Uriel Araujo populizam
Autor je istraživač s fokusom na međunarodne i etničke sukobe.
PISjournal – U Holandiji, Partija za slobodu (PVV), koju predvodi kontroverzni političar Geert Wilders, koji se često opisuje kao “krajnje desničar” i “populista”, osvojio je oko 37 od 150 mjesta u holandskom parlamentu.
Dok su počeli razgovori o formiranju nove vlade, Wilders i njegova stranka sada su na vodećoj poziciji. Očekivano, sada se mnogo piše o usponu “populizma” u Evropi, dok zapadni diskursi pokušavaju da ga povežu sa krajnje desnim naci-fašizmom.
Bez obzira da li se nekome sviđa “populistički” val ili ne, budući da je ovo krovni izraz za razne pokrete, bilo bi jednostavno netačno izjednačavati sve takve grupe sa fašizmom općenito. Navodna veza sa Rusijom se zauzvrat čini kao nešto loše, zahvaljujući talasu rusofobije.Međutim,treba podsjetiti da je 2021. godine, (sada nestali) projekat njemačko-ruskog gasovoda Sjeverni tok 2 bio završen za isporuku ruskog gasa direktno u zapadnu Evropu. Washington se tome od samog početka protivio, dok je Berlin odolijevao američkim pritiscima sve do samog dovršetka – a onda su cjevovodi dignuti u zrak u sabotažnoj eksploziji, baš kao što je i sam američki predsjednik Joe Biden 7. februara obećao da će se dogoditi, kada je rekao: „Ako Rusija izvrši invaziju (…) više neće biti Sjevernog toka 2. Mi ćemo ga okončati.”
Prema riječima dobitnika Pulitzerove nagrade novinara Seymoura Hersha, sabotažu je zaista izveo Washington. Međutim, za sada jedini glasovi koji žestoko zahtijevaju aktivnu istragu o ovakvom terorističkom činu dolaze iz populističkog tabora, poput političkih partija Die Linke i Alternative für Deutschland (AfD) u Njemačkoj. Nije ni čudo što je populizam u porastu na kontinentu.
Bez obzira na bilo kakvu valjanu kritiku trenutne ruske vojne kampanje u Ukrajini, korijeni današnjeg sukoba leže u ovom energetskom kutu i američkim interesima – koliko i na američkim geopolitičkim ciljevima koji se odnose na „okruženje“ Rusije i proširenje NATO-a. radi održavanja unipolarnosti.
Ovog mjeseca Moldavija, zemlja koja pokušava da se pridruži Evropskoj uniji (EU), zabranila je „proruskoj“ stranci (Stranka šanse) učešće na lokalnim izborima, dva dana prije glasanja, na osnovu „nacionalne zabrinutosti za sigurnost. Mjera je u skladu s najnovijim evropskim trendom, koji se može opisati samo kao neomkartizam: u Francuskoj je Marine Le Pen, koja je prošle godine obećala da će povući Pariz iz vojne komande NATO-a, ispitivana četiri sata, juna, tokom onoga što je opisano kao suđenje vješticama, a njena stranka Rassemblement National je opisana kao „komunikacijski kanal“ za Rusiju u izvještaju koji je objavila francuska vlada.
Istog mjeseca, poljski predsjednik Andrzej Duda potpisao je zakon kojim se Varšavi dozvoljava da sprovodi političku represiju protiv opozicije, a opravdanje je, naravno, „istraživanje uticaja Rusije na poljsku politiku“. Komisija stvorena u tu svrhu može zabraniti ljudima obavljanje javnih funkcija na period od deset godina. Takve mjere, kao što sam napisao, odražavaju vlastite antiruske inicijative Ukrajine nakon Majdana koje se odnose na zabranu nejasno definiranih „proruskih“ političkih partija (najmanje 11 do sada) i opozicije. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski također je pokrenuo korake za stavljanje izvan zakona (ruskih) pravoslavnih zajednica, nešto što je osudio čak i poglavar Ukrajinske katoličke crkve, kijevsko-halički nadbiskup Svjatoslav Ševčuk.
Francuska se, posebno, uvijek hvalila da je zemlja demonstracija, ali to se promijenilo. Prošlog mjeseca, Ministarstvo unutrašnjih poslova zemlje zabranilo je sve propalestinske skupove širom zemlje. Uslijedili su nasilni sukobi između policije i prkosnih demonstranata, a organiziranje takvih demonstracija sada može dovesti do hapšenja. Slično tome, protesti su zabranjeni ili ograničeni u Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Švicarskoj, Mađarskoj, Poljskoj i Austriji, među ostalim evropskim zemljama. Esther Major, zamjenica direktora za istraživanje u Evropi Amnesty Internationala, izrazila je zabrinutost organizacije, izjavivši 20. oktobra da „u mnogim evropskim zemljama vlasti nezakonito ograničavaju pravo na protest (…) U nekim slučajevima protesti su bili potpuno zabranjeni.”
Prema Juliji Hol, stručnjakinji Amnesty Internationala za borbu protiv terorizma i ljudska prava (u Evropi), „ono što ljudi mogu reći i učiniti se sužava iz dana u dan“, a Francuska predlaže „kriminalizaciju ljudi koji kritikuju Izrael“, što je „nešto novo”. Ona dodaje da je „sloboda govora u Evropi sužena u rekordnom roku. To ostavlja žrtve bez glasa. Ne mislim da će ovo biti jednokratno.” Izvjestitelj Ujedinjenih naroda (UN) Clement Voule također je izrazio zabrinutost zbog takvih “nesrazmjernih i proizvoljnih” sveopštih zabrana protesta i slično, postavljajući “veoma zabrinjavajući presedan koji bi mogao imati veliki utjecaj na ostvarivanje naših osnovnih prava i sloboda” jer u vremenima krize ljudi treba da imaju „prostora da dignu svoj glas, pritužbe i solidarnost, i pozive na mir, pravdu i sigurnost“.
Sve takve mjere jasno krše ljudska prava u Evropi u evropskim terminima, u skladu sa članom 11. Evropske konvencije o ljudskim pravima, stigmatizacijom manjina kao što su muslimani i drugi, te kršenjem slobode mirnog okupljanja i slobode izražavanja. Stvar je u tome što ovaj trend sada uopće nije započeo s pitanjem Palestine: zapravo, Njemačka je ove godine zabranila ruske i sovjetske zastave tokom svojih “komemoracija u Drugom svjetskom ratu” na Dan pobjede, upravo na dan kada je Sovjetski Savez pobijedio Nacističku Njemačku.
Dok glasovi evropskog establišmenta možda pokušavaju da demoniziraju populizam, svjedoci smo zapravo “majdanizacije” kontinenta, s rastućim antiruskim neomkartizmom, razgovorima o zabrani političkih partija i demonstracija, zapadnjačkom mainstreamizacijom krajnje desnice, pa čak i Nacizam (sve dok nije „proruski“) plus Evropa koja se slaže s Kijevom da „nema ruske manjine“ u Ukrajini. Umjesto da očekuje da će se Ukrajina prilagoditi evropskim normama i vrijednostima, čini se da se Evropa mijenja na takav način da će se Ukrajina nakon Majdana osjećati kao kod kuće ako se njeno pristupanje ikada materijalizira.
