PISjournal –Dok izraelski režim barbarski bombarduje Palestinu i Liban, islamske institucije i organizacije imaju neodložnu obavezu da preduzmu praktične akcije protiv ovog zločinačkog režima.
Jedna od ovih organizacija od koje se očekuje da poduzmu akciju u ovom historijskom trenutku je Arapska liga koja mora dokazati da ima utjecajnu moć da kontroliše regionalne krize.
S tim u vezi, ministri vanjskih poslova država članica Arapske lige na godišnjem konsultativnom sastanku na marginama Generalne skupštine Ujedinjenih naroda (UNGA) u New Yorku kao odgovor na izraelske napade na Liban izrazili su solidarnost s Bejrutom i upozorili na posljedice agresije na Liban i prerastanje konfrontacije u regionalni rat.
Arapski ministri vanjskih poslova najoštrije su osudili eskalaciju izraelske agresije na Liban i izrazili punu podršku Libanu u suprotstavljanju ovoj agresiji i smatraju Tel Aviv odgovornim za ovu opasnu eskalaciju.
Ministri su istakli i važnost koordinacije sa zemljama članicama Islamske grupe Ujedinjenih naroda u narednim danima kako bi se poslala jasna poruka međunarodnoj zajednici o potrebi hitnog zaustavljanja izraelske agresije.
Sastanak je uslijedio nakon što je izraelska okupaciona vojska u ponedjeljak započela masovnu kampanju bombardovanja južnog i istočnog Libana,u kojoj je ubijeno 500, a ranjeno preko 1.650 ljudi i pokrenut je veliki talas izbjeglica iz gradova i sela.
Nedjelovanje Arapske lige
Iako je održavanje sastanaka Arapske lige za osudu izraelskih zločina samo po sebi pozitivan korak, samo izdavanje izjava nije dovoljno i neophodno je da arapski lideri stave praktične mjere na svoj dnevni red.
Od Arapske lige, koja je osnovana nakon Drugog svjetskog rata kako bi se suočila s izazovima arapskog svijeta i koja se smatra jednom od najstarijih međunarodnih institucija, očekivalo se da odigra efikasnu i pozitivnu ulogu u rješavanju sporova između zemalja članica i da pomogne izgradnji stabilnosti u arapskom svijetu, ali ovaj blok u stvarnosti nije mogao riješiti brojne krize koje su se javile u tom dijelu svijeta.
Posljednjih godina arapski svijet je upao u mnoge krize koje su zahtijevale ozbiljnu intervenciju kako bi se okončale, ali ova arapska institucija se uvijek ograničavala na davanje saopštenja održavajući razne sastanke o važnim regionalnim pitanjima i izbjegavala je poduzimanje praktičnih radnji kako bi kaznila agresore na islamske zemlje. Ova nesposobnost da se preduzme efikasna mjera se pedantno pokazala u ponovljenim izraelskim ratovima protiv Palestine i Libana.
Stav Arapske lige prema diplomatskoj krizi u Kataru 2017. godine i njena pasivna uloga tokom američke invazije na Irak 2003. godine, kao i stav bloka prema arapskim pobunama 2011. godine, pokazali su da je liga samo institucija čiji se lideri povremeno okupljaju da pokažu gest saradnje i jedinstva.dok stotine miliona muslimana u arapskim zemljama traže praktične mjere od ovog bloka.
Sa desetinama arapskih zemalja koje su prisutne u ovom bloku, ako preduzmu praktične akcije protiv izraelskog režima i njihovih zapadnih partnera, nesumnjivo će postići velike dobitke.
Ako arapske zemlje, od kojih neke imaju poslovne veze s izraelskim režimom, zabrane proizvode ovog režima i njegovih zapadnih saveznika, mogu natjerati Tel Aviv da se povuče, ali do sada su djelovale neutralno, a ova šutnjom i tolerancijom Arapi su ohrabrili Izrael da istrebljuje palestinski narod.
Arapski ćutolozi bi trebalo da shvate izraelske akcije u Libanu i Palestini kao poziv na uzbunu jer režim u Tel Avivu sve muslimanske zemlje smatra egzistencijalnom prijetnjom i ne bi se ustručavao da izvrši agresiju na njih u ostvarivanju svojih ciljeva.
Projekat “Od Nila do Eufrata” i dalje je najosnovnija strategija čelnika Tel Aviva, koja je i nakon 76 godina od uspostavljanja ovog režima i dalje prioritet njihove vanjske politike. Sudbina Palestine i Libana bi mogla zadesiti i druge arapske zemlje među kojima su Egipat i Jordan na prvom mjestu.
Arapske zemlje šute o palestinskom sukobu i odbijaju da pomognu milionima Palestinaca pod izgovorom da Palestina nije politički nezavisna država i da su Gaza i Zapadna obala okružene izraelskim režimom, ali ovaj izgovor ne važi za Liban jer je je i nezavisna država i članica UN-a, a također je i članica Arapske lige.
Ako arapske zemlje ne zaustave izraelski režim, kriminalna banda koja vlada u Tel Avivu će napadati dijelove arapskog svijeta kad god poželi. S obzirom da radikali drže vladu u Tel Avivu, njihov prioritet je svakako puna okupacija Al-Qudsa (Jerusalema) i promjena njegove islamske prirode i identiteta u bliskoj budućnosti.
Nažalost, članice Arapske lige zaigrale su u neprijateljsku igru slabljenjem Sirije i Libana koji bi mogli stvoriti bedem protiv izraelske okupacije protiv izraelske agresije na islamske zemlje.
Podrška Arapske lige terorističkim grupama i uništavanje infrastrukture u Siriji i saudijsko nametanje ekonomskih sankcija Libanu kako bi potkopala Hezbollah isti je scenario koji su Izraelci tražili i bez pretjerane muke su postigli svoje ciljeve zahvaljujući pomoći arapskih izdajnika.
Važno je napomenuti da je veliki pokretač nastavka izraelskog genocida u Gazi i pokretanja iste kampanje u Libanu šutnja Arapa koji su umjesto da podrže Gazu, tiho podržali Tel Aviv otvaranjem koridora koji od UAE prelazi preko Saudijske Arabije do Jordana prije nego što stigne u Izrael da isporuči uvezene proizvode usred jemenske blokade izraelskih brodova na Crvenom moru.
Iskustvo Lige naroda koje je prethodilo UN-u pokazalo je da ako međunarodne institucije pokažu slabost u suočavanju sa regionalnim i globalnim krizama i dokaže njihova neefikasnost, one će izgubiti svoj kredibilitet.
Sada, ako Arapska liga želi da povrati čak i najmanji dio svog kredibiliteta i regionalne pozicije, trebala bi pokazati određenu efikasnost u rješavanju gorućih pitanja.
Na primjer, stavovi Arapske lige u suočavanju sa sirijskom krizom frustrirali su čelnike Damaska, a razlog zbog kojeg se sirijska vlada vratila arapskoj zajednici nakon 12 godina, je bilo insistiranje arapskih lidera a ne želja Damaska.
Stoga bi Liban i druge arapske zemlje mogle u budućnosti razmisliti o svom članstvu u Arapskoj ligi, jer oslanjanje na neefikasnu 80-godišnju instituciju neće riješiti nijedan njihov problem.
Slabost Arapske lige, koja proizlazi iz nedostatka zajedničke arapske odlučnosti, poput ogledala odražava prirodu arapskih odnosa i arapske odlučnosti. Budućnost Arapske lige će biti usko povezana sa arapskom stvarnošću, pa će ona i dalje trpiti probleme i krize, a čak i ako nezadovoljne arapske zemlje ne obustave članstvo u njoj, potresaće je nepovjerenje među članicama.
Ekskluzivno PISjournal
