Dr. Sa’adollah Zarei
Hoće li talibani igrati ulogu američkog posrednika?-Značajan broj afganistanskih gradova koji su pali u ruke talibana potaknuo je brojne rasprave na međunarodnom i regionalnom nivou, uključujući i Iran.
Ovdje je glavno pitanje kakva će biti sudbina Afganistana kao rezultat ovih događaja, koji uglavnom imaju vojno-sigurnosni prioritet. Hoće li ovaj razvoj događaja slijediti formiranje “moćne vjerske uprave” ili će pokrenuti anarhičniju sigurnosnu situaciju i daljnji raspad stupova afganistanskog socijalnog sistema?
Za odgovor na ovo pitanje važno je obratiti pažnju na slijedeća pitanja:1. Islamska Republika Afganistan ima površinu od 652.840 kvadratnih kilometara i oko 40 miliona stanovnika. Sedamdeset i sedam posto stanovništva govori perzijski, dok ostatak govori dva jezika: paštu i uzbečki.Devedeset i devet posto stanovništva čine muslimani koji su podijeljeni u više od 10 etničkih grupa, uključujući Paštune, Tadžike, Hazare, Uzbeke, Aimake, Turkmene, Baloge, Pašaje i Sadatse. Među njima, Paštuni su najveća od zajednica sa 16 miliona stanovnika koja čini 39,5 posto afganistanskog stanovništva. Sastoje se od sljedbenika sunitskog islama (većina Paštuna) i šiitskih muslimana (manjina). Drugi po veličini su Tadžici, s oko 13 miliona ljudi koji čine 32,5 posto stanovništva, i uglavnom su sunitski muslimani, koji uglavnom žive u gradovima Herat, Mazar Šarif, Kabul i Kazni. Treći su Hazari, kojih ima otprilike osam miliona i čine 20 posto stanovništva, a raspoređeni su po raznim provincijama. Četvrti su tursko-uzbečki narod, sa 10-postotnim udjelom afganistanskog stanovništva, odnosno četiri miliona.
Šiita ima sedam miliona, a rašireni su među Tadžicima, Paštunima, Kizilbašima, Sadatima, Hazarazima i drugima. Šiije se uglavnom nalaze u provincijama Bamyan, Ghazni (uključujući okruge Jaghori, Malestan i Nawur), provinciji Sar-e Pol (uključujući distrikt Balkhab) i Daykundiju, okrugu Shekh Ali provincije Parwan i provinciji Ghor Okrug Lal wa Sarjangal kao i gradovi Kabul, Herat i Mazar Sharif.Stoga je očito da ne postoji nijedna nacionalnost koja može polagati status apsolutne većine u Afganistanu i koja može rezultirati pravom da preuzme kontrolu nad administracijom, kao i nad državom i njenim organizacijama.Naravno, između 75 i 80 posto stanovništva drži se hanefijske sunitske škole. Posljedično je prirodno da se uprava uskladi sa školskim načelima koji se tiču zakona i osnovnih prava koja ona definira. A upravo sada je takav slučaj. Međutim, treba imati na umu da se podjele Afganistana – poput Iraka, Libana itd. – temelje na etničkim pripadnostima, a ne na vjerskim grupama.
2. Talibanska grupa nastala je oko 1991. za vrijeme afganistanskog građanskog rata i držala vlast u zemlji od 1996. do 2001. Kaže se da je američko-pakistansko-saudijski trokut igrao bitnu ulogu u njegovom preliminarnom formiranju i rastu. Talibani predstavljaju najviše 30 posto šarenolikog afganistanskog društva. Na poleđini svoje vjerske pozadine i dnevnog reda koji su sami sebi postavili – pod zastavom Islamskog Emirata – Talibani ne mogu pronaći simpatizere među nepaštunskim etničkim skupinama.
I sami Paštuni podvedeni su pod tri pokreta: sunitski vjerski pokret, koji obrazovno hrane pakistanski Haqqani i druge škole, vjerski šiitski paštunski pokret i nereligiozni sunitski paštunski pokret koji podržava nereligiozne ideje.
Prvi vjerski pokret, talibani, predstavljao bi 30 posto afganistanskog naroda ili 12 miliona, čak i ako privlači tri četvrtine cijele paštunske nacionalnosti.Ono što trenutno vode talibani je apsolutna kontrola nad Afganistanom i praktično oduzimanje udjela i prava koja imaju pravo na ostatak etničkih grupa. To bi značilo kontrolu manjine od 30 posto nad cijelim Afganistanom. To je dok Tadžici čine veću manjinu sa 13 miliona stanovnika.
Poanta koju treba ovdje spomenuti je da su riječi i obećanja Talibana odvojeni kritičnom udaljenošću od njegove pozadine, s jedne strane, i njegovih radnji, s druge strane.Današnji Talibani insistiraju da prihvaćaju da su i grupa i talibani iz prošlosti, osim željenog pravila grupe i prethodnog Emirata, bitno različiti. Ali metoda koju su talibani usvojili za stjecanje kontrole nad Afganistanom počiva na prisiljavanju drugih etničkih grupa i religija da se potčine apsolutnoj vladavini.
To, zapravo, predstavlja novi oblik “totalitarizma” grupe i definitivno bi uzeli oružje da ućutkaju druge i okrenu leđa svojim trenutnim obećanjima kako bi dobili kontrolu nad Afganistanom.Talibani sada inzistiraju na formiranju Islamskog Emirata i ne odustaju od njega, dok je oko 70 posto ljudi i apsolutna većina etničkih grupa protiv ove ideje.
Talibani odbacuju Ustav koji je odobrila afganistanska većina, a ne prihvaća ni da se pomiri s njim.Nije u stanju pronaći više od 30 posto onih koji slijede upravo zato što se protivi parlamentarnim izborima ili kapacitetu predsjednika.
Stoga se misli na loya jirgu, čije članove imenuje paštunska većina i manjina koju čine drugi. A to znači da, formiranjem takvog sistema, narod Afganistana neće godinama moći uživati u svojim stvarnim pravima i udjelima u vladinoj strukturi.Napadajući sjeverne regije, talibani se trenutno bore protiv etničkih pripadnosti Tadžika, Hazara i Uzbeka. Svakog dana umiru na svim stranama, a to se pretvara u ponavljanje etničkog rata u Afganistanu. Talibani uporno tvrde da su mirno zarobili sjeverne gradove i da nemaju ratne namjere, ali to nije istina jer o tome svjedoče stotine smrtnih slučajeva i hiljade ljudi, koji su prognani iz sjevernih područja.
Inzistiraju na tome da neće naštetiti šijama i da poštuju granice Islamske Republike Iran, ali njihov način pribjegavanja sili u pravcu rvanja nad Afganistanom suočio se s nesigurnošću budućnosti šiija i iranskih granica. Naravno, šiije su sposobne za ozbiljnu odbranu, a Islamska Republika Iran ne dopušta ni najmanji upad na svoje granice.
3. Druga je stvar da, kao što je rečeno u prethodnom dijelu, uspostavljanje apsolutne talibanske vladavine nije tako lako kao što su oni i Sjedinjene Države mislili. Svjedoci smo da talibani nisu mogli dobiti apsolutnu kontrolu od 1991. do 1996. godine, pa je stoga rat trajao u sjevernim područjima u tom periodu. Talibani ne mogu zauzeti 100 posto afganistanskog tla i uspostaviti svoj Emirat, a da se ne slože s drugima i ne pruže jasan pogled na sveobuhvatno i popularno pravilo koje uzima u obzir prava svih etničkih grupa, sada.
Čak i sada kada su talibanski mediji izložili slike apsolutne pobjede grupe, više od 50 posto ili 183 od 369 okruga u Afganistanu su izvan njihove kontrole, a intenzivan rat i sukobi još uvijek traju u 136 okruga. Međutim, grupa tvrdi da je stekla kontrolu nad 90 posto Afganistana. Pravilo koje žele talibani ne prevodi se ni na jedno pravilo, već uključuje scenu neprestanog meča među etničkim narodima. I to nije nešto što bi se moglo promijeniti promjenom diskursa grupe, iako još uvijek inzistira na svojim najvažnijim prethodnim ideološkim elementima.
4. Usred svega ovoga, udio Sjedinjenih Država je vrlo važan. Na osnovu svoje dužnosti, tokom posljednjih 20 godina koliko SAD uživaju kontrolu nad afganistanskim političkim i sigurnosno-vojnim sektorom, Washington je trebao obučiti i opremiti afganistansku vojsku za preuzimanje vojno-sigurnosnih dužnosti. Ali – zbog onemogućavanja – nakon 20 godina okupacije zemlje pod izgovorom suočavanja s talibanima, ona sada umjesto toga provodi plan koji ima sva obilježja spletke. Plan čiji je rezultat vojna konfrontacija u više od 136 afganistanskih okruga – 37 posto afganistanskog tla.E sad, suštinsko pitanje je koji je skriveni aspekt ovih etničkih sukoba koji su se nadvili nad Afganistanom kao rezultat pregovora u Dohi? Jesu li SAD znale da talibani ne mogu sami steći kontrolu nad Afganistanom? Zašto onda nije učinjeno nešto da se uspostavi ravnoteža snaga između talibana i paštunske vlade Ašrafa Ganija, jer praktično je Afganistan pretvoren u poprište sukoba odbijanjem opremanja afganistanske vojske i sprečavanjem njenog opremanja od strane drugih? Hoće li talibani od sada igrati ulogu američke posredničke skupine koja će uprezati američke protivnike u Afganistanu i regiji?
