potencijalnog povlačenja iz saveza, navodeći nedostatak podrške u iranskom sukobu, izazvao je bijes međunarodnu zajednicu.
Predsjednik je rekao da je pitanje “izvan pukog ponovnog razmatranja”, što je još više zabrinjavajuće.
U svojoj drugoj izjavi za Reuters, otišao je korak dalje sa svojim stavom.
„Definitivno i bez sumnje razmatram ovo“, rekao je Trump, najavljujući da će izraziti svoje „gađenje“ prema NATO-u u govoru koji je trebao održati naciji u ponoć. Istog dana, ministar vanjskih poslova Marco Rubio također je dugo govorio, ne štedeći riječi.
Nema sumnje da će odnose s NATO-om trebati preispitati nakon završetka sukoba, ustvrdio je, opisujući stav Evrope kao “izuzetno razočaravajući”.
Šta se, dakle, zaista dešava? Da li svjedočimo raspadanju 77 godina stare arhitekture kolektivne odbrane ili je ovo dio Vašingtonove pomno orkestrirane strategije pritiska? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, umjesto da se Trumpova retorika uzima doslovno, potrebno je analizirati osnovnu strukturnu logiku i strateške proračune.
Stav SAD-a prema NATO-u ne može se svesti ni na iznenadni izljev bijesa ni na političku nedosljednost; radije, to je posljednja i najteža faza dugo sazrijevajućeg strateškog projekta usmjerenog na prepisivanje operativnih pravila saveza.
Zašto Washington pojačava pritisak?
Iako Trumpova retorika o mogućem povlačenju iz NATO-a datira godinama unazad, njegovi posljednji komentari smatrani su najpogrdnijima do sada. To je sugeriralo da se raskol sada približava tački bez povratka.
Međutim, ono na što bi se analitičari trebali fokusirati u ovoj fazi nije toliko ono što je Trump rekao, već proračunatost koja stoji iza njegovih riječi. Za Washington je najvažnije razmatranje da djeluje isključivo u skladu sa vlastitim nacionalnim interesima pod svim okolnostima.
Međutim, ovaj ideološki okvir je pogoršan specifičnim problemom u trenutnoj krizi. Saveznici su efektivno odbili da učestvuju u ratu koji su pokrenule SAD bez prethodnih konsultacija s njima.
Evropske prijestolnice su od samog početka okarakterizirale ovaj rat kao sukob koji je “jednostrano započet” i “bez njihovih konsultacija”; na toj osnovi su se suzdržale od podrške operacijama protiv Irana.
Tu počinje pravi problem Washingtona. Rat s Iranom neće završiti za sedmicu ili mjesec. Pritisak na Hormuški moreuz će nastaviti da ugrožava globalna energetska tržišta. Činjenica da su SAD vodeći svjetski proizvođač nafte neće biti dovoljna da zaštiti američke potrošače od rastućih cijena, jer se naftom trguje na globalnom tržištu.
Drugim riječima, činjenica da je moreuz i dalje pod iranskom kontrolom također vrši ekonomski pritisak na Washington. Ova praktična nužnost stoji iza Trumpovog zahtjeva za pomoć od saveznika.
Dakle, kakvu ulogu prijetnja NATO-a igra u ovoj slici?
Prvo, sa pravnog stanovišta, izuzetno je teško za SAD da se povuku iz NATO-a. Zakon iz 2023. godine eksplicitno zabranjuje predsjedniku da se povuče iz saveza bez odobrenja dvije trećine Senata ili rezolucije Kongresa. Štaviše, jedan od supredlagača zakona u Senatu bio je niko drugi do tadašnji senator Marco Rubio.
Republikanski senator Thom Tillis, sa svoje strane, sažeo je situaciju sa zapanjujuće direktnošću: „Predsjednik se ne može povući iz NATO-a. Međutim, može otrovati bunar ako želi; može učiniti savez nefunkcionalnim ako želi.“
Upravo to je Trump i uradio: sistematski je narušavao kredibilitet saveza bez formalnog povlačenja i pretvarao tu eroziju u adut u pregovorima. Ova strategija uključuje višeslojnu kalkulaciju. Prvi sloj je jasan: nametanje evropskim prijestolnicama izbora koji njihova domaća javnost ne može podnijeti.
Brzi porast cijena energije nakon što je Iran de facto zatvorio Hormuški moreuz teško je pogodio evropske birače; ova situacija je politički učinila gotovo nemogućim liderima da podrže rat.
S obzirom na pritisak domaće javnosti i ekonomska ograničenja, procjena da je Evropa uhvaćena u davljenje činila se razumnom. Međutim, odgovor Evrope jasno je pokazao da ova računica nije bila tačna.
Španija je zatvorila svoj zračni prostor za letove iz SAD-a, Velika Britanija je odbila zahtjev za raspoređivanje ratnog broda, dok je Njemačka objavila da neće učestvovati ni u kakvim vojnim operacijama tokom trajanja sukoba. Evropski lideri su zapravo odlučili testirati Trumpov blef.
Drugi sloj odražava nešto nijansiraniju kalkulaciju: fundamentalnu transformaciju strukture i mehanizama donošenja odluka saveza. Telegraph je izvijestio da je Trump također iznio prijedlog kojim bi se spriječilo da članice koje ne ispune svoje obaveze u pogledu potrošnje na odbranu učestvuju u odlukama saveza.
Ovo je izuzetno kritična tačka za princip donošenja odluka u NATO-u, koji slabijim članicama efektivno daje pravo veta. U tom kontekstu, raste vjerovatnoća da Trumpov pravi cilj nije povlačenje iz saveza, već restrukturiranje ravnoteže snaga unutar njega u korist Washingtona.
Treći sloj je karta Ukrajine.
Financial Times je izvijestio da je Trump zaprijetio da će zaustaviti isporuke oružja Ukrajini kako bi prisilio Evropljane da se pridruže koaliciji za ponovno otvaranje moreuza. Ovaj korak stvara višeslojni mehanizam prijetnji koji proširuje američki pritisak na evropsku sigurnost daleko izvan iranskog pitanja. Dovođenje podrške Ukrajine za pregovarački sto kao pregovaračkog aduta svodi se na ciljanje najdubljih sigurnosnih problema Evrope.
Trumpova strategija bi mogla biti u sukobu s strategijom “Amerika na prvom mjestu”
Kao što je analitička greška svesti Trumpovu retoriku o NATO-u na puku retoriku, tako je i tumačenje iste kao znaka namjere za povlačenjem podjednako obmanjujuće. Prava slika je mnogo složenija.
Washington želi preraspodijeliti troškove, odgovornosti i političke koristi saveza. Rubiove primjedbe pružaju najjači dokaz za ovaj argument. Državni sekretar je eksplicitno naglasio da će sva ova pitanja biti stavljena na stol nakon rata, navodeći: „Ako NATO postoji da brani Evropu, ali nam ne daje pravo da koristimo njegove baze, to nije dobar aranžman.“
Ova izjava odražava spremnost na ponovne pregovore, a ne na povlačenje. Postavlja se pitanje „vrijednosti“; drugim riječima, pomno se ispituje značaj saveza za SAD u smislu odnosa troškova i koristi. Ova kontrola je pokušaj sticanja uticaja za pregovaračkim stolom.
Međutim, ukoliko bi se SAD zvanično povukle iz NATO-a, cjelokupno američko vojno prisustvo i infrastruktura baza u Evropi bi bili bačeni u nered; Sporazum o statusu snaga NATO-a, koji pruža pravnu osnovu za prisustvo američkih trupa, također bi izgubio svoju važnost.
Ovi aranžmani, koji bi se morali ponovo pregovarati odvojeno sa svakom zemljom, mogli bi unazaditi strateški doseg SAD-a u Evropi za decenije. Nijedna hladna kalkulacija ne bi mogla riskirati takav ishod.
Pa šta SAD zapravo žele?
Odgovor se sastoji od nekoliko konkretnih elemenata. Prije svega, Washington želi saveznike koji ispunjavaju svoje obaveze u pogledu potrošnje na odbranu i odobravaju SAD-u pristup bazama za njihove operacije; međutim, to se sada artikulira jezikom prijetnji.
Iako se većina saveznika na Haškom samitu obavezala da će do 2035. godine izdvojiti 5% bruto domaćeg proizvoda (BDP) za odbranu, Trump ovu cifru ne smatra konkretnom garancijom poštovanja sporazuma.
Kao još jedan ključni element, Washington očekuje od svojih saveznika da aktivno učestvuju u vojnim operacijama koje on inicira; ovo očekivanje, međutim, direktno je u suprotnosti s osnivačkim principima NATO-a.
Član 5, odnosno princip da je „napad na jednog napad na sve“, primijenjen je samo jednom u historiji saveza: nakon 11. septembra, kao gest solidarnosti Evrope prema SAD-u.
Evropsko odbijanje da podrži američko-izraelski napad, zapravo, nije ništa drugo nego dosljedna primjena dugogodišnjeg konsenzusa: savez je zasnovan na odbrani i ne pokriva ofanzivne operacije.
Umjesto da prihvati ovu realnost, Trump je odlučio preformulisati logiku NATO-a: „Automatski smo stali uz njih, uključujući i Ukrajinu. Nisu bili tu za nas“. Ovaj pristup je pokušaj zamjene principa reciprociteta kolektivnom odbranom; on mijenja logiku saveza.
Evropski saveznici su prisiljeni u ćošak gdje više nije moguće podržavati SAD i štititi vlastite političke karijere, zahvaljujući pritisku, tarifama, zahtjevima u vezi s Grenlandom i podsmjehljivom stavu prema savezničkim žrtvama koji je Trump zadržao.
Ovaj davljeni stisak je rezultat namjerne konstrukcije; to je mehanizam pritiska mukotrpno izgrađen tokom vremena kako bi se saveznici prisilili na predaju. Kladionice trenutno procjenjuju vjerovatnoću povlačenja SAD-a iz NATO-a na 15%; ova brojka, koja je početkom prošle godine iznosila 8%, značajno je porasla posljednjih sedmica.
Ovaj broj ne treba potcijeniti, niti ga treba preuveličati. Prava opasnost nije zvanično povlačenje, već efektivna disfunkcionalnost saveza. SAD, koje su počele ozbiljno dovoditi u pitanje sigurnosne garancije, koriste pregovore o pravima na baze kao adut u pregovaranju i obraćaju se svojim saveznicima prijetećim riječima; čak i ako ostanu unutar NATO-a, to bi moglo potkopati odvraćajuću moć saveza.
Ali da li bi takvo ponovno pregovaranje služilo interesima samih SAD-a? Srednjoročno i dugoročno gledano, to je vrlo malo vjerovatno. SAD neće moći izbjeći ekonomske i političke turbulencije koje stvara njihova vlastita retorika; bit će sve teže objasniti domaćoj javnosti utjecaj koji bi ovaj scenarij imao na cijene nafte ako bi Hormuški moreuz ostao pod iranskom kontrolom.
Odvraćanje saveznika od saveza doći će po cijenu poboljšanja strateškog položaja Moskve i Pekinga; to će, zauzvrat, biti u sukobu s ravnotežom snaga koju predviđa politika „Amerika na prvom mjestu“.
Ukratko, Trumpova prijeteća retorika je dio proračunate strategije pritiska. Međutim, strategije pritiska mogu izmaknuti kontroli. Kada kredibilitet počne da opada, poluga koju pruža savez ne može se povratiti, a pokušaj Washingtona da promijeni pravila igre mogao bi povećati rizik od preokreta table.
