Osman Softić
Neminovan povratak Kine na čelo svjetske ekonomije, smatra Kishore Mahbubani, neće moći zaustaviti ni najnovija pandemija coronavirusa. Kina će i dalje nastaviti da raste i jača u ekonomskom pogledu, vjeruje ovaj poznati singapurski diplomata i bivši sekretar za vanjske poslove ove dinamične i uspješne azijske zemlje, kojom dominiraju Kinezi.
Mahbubani, u kulturološkom pogledu Hindus, porjeklom iz Indije, čiji su predci emigrirali na Malajski poluotok iz pokrajine Sind koja je nakon pada engleske kolonijalne vlasti podjeljena između Indije i Pakistana, poznat je kao jedan od najvećih mainstream kritičara uvriježenog konvencionalnog mišljenja koje preovladava na zapadu, a koje postulira da će se zapadna dominacija svjetskom historijom neometano nastaviti istom trajektorijom, kao što je to bio slučaj tokom protekla dva stoljeća.
Mahbubani podsjeća da su dvije najveće svjetske ekonomije svijeta, Kina i Indija, tokom protekla dva milenija punih 1800 godina dominirale svjetskom povješću i globalnom ekonomijom, a da je 200 godina zapadne dominacije u stvari odstupanje od uobičajenih povjesnih normi. Danas se stvari polahko vraćaju na prirodnu poziciju a u skladu sa normama koje su vladale u periodu prije zapadne dominacije univerzumom. Ovaj povjesni presedan, ili izuzetak, polahko prirodno nestaje, tako da je u skladu s tim nemoguće silom spriječiti rast Kine, uvjerava nas Mahbubani u studiji: “Da li je Kina pobjedila? Kineski izazov američkoj supremaciji”, popularnom štivu, objavljenom u New Yorku.
Mahbubani tvrdi da je kineski narod iz svoje povjesti naučio tešku lekciju da kada je njegova politička vlast centralizirana i snažna Kinezi tada prosperiraju kao narod u cjelini. Dok je u periodima kineske povjesti, kad je Kina bila fragmentirana, podijeljena i slaba, a njena centralna vlast neefikasna, tada je kineski narod doživljavao poniženje, patnju, siromaštvo i nedaće. U kolektivnoj kineskoj svijesti čvrsto je uvriježeno uvjerenje da je period od Prvog opijumskog rata 1842. do proglašenja Narodne republike Kine, 1949., bilo stoljeće poniženja. Upravo ova psihološka kolektivna svijest Kineza omogućila je aktuelnom predsjedniku Kine, Xi Jinpingu, da osigura podršku za strategiju kojom je uspješno centraizirao svoju vlast i ojačao poziciju šefa komunističke partije, čim je, praktično, ustoličen u doživotnog predsjednika.
U suvremenom političkom diskursu, među teoretičarima međunarodnih odnosa, u medijima, političkim think tankovima, sve više preovladava teza da bi na globalnom planu moglo doći do novog hladnog rata, pa čak i do oružanog sukoba, između Sjedinjenih američkih država i Kine, u slučaju da se neometani ekonomski rast Kine nastavi. SAD bi, u želji da očuva svjetsku dominaciju, mogao učiniti sve što mu bude stajalo na raspolaganju da uspori rast Kine i oslabi njen uticaj, posebno u regionu jugoistočne i srednje Azije, i spriječi Kinu na putu ‘globalne dominacije’, smatraju vodeći teoretičari međunarodnih odnosa, posebno oni na pozicijama srukturalnog i ofanzivnog realizma, poput Johna Mearsheimera, koji postaje sve popularniji, nakon više o dvije decenije globalne dominacije politike liberalne hegemonije, kojoj je pogodovao unipolarni svijet, ili ‘unipolarni moment’, kako je dominantnu američku poziciju u svijetu prvi put nazvao politički komentator Charles Krauthammer u časopisu National Interest.
Upravo u cilju očuvanja statusa SAD-a kao jedine supersile i nastavka njene globalne dominacije, politika američke administracije je, još u vrijeme predsjednika Obame, bila proglasila promjenu svoje globalne grand strategije, usmjeravajući fokus američke vojne, diplomatske i propagandne (mehke) moći (soft power) ka Aziji. Ova strategija službeno je nazvana zaokret ka Aziji (pivot to Asia). Stoga je raniji fokus američke vojne sile, čiji dobar dio je pored Evrope i istočne Azije, kao tri glavne neuralgične tačke globalnog američkog prisustva sa kojih dominira globusom, bio skoncentriran na Bliskom istoku, pomjeren dalje ka istoku Azije.
Kada je u pitanju Bliski istok, pored niza drugih endogenih faktora i aspiracija političkih elita i populacije ovog regiona, američki imperativ sučeljavanja sa Kinom predstavlja ključni faktor koji je omogućio drugim, uglavnom regionalnim silama, poglavito Iranu, Saudijskoj Arabiji, Turskoj i Izraelu, pa i samoj Rusiji iako je njen položaj u pogledu moći i uticaja ipak značajniji, ali nije na nivou supersile, da se u odsustvu američkog interesa koji je dugoročno fokusiran na konfrontaciju sa Kinom, počnu nadmetati za primat i vodstvo na Bliskom istoku. Smanjeni američki interes za Bliski istok, zbog uvjerenja da na Bliskom istoku Washington više nema vitalnih interesa koje bi bio spreman braniti ratom, protekle decenije je proizveo ozbiljan vakum moći. To je, neminovno, dovelo do političke nestabilnosti.
Ovo je potvrdio i ambasador Martin Indyk, jedan od najiskusnijih američkih diplomata i vanjskopolitički strateg koji je decenijama učestvovao u kreiranju američke politike prema Bliskom istoku, posebno u vrijeme Clintonove administracije. Indyk je u januaru 2020, u Wall Street Journalu, u tekstu pod naslovom “Bliski istok se više ne isplati jer u tom regionu više nema vitalnih američkih interesa”. Ovaj iskusni i uticajni vanjskopolitički planer u Washingtonu, iako su njegovi politički pogledi centristički i orijentirani ka politici tradicionalne i umjerene američke perspektive bliske Demokratskim administracijama, jasno je ukazao da Amerika na Bliskom istoku nema vitalnih interesa. Prema Indyku, Amerika bi se morala odreći svojih nekadašnjih grandioznih ambicija prema ovom, kako je rekao (haotičnom regionu). Američka politika, prema načelima grand strategije, stoga više ne želi pobjediti, sukobljavati se, ili mijenjati režime, već se zadovoljava dugoročnim rezultatima, a to je, da na Bliskom istoku ne prevlada niti jedna regionalna sila ili grupa srodnih sila (u nekoj vrsti alijanse) i uspostavi regionalnu hegemoniju ili dominaciju. Takav scenario, koji je u današnjoj konstelaciji odnosa nemoguć, katastrofalno bi se odrazio na ukupnu američku poziciju globalne dominantne super sile.
Za uspješnu globalnu dominaciju za Amerikance je dovoljno zadržati status quo koji će garantirati da se u tri ključne regije, Evropi, Perzijskom zaljevu i Istočnoj Aziji, ne pojavi potencijalna sila sa hegemonističkim aspiracijama u datom regionu. Radi se o strategiji koja informira američku globalnu politiku još od kad je, Monroovom doktrinom, SAD uspostavio regionalnu hegemoniju u zapadnoj hemisferi. Porazivši imperijalnu Njemačku, nacističku Njemačku, imperijalni Japan, a kasnije, u hladnom ratu, i Sovjetski Savez, Amerika je svaki put bila rješena da mora poraziti zemlje sa regionalnim hegemonističkim aspiracijama.
Danas je Kina jedina zemlja koja ima karakteristike i kapacitet da ugrozi američku dominaciju u Aziji. U tom kontekstu treba posmatrati i novu američku strategiju u srednjoj Aziji koja ima za cilj slabljenje integrativnih strategija i projekata Kine, Rusije i Irana. Takođe, na bazi slične racionalizacije utemeljen je i strateški savez Amerike i Indije, uz učešće Japana i Australije, koji predstavljaju okosnicu nove američke strategije u regionu Indo-Pacifika, (ranije se uvijek govorilo o Azijsko-pacifičkom regionu), koji ima za cilj okruženje i suzbijanje Kine.
Obnavljanje i revitalizacija američkih bilateralanih odnosa i sporazuma sa zemljama jugoistočne Azije, koje karakterizara izraženi nacionalni i historijski ponos ali i strah od Kine, kao što je npr. Vijetnam, imaju za cilj mobilizaciju manjih zemalja u susjedstvu Kine, koje se s Kinom spore oko prava na suverenitet nad otočjem (Spratly islands) u Južnom kineskom moru. Neke od ovih zemalja otvoreno podržavaju kineske aspiracije dok druge ne žele ulaziti u sukob sa Kinom iz niza interesa kojim pogoduje održavanje dobrih diplomatskih odnosa sa džinom u susjedstvu.
Stoga, ako analiziramo poteze Trumpove, ali i Obamine administracije, primjetićemo da je Washington svu svoju vojnu, ekonomsku, diplomatsku i propagandnu energiju i potencijale, upotrijebio da spriječi širenje turskog uticaja u arapskom svjetu. U tom pravcu kolaborirao je i sa kurdskim terorističkim snagama koje je, za divno čudo, i sama američka administracija proglasila teroristima. Zbog djelimičnog uspjeha te strategije, jer je cilj bio Turskoj slomiti krila u arapskom svijetu kako njen model demokracije u kolaboraciji sa stanovitim umjerenim islamskim demokratizmom ne bi bio prihvaćen širom arapskog svijeta, neki analitičari raniju tursku vanjskopolitičku strategiju ocjenjuju kao neuspjeh pokušaja tzv. turske hegemonije na Bliskom istoku.
U skladu stim, američka administracija nije upotrijebila sva raspoloživa sredstva vojni arsenal kako bi spriječila da na sjeveru Levanta prevlada dominacija snaga koje su se zalagale za očuvanje status quoa. Iako neprijateljski raspoložena prema Iranu i Rusiji koju vidi kao slabijeg rivala, ali i vladi u Damasku, koju je pokušala svrgnuti putem strategije pružanja potpore ekstremističkim snagama, o čemu svjedoče dokumentovani materiali o operaciji Timber Sycamore, američka administarcija je svjesna da prisustvo uticaja Irana u Levantu, bez obzira koliko iranski režim bio mrzak Washingtonu, ipak na određen način spriječava širenje turskog uticaja, iz više razloga o kojim ne možemo ovdje elaborirati. Birajući između potencijalne turske hegemonije na Bliskom istoku, ili iranske, Amerikanci su se odlučili da spriječe mogućnost uspostave i jedne i druge regionalne dominacije. Kao polica osiguranja takve politike svakako je ustupak Moskvi koju Amerika vidi kao garanciju spriječavanja regionalne dominacije Turske ili Irana. Na to ukazuje i balansirajuća uloga Rusije, i posebno izvanredni odnosi Rusije i Izraela. Treći potencijalni hegemon arapskog svijeta, čija je moć i uticaj protekle decenije strahovito opao, Kraljevina Saudijska Arabija, shvatila je da su vremena direktne američke vojne intervencije u odbrani njenih geopolitičkih pozicija, ipak stvar prošlosti, da se Bliski istok promjenio kao i američka pozicija u njemu.
Za to se pobrinula administracija Georgea W. Buša, koja je, svjesno ili nesvjesno, neopravdanom agresijom zasnovanom na lažnim optužbama, ojačala poziciju većinskih šijita u Iraku. Upravo je američka politika omogućila geopolitičke okolnosti koje su pogodovale širenju iranskog uticaja, koji danas Washington proglašava ‘’najvećim faktorom nestabilnosti’’ u Perzijskom zaljevu i Bliskom istoku u širem smislu. To je potaknulo odluku da se Saudijska Arabija tokom protekle decenija izdašno angažira u pomaganju radikalnih džihadističkih sunitskih grupa, uključujući i ISIL, koje su mobilizirani crpeći legitimitet na bazi, stvarne ili fiktivne, nepravde režima u Bagdadu prema manjinskim Sunitima u Iraku, kako bi osnažila svoju geopolitičku poziciju ali i islamski legitimitet i kreirala branu protiv prodora iranskog uticaja u arapskom svijetu. Na tragu tog diskursa, širenjem narativa o strahu od iranskog šijitskog polumjeseca, strateški i ciljano je proizveden ozbiljan sektaški animozitet između manjinskog šijitskog i većinskog sunitskog faktora, kako bi se preduprijedila potencijalna emancipacija, progres i politička nezavisnost muslimanskih zemalja na Bliskom istoku.
Njauticajniji teoretičari ofanzivnog realizma u međunarodnim odnosima, među kojim danas prednjači John Mearsheimer, vjeruju da po prirodi moći i na bazi razvoja odnosa među svjetskim silama, kako je to bilo pravilo tokom ukupne ljudsku povjesti, Amerika Kini neće dozvoliti da nastavi svoj ekonomski uspon, jer će ce se prirodno javiti kineske aspiracije da iz svog regiona potisne američku vojnu dominaciju onog momenta kad dovoljno ojača, na što dominantna supersila neće pristati. Stoga, Mearsheimer je postavio tezu da Kina ne može u miru nastaviti svoj ekonomski uspon bez sukoba sa Amerikom. Na ovu temu Mearsheimer je održao seriju predavanja širom svijeta u najznačanijim akademskim krugovima i centrima strateškog planiranja. Njegove ideje naišle su na ogromno interesovanje u Rusiji, Kini, Turskoj i Australiji.
Vodeći australijski strateg za geopolitiku i strateške studije Hugh White u avgustu prošle godine idejno se sukobio sa Mearsheimerom na trbini Centra za nezavisne studije u Canberri, tvrdeći da bi bilo dobro da Amerika i Kina nađu kompromis i dogovore se oko zajedničke suradnje, te da bi bilo najbolje da podijele uticaj i moć u Aziji, kako ne bi došlo do vojne konfrontacije sa kobnim, čak nuklearnim posljedicama. Profesor White je uvjeren da ako bi došlo do sukoba između SAD-a i Kine, da SAD u tom sukobu ne može pobjediti. Stoga ovaj dugogodišnji arhitekt australijske strategije zagovara oprez, predloživši do danas nezamislivu ideju, barem za mainstream australijskog geopolitičara, da bi Australija, štiteći svoj nacionalni interes u tom potencijalnom sukobu morala ostati po strani, dakle neutralna.
Nakon što se virus corone planetarno proširio i proglašena pandemija koju su čak i najbogatije zemlje, one sa najsofisticiranijim zdravstvenim sistemima, dočekale nespremno, a budući da se COVID-19 prvi put pojavio u Kini, sve je više nezadovoljstva Kinom i oštrih kritika zapadnih zemalja u pravcu Kine. Kina se optužuje za prikrivanje informacija o virusu, a vodeće zapadne zemlje, Njemačka, SAD, Australia i druge zahtjevaju od Kine novčanu kompenzaciju za ekonomske štete koje je već uzrokovala pandemija, a koje su neprocjenjive. Radi se o iznosima koji se mjere trilionima dolara. Premijer Italije Giuseppe Conte, inače ranije naklonjen Kini, otišao je i korak dalje, proglasivši kinesko ponašanje širenje virusa ‘ratnim zločinom’, naravno, ako se dokaže odgovornost Pekinga za širenje virusa. S druge strane, zapadne zemlje Kinu optužuju da namjerno iskorištava pandemiju koristeći je u propagandne svrhe, reklamirajući efikasnosne i uspješne mjere koje je poduzela u cilju njenog suzbijanja u Wuhanu i Kini općenito, kako bi se, navodno, što bolje pozicionirala u svijetu kao budući globalni lider. Kineske mjere u suzbijanju pandemije pohvalili su i neki od vodećih političkih lidera u svijetu, među kojim i turski predsjednik Erdogan, kao i lideri Irana i Pakistana.
Neki analitičari vjeruju da bi Kina u geopolitičkom preslagivanju koje će neminovno nastati nakon pandemije čak mogla biti u prednosti u odnosu na SAD i zapad u širem smislu. Drugi, pak, vjeruju da Ameriku ne treba prerano podcjenjivati, obzirom na njenu tehnološku nadmoć i politički legitimitet u odnosu na Kinu. Visoki predstavnik Evropske unije za vanjske poslove Josep Borrell kineske je napore ocjenio kao utrku za uticaj spinovanjem tzv. politike darežljivosti – ‘politics of generosity.’ U Africi, gdje Kina ima veliki uticaj, sve više se šire priče o navodnom kineskom rasizmu prema Afrikancima koji žive u Kini.
Zapadni narativ takođe ističe primjere uspješnijih mejera u suzbijanju COVID-19 u demokratskim zemljama, Južnoj Koreji i Taiwanu, zapadnim štićenicima. Dok međusobne optužbe Amerike i Kine ne prestaju, jedno je sasvim sigurno, ako potonu, Amerika i Kina potonut će zajedno. Zbog toga hladni rat koji je potaknula pandemija coronavirisa što prije mora zamjeniti diplomacija mira i suradnje. Ako novi hladni rat preraste u rat oružjem, biće to kraj ljudske civilizacije koju poznajemo.
Stav.ba
