PISjournal – Put se praktički završio za Netanyahuovu vladu. Opterećena unutrašnjom krizom i očajna da izbjegne gubitak vlasti, njegova dosadašnja politika sugeriše da bi mogao uslijediti radikalan potez.
Otkako je Trumpova administracija u septembru nametnula „primirje“ u Gazi, izraelski premijer Netanyahu se muči tražeći razlog da ne ide na izbore. Obnašanje dužnosti premijera ostala mu je posljednja karta kojom izbjegava odgovornost u aktuelnim suđenjima za korupciju, kao i za očite vojne i sigurnosne neuspjehe u dvije godine od operacije „Al-Aqsa Flood“ 2023.
Dok pokušava da održi otvorena vrata za održivi sukob na Zapadnoj obali, u Libanu, Siriji, Jemenu, Iraku i Iranu, tekuća kriza regrutacije ponovo je izbila na vidjelo, prijeteći da raspadne krhku koaliciju premijera.
Problem se vrti oko tekućih izuzeća datih ultraortodoksnoj (Haredi) jevrejskoj populaciji, koje je Vrhovni sud 2024. godine proglasio ilegalnim, naloživši vladi da počne s njihovom izradom. Teškoća za Netanyahua je u tome što njegovu vladu čini koalicija s dvije stranke koje posebno predstavljaju ovaj segment stanovništva, Shas i Ujedinjeni Tora judaizam. Obje stranke su uvjetovale svoju podršku Netanyahuu njegovim donošenjem zakona kojim se „ponovno legalizira“ njihovo izuzeće. Kako su se troškovi i napori dvogodišnjeg „izraelskog“ rata na više frontova protiv regije gomilali, takav otvoreno politički potez postao je izborno otrovan, posebno s obzirom na to da su izbori zakazani najkasnije za oktobar 2026. godine.
Sredinom novembra, Vrhovni sud je naložio Netanyahuovoj vladi da predstavi specifičnu listu mjera, uključujući krivično gonjenje, za one koji izbjegavaju vojnu službu, posebno među haredi populacijom. Sud je odredio rok od 45 dana, nakon čega je naznačio da će izdati posebne naredbe ukoliko vlada ne postupi u skladu s tim. Trenutno, ovaj rok ističe 3. januara, uz vrlo malo naznaka da je vlada pokazala bilo kakav pokušaj da se pridržava sudskog naloga. Ako Sud ispuni svoju prijetnju, kako se očekuje, vjerovatno će početi naređivati državnim institucijama da nametnu specifične kazne haredima, nezavisno od Netanyahuove vlade. Činjenica da ove moguće mjere uključuju krivično gonjenje i prekid državnih subvencija za ultraortodoksne institucije predstavlja egzistencijalno pitanje za vladu.
U nedostatku zakona koji bi utvrdio njihovo izuzeće od vojne službe i uz pravne sankcije za njihovu zajednicu bez obzira na želje ili obećanja premijera, najvjerovatniji odgovor Shasa i UTJ-a bit će formalni prekid koalicije s Likudom i glasanje za raspuštanje vlade, što bi dovelo do prijevremenih izbora. To je ono što Netanyahu očajnički pokušava izbjeći.
Jedina taktika koja bi mu još uvijek mogla biti učinkovita u kupovanju vremena bit će upravo ono što je radio posljednje dvije godine, izazivajući regionalne ratove kako bi se održao na vlasti pod krinkom „nacionalnog jedinstva“.
Cinizam ove strategije je teško shvatiti, osim što smo je već vidjeli na djelu ove godine. Obje haredi stranke bile su na ivici da podrže glasanje o nepovjerenju kojim bi se raspustio Knesset u junu zbog Netanyahuovog neuspjeha da usvoji zakon o izuzeću. U posljednjem trenutku, on je zadržao njihovu podršku na osnovu nadolazeće „sigurnosne situacije“. Njegova vlada je preživjela glasanje o nepovjerenju, a sljedećeg dana, 13. juna, „Izrael“ je direktno napao Iran.
Gotovo čim su neprijateljstva zaustavljena primirjem, Netanyahuovi koalicioni partneri napustili su vladu, ali nisu stali na stranu pokušaja svrgavanja premijera. On se potom odmah vratio na područje Gaze sa svojim planom potpune okupacije grada Gaze, što nije uspio učiniti prije nego što je dogovorena prva faza primirja.
U utorak je premijer stajao pored američkog predsjednika Trumpa po peti put za manje od godinu dana, iznoseći ono što je do sada najprovjereniji scenarij stoljeća, da se Iran i Hezbollah, uprkos tome što su „poraženi“, brzo naoružavaju, što (prema njegovoj logici) zahtijeva obnovljenu američko-izraelsku agresiju. Trump je također održao svoju tipičnu izjavu, rekavši da će „ako“ Islamska Republika naoruža ili obnovi svoj nuklearni program, podržati obnovljene izraelske kampanje bombardiranja. Također je izjavio da ga ne brine ništa što „Izrael“ radi u Libanu, gdje je počinio hiljade kršenja primirja s Libanom u protekloj godini.
Trumpove izjave bi vrlo lako mogle proizaći iz njegovog ubrzanog kognitivnog pada, želje da prikrije privatnu frustraciju Netanyahuovim neumoljivim pokušajima sabotaže ili oboje. Međutim, čini se da je efektivna praznina njegovih riječi sračunata da da zeleno svjetlo Netanyahuu bez obavezivanja Sjedinjenih Država na direktnu vojnu akciju.
Regionalni požar koji je započeo 2023. godine nalazi se na kritičnoj prekretnici, između gašenja i ponovnog osvetničkog rasplamsavanja. Prava opscenost situacije leži u tome što je ona uveliko talac narcizma generacijskog ratnog zločinca koji se doslovno neće zaustaviti ni pred čim kako bi sebi kupio nekoliko dodatnih sedmica ili dana zakonske nekažnjivosti. Za dobrobit regije, možemo se samo nadati da još uvijek postoji dovoljno odvraćanja da se spriječi još jedna kriminalna provokacija od strane Mesara iz Gaze.
