David Hearst
Pisjournal–Kada su SAD napale Afganistan 7. oktobra 2001., naslovnica časopisa Time je objavila: “Posljednji dani talibana”.Tako je započelo ono što je postalo poznato kao “rat protiv terora”, neokonzervativna težnja da se urušeni Sovjetski Savez zamijeni islamom kao globalnom prijetnjom.
Do decembra iste godine, Vijeće sigurnosti UN -a osnovalo je Međunarodne snage za sigurnosnu pomoć koje će nadgledati vojne operacije i obučavati afganistanske nacionalne sigurnosne snage.Od tada je potrošeno preko 2 biliona dolara. U ratnoj zoni Afganistana i Pakistana život je izgubilo oko 241.000 ljudi, poginulo je 2448 američkih vojnika i 454 britanskih vojnika. I 20 godina kasnije Talibani ponovo drže Afganistan pod kontrolom.
U 2001.godini opijum je gotovo potpuno iskorijenjen sa 84.000 hektara pod kultivacijom. Do 2017.godine ta je brojka narasla na 328.000 hektara. Pored rata, opijum je najveća ekonomska aktivnost zemlje. Jedan od najvećih ciljeva američkih ratnih napora bio je osposobiti afganistansku vojsku za borbu protiv talibana. Stopa žrtava i dezertiranja bila je takva da su Amerikanci morali obučiti novake koji čine jednu trećinu cijele vojske. Korupcija, koju je Transparency International rangirao na 165/180 zemalja koje nadziru, progutala je milijarde ekonomske pomoći, gradeći bolnice bez pacijenata i škole bez učenika.
Siromaštvo je rasprostranjeno, a stope mortaliteta i dalje su među najvišima u svijetu. Reći tada, kako je BBC rekao prošle sedmice u objašnjenju na svojoj web stranici, da su tokom 20 godina okupacije: “SAD i saveznici nadzirali izbore i izgradili afganistanske snage sigurnosti, ali su talibani nastavili s napadima”, prkosi uvjerenju kao i rudimentarnu provjeru činjenica.
Slom Zapada
Ali zemlja fantazija u kojoj zapadni liberalizam nastavlja djelovati u zapadnoj Aziji i na Bliskom istoku i dalje je poučna. Govori nam mnogo o psihologiji carstva koje blijedi. U poricanju je.Posebno kada je riječ o njenoj ulozi u ovoj katastrofi.David Petraeus, bivši glavni zapovjednik SAD -a u Afganistanu; General Sir Nick Carter, načelnik odbrambenog štaba Velike Britanije, i svaki američki i britanski general koji je tamo služio snosi veliki teret odgovornosti za rat koji afganistanski narod nije mogao izdržati i nije želio.
Niko od njih nije mogao pronaći sebe da preuzme odgovornost za ovu katastrofu i izvini se afganistanskom narodu. Oni su jako daleko od toga. Petraeus kuka zbog političke izdaje kao da bi još jedna decenija njegovog vođstva riješila problem. Niko ne duguje. Vazdušne snage, koje su održavale strano prisustvo, nisu bile benigne. Nisu unaprijeđena prava afganistanskih žena. To je bila mašina za ubijanje. Između 2017. i 2019. godine, Pentagon je ublažio svoja pravila angažiranja za zračne napade, a posljedično se broj civila dramatično povećao.
Do 2019. u zračnim napadima poginulo je 700 afganistanskih civila – više nego bilo koje godine od početka rata. Slično su učinile i afganistanske zračne snage (AAF). U prvoj polovici 2020. godine AAF je ubio 86 Afganistanaca, a 103 je ozlijeđeno. U naredna tri mjeseca ta se stopa udvostručila, ubivši 70 civila, a 90 povrijedivši. Nije ni čudo što su njegovi piloti bili na meti talibana, a moral se srušio nakon povlačenja SAD -a. No, prepustiti se fantaziji da su američke i britanske vojske bile u Afganistanu kako bi činile dobre stvari otprilike je toliko daleko od stvarnosti da se kaže da su marionetski režimi koje su zapadne vlade nametnule zemlji imale narodni legitimitet.
Legitimitet dva puta izabranog predsjednika, Ashrafa Ghanija trajao je tačno pet sedmica – od 8. jula kada je američki predsjednik Joe Biden odredio rok za povlačenje od 31. avgusta do 15. avgusta, kada je sa porodicom pobjegao iz Kabula. Implikacije poraza Ovo je bila katastrofa u kojoj su učestvovala najmanje četiri američka predsjednika. To je zaista dvostranački napor. Stoga nije pretjerano reći da poraz u Afganistanu ima implikacije i izvan granica te razorene zemlje. Ako je sovjetski poraz, prije 32 godine, označio početak kraja sovjetskog carstva, a svakako i kraj svih ekspedicijskih ruskih snaga do 2015. kada su poslale trupe u Siriju, ovaj poraz označava početak kraja zapadnog carstva , kao dominantni organizacijski vojni i ekonomski svjetski poredak.Ovaj poredak nije propao jer se suočio s moćnim neprijateljima. Propao je iz oholosti, arogancije, nemogućnosti da analizira i razumije ljude čiju je zemlju zauzimao. Srušila se upravo u trenutku kada je nijedna druga sila nije osporila i kada je imala monopol nad upotrebom međunarodne sile. Kao i Sovjetski Savez, implodirao je.
Izgubila je vjeru u sebe i svoje vođe. Njegovi čelnici izgubili su svaki osjećaj za javnu službu, pa su se nakon gubitka vlasti našli u unosnim poslovima. Na vlasti su privatizirali rat, sve dok sam cilj intervencije nije izgubio smisao. Vanjska politika postala je korumpirana merkantilizmom i prepuštena vanjskim partnerima regionalnim saveznicima koji imaju vlastitu agendu. Da su talibani znali za šta se bore, Afganistanci koji su im se protivili nisu znali. Najmanje su znale trupe koje su naše vlade poslale tamo da se bore s njima.
Zastrašujuća poruka
Sve ovo šalje jezivu poruku onim prinčevima i generalima na Bliskom istoku koji bi se borili da izdrže pet sedmica ako SAD povuku svoje snage ili vojnu podršku. Kraljevski sudovi u Rijadu, Abu Dabiju i Amanu, te predsjednička palača u Kairu zasigurno se pitaju koliko bi sedmica izdržali da do njih dođe popularna islamistička pobuna. Bivši američki predsjednik Donald Trump rekao je da bi Saudijska Arabija izdržala dvije sedmice ako SAD odu. Nije se šalio. Da se afganistanska vojska nije borila za Ganija, misli li saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman, ministar odbrane, da bi se Nacionalna garda, čije je vrhovne generale redovno čistio, borila za njega?
Khalid al-Dakhil, saudijski politički analitičar i akademik, napisao je na Twitteru: “Čim je Kabul pao pod talibane, neki su zadrhtali od zavjere i straha od povratka političkog islama u regiju. Bojati se i predviđati je razboritost i spremnost. Ali strahovati decenijama i decenijama je krhkost i loš uvid. Što se tiče zavjere, ona nije ništa drugo nego oruđe politike i sukoba. To je manje od objašnjenja historije i njenog kretanja. ”
Zavjera al-Dakhil se odnosila na tvrdnje da Amerikanci i islamisti rade ruku pod ruku, baš kao što su Saudijci sumnjali da je to učinio bivši američki predsjednik Barack Obama kada je napustio pokojnog egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka tokom pobune 25. januara. No, u stvari, odnos između SAD -a i islamista više je opterećen nego odnos s tiranima, sekularnim ili vjerskim grupama. Kada se islamisti bore protiv američkih vojnika, SAD će na kraju razgovarati s njima kao što su to učinili s talibanima na sastancima u Dohi, i prihvatiti poraz, kao što to sada čine u Kabulu.
Ali ako islamistički pokret, poput Hamasa, otvoreno izjavi da se ne bori sa SAD-om i nije ubio niti jednog američkog vojnika, Washington će zanemariti da je Hamas ponudio dugotrajni prekid vatre i proglasiti ga terorističkom organizacijom, spriječiti da bilo koja druga palestinska frakcija formira vladu jedinstva s njom i učiniće sve da opsjedne Gazu. SAD će isto učiniti onim islamistima koji su se klonili nasilja i odlučili za izbore, demokratiju i parlamente. Ove ljude će SAD pokušati zabraniti.
Prije osam godina, kada je egipatska vojska inscenirala najgori masakr nenaoružanih civila od protesta na Trgu Tiananmen, u svom nasilnom pohodu na trgu Rabaa u Kairu, Obama se doslovno vratio igri golfa. Kada je mjesec dana ranije egipatski predsjednik Abdel Fattah el Sisi izveo vojni udar, Obama je to odbio nazvati pučem.
Uništite demokratiju i SAD će gledati na drugu stranu. Uzmite oružje i SAD će razgovarati, a zatim se povući. Ali pokušajte da budete nezavisni od SAD -a i dobit ćete pakao. Finansijska tržišta će uzeti dušu vaše ekonomije, vaše banke i preduzeća će biti sankcionisani, vaši nuklearni naučnici bit će ubijeni. Imperijalno vjerovanje u društvenu, vojnu, ekonomsku superiornost Zapada i njegova inherentna pretpostavka da Zapad ima moralno pravo da vodi, ne samo da nema kredibilitet, već je i strateška katastrofa.
SAD gube utjecaj pod Bajdenom jednako brzo kao i pod Trumpom, jer se na kraju nije mnogo promijenilo. Okupatori i diktatori koji otvoreno krše osnovne standarde ljudskih prava i dalje su nagrađeni novcem i oružjem. Korupcija se i dalje hrani novcem poreznih obveznika SAD -a. Ljudi koji pate pod ovim jarmom se zanemaruju. Nije ni čudo što se Afganistanci nisu borili protiv talibana.
Tupa istina
Postoji alternativa toj ludoj logici mišljenja da promovirate demokratiju bacajući dronove na siromašne ljude hiljadama kilometara daleko. Zamislite samo da su SAD potrošile 2 trilijuna dolara na same Afganistance. Zamislite samo da je pokušalo utjecati na vjerske konzervativne pokrete poput talibana, ne ratovanjem, već angažmanom i dijalogom. Ne kroz dronove, već kroz dijalog Zamislite samo gdje bi sada bio Afganistan, i zamislite koliko bi Zapad još imao meke moći. SAD u povlačenju brinu čak i manje o ljudima koje napuštaju nego o ljudima koje zauzimaju.
Trenutno postoji egzodus na aerodromu u Kabulu. Gdje će ti Afganistanci završiti? Svakako će samo mali dio njih stići u Veliku Britaniju ili SAD. Krenuće prema Turskoj i Evropi kao i do sada. Odmah će se u zapadnoj liberalnoj svijesti pretvoriti od izbjeglica koje bježe od islamističkog ugnjetavanja u neželjene migrante. Panične scene na aerodromu Kabul u ponedjeljak ogledaju se danas u evropskim metropolama. Francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao je da Evropa “mora predvidjeti i zaštititi se od velikih neregularnih migracijskih tokova”.
Njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer rekao je da očekuje da će iz Afganistana pobjeći do pet miliona ljudi. Njemačka je prihvatila stotine hiljada tokom migrantskog toka 2015. Njemački lider demohrišćanskih demokrata Armin Laschet bio je nepokolebljiv da se „2015. ne smije ponoviti“.
Nacije koje su dale trupe i generale ISAF -u sada nisu spremne prihvatiti ljudske posljedice svojih akcija. Čista istina je da Zapad više ne može dominirati svijetom bacajući bombe na režime koji nam se ne sviđaju, ali se ne možemo ni povući. Možete napustiti Bliski istok, ali on vas nikada neće napustiti. Rat u Afganistanu izgubio je naduti zapadni savez koji je mislio da bi mogao srušiti talibane i izgraditi novu državu od nule, pritom zanemarujući njenu historiju, jezike i narode. Zapad je uspio samo širiti brutalnost i bijedu rata tokom dvije decenije, od kojih su većinu snosili sami Afganistanci.
Brojanje troškova ove intervencije, kao što i danas radimo, samo u vojnim životima SAD -a i Velike Britanije, krajnji je dokaz da smo civilizacija u raspadu. Tragedija je u tome što u povlačenju SAD neće saznati grubu istinu da sila nema koristi. Niti će naučiti lekciju da je to sila koja opada. Povući će se u poziciju žrtve i izolaciju, kao što su to do sada činile. Naracija će biti da je svijet nezahvalno mjesto.
Kad bi naučila lekciju svojih vojnih poraza,SAD bi počele činiti prave stvari u svijetu koji se zaista suočava sa zajedničkom egzistencijalnom prijetnjom. Niti je došao iz komunizma niti dolazi iz islama.
Stavovi izraženi u ovom članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Pisjournala.
