PISjournal – Amerikanci su majstori velikih proklamacija ali loši u njihovom sprovođenju.
„Pobjedniku pripada ratni plijen“, izjavio je Donald Trump sa svojom karakterističnom razmetljivošću na skupu u Las Vegasu u srijedu. Dodao je: „Uzimamo mnogo nafte iz Venezuele — milijarde i milijarde barela nafte… I isto radimo u Islamskoj Republici Iran.“
Kao odgovor, glasnogovornik iranskog Ministarstva vanjskih poslova Esmail Baqaei rekao je da prije nego što bilo ko može polagati pravo na ratni plijen, prvo mora izaći kao pobjednik iz sukoba.
Pišući na X-u, Baqaei je rekao da čovjek ne može a da ne pomisli na roman Josepha Hellera Kvaka-22, u kojem Milo Minderbinder, oportunistički profiter, pretvara rat u poduhvat za ostvarivanje profita.
Satirični ratni roman prikazuje apsurdan svijet u kojem su ratovanje i profit toliko duboko isprepleteni da se vojnici bore za lične finansijske interese umjesto za svoju zemlju. Čini se da američki predsjednik preuzima tu istu logiku iz fikcije i stavlja je u samo središte američke vanjske politike.
Što se tiče Irana, on kaže da će učiniti isto što su navodno učinili u Venezueli. Postoji samo jedan mali problem: prije nego što zatražite ratni plijen, zapravo morate dobiti rat, a ne zaglaviti u moreuzu, ne ostvariti svoje navedene ciljeve, ostati bez oružja i usput izgubiti kredibilitet.
Za sada, „ratni plijen Irana“ nije ništa više od papirnate trofeje za pobjedu koja ne pokazuje nikakve znakove materijalizacije. Milo je barem znao kako ostvariti profit iz sukoba; ovi ljudi dijele plijen pred kamerama prije nego što su ga uopće dotakli.
Nedavna tvrdnja ministra finansija Bessenta da će Hormuški moreuz u roku od dvije godine biti degradiran sa najvažnije svjetske tačke uskog prolaza na nasumično vodeno područje nije činjenična izjava, već priznanje američkog očaja. Plan uključuje podzemne cjevovode koji bi preuzimali 50 do 70 posto onoga što trenutno prolazi kroz Moreuz, dok je Saudijska Arabija povećala kapacitet cjevovoda prema Crvenom moru, a UAE ubrzava projekte prema Fujairahu.
Washington čak razgovara o oživljavanju historijskog cjevovoda Kirkuk–Baniyas kroz Siriju i Irak.
Ovo nije znak snage. To je priznanje da Washington ne može jednostavno eliminisati iransku stratešku polugu izgradnjom alternativnih ruta. Cjevovodi ne eliminišu iranske projektile, niti brišu geografsku stvarnost da Moreuz ostaje jedna od najefikasnijih ruta za globalni transport energije.
Amerikanci stoga pregovaraju iz pozicije slabosti, dok se pretvaraju da je suprotno.
Velika lekcija koju smo trebali naučiti iz Globalnog rata protiv terorizma, posebno rata u Iraku, jeste koliko je opasno manipulisati obavještajnim podacima kako bi se opravdala vojna akcija. U Iraku su SAD tvrdile da Saddam Hussein posjeduje oružje za masovno uništenje i da podržava Al-Kaidu. Kako smo kasnije saznali, nijedna od tih tvrdnji nije bila tačna, a Saddam nije bio direktna prijetnja Americi. On je, ironično, bio prijetnja Iranu.
Nakon što je Amerika napala Irak, nije pronašla nikakvo oružje za masovno uništenje. Umjesto toga, američko prisustvo postalo je magnet za borce Al-Kaide, uvlačeći Ameriku u stratešku zamku u kojoj je Washington sve više vjerovao da mora ostati u Iraku kako bi popravio posljedice vlastite intervencije.
Rat je koštao života gotovo 5.000 američkih vojnika, proizveo bezbrojne žrtve i nametnuo finansijski teret veći od tri biliona dolara. Ipak, danas se slični argumenti koriste za opravdavanje rata s Iranom: tvrdnje o opasnom oružju i upozorenja da su teroristi koje podržava Iran spremni napasti Ameriku.
Unutrašnje zabrinutosti unutar američkog vojnog rukovodstva govore otkrivajuću priču koja je značajnija od javnog hvalisanja. General Dan Caine, predsjedavajući Združenog štaba američkih oružanih snaga, navodno je upozorio visoke zvaničnike Trumpove administracije na rizike eskalacije i ograničenja dostupnih vojnih opcija. Zabrinutost zbog smanjenja zaliha municije i opasnosti od produženog sukoba doprinijela je razgovorima o pronalaženju izlaza iz situacije.
Tu stvarnost je sve teže sakriti. Kako je rekao senator Chris Murphy: „Donald Trump je izgubio ovaj rat. Amerika je slabija, Iran je jači, cijena ponovnog otvaranja Moreuza raste iz dana u dan.“ Murphy je također ukazao na izuzetnu cijenu predloženog sporazuma, tvrdeći da bi navodni dogovor koji je trenutno na stolu platio Iranu 100 milijardi dolara godišnje u zamjenu za ponovno otvaranje Moreuza. Ako je tačno, to bi predstavljalo izvanredan preokret prvobitne retorike: rat navodno pokrenut iz pozicije snage završio bi tako što Washington plaća ogromnu cijenu kako bi osigurao upravo onaj pristup za koji je tvrdio da ga može garantovati silom.
Poruka je jednostavna: posjedovanje ogromne vojne moći nije isto što i posjedovanje neograničene političke poluge.
Više od 18 američkih pripadnika službe je poginulo, a stotine su ranjene u ovom ratu. U međuvremenu, iranske sposobnosti odmazde ostale su značajne, uz izvještaje o napadima na američke baze i pomorska sredstva, uključujući USS Abraham Lincoln.
Netanyahu možda provjerava rade li ključevi još uvijek. Pravo pitanje je ko ih zapravo drži. Izrael možda vjeruje da još uvijek kontroliše ljestvicu eskalacije, ali Iran je pokazao dovoljno strateške dubine, raketnih sposobnosti i političke odlučnosti da nametne troškove koji se jednostavno ne mogu poželjeti da nestanu. Budućnost regije neće biti određena isključivo u Tel Avivu ili Washingtonu; Teheran ima vlastite poluge i sposobnost da oblikuje ono što slijedi. Svaki pokušaj uništenja Irana ne bi ga izbrisao. Rizikovao bi uvlačenje Izraela u sukob čije bi posljedice mogle temeljno promijeniti regionalnu ravnotežu moći. Iran se jednostavno ne može bombardovanjem natjerati na pokornost, a oni koji vjeruju suprotno mogli bi na kraju otkriti da je mapa koju su pokušavali precrtati upravo ona koja će promijeniti njih.
Američka javnost također se okreće protiv rata. 54 posto američkih građana protivi se ratu, dok ga samo 36 posto podržava. Najbliži američki saveznici također su odbili poslati svoje mornarice kako bi pomogle u osiguranju Moreuza, dok su zemlje uključujući Španiju i Francusku otvoreno protiv vojnih akcija.
Amerika se našla sve izolovanija.
Doći će dan kada će pristalice ove kampanje možda pogledati unazad i zapitati se da li su obećanja o lakoj pobjedi ikada odgovarala stvarnosti sukoba. Trump, koji je poznat pod titulom luđaka i pati od psihološke bolesti, više puta koristi slike generisane umjetnom inteligencijom koje ga prikazuju uz slavne američke vojne ličnosti, a njegova javna retorika o vojnom trijumfu odražava političku kulturu koja je sve više odvojena od žrtava stvarnih vojnika.
Amerikanci vjeruju da se bore za očuvanje svoje globalne dominacije, ali bi umjesto toga mogli ubrzavati eroziju vlastitog kredibiliteta. Nisu naučili sve lekcije ratova u Iraku i Afganistanu, a Iran predstavlja fundamentalno drugačiji strateški izazov.
Američka strategija bila je nekoherentna od samog početka. Američko rukovodstvo započelo je rat tvrdnjama o nuklearnoj prijetnji koja, prema argumentu iznesenom u američkim obavještajnim procjenama, nije opravdavala vojnu akciju. Američke obavještajne službe nisu uspjele u svojim operacijama uticaja u Iranu. Prividni američki cilj promjene režima nije se ostvario. Umjesto stvaranja široko rasprostranjenih nemira, vanjski vojni pritisak ojačao je odbrambeni nacionalizam unutar Irana.
Čak se i ekonomska strategija suočava s ograničenjima. Washington može izgraditi cjevovode, ali Iran i dalje posjeduje geografsku polugu nad Hormuškim moreuzom. Iranski zvaničnici jasno su stavili do znanja da je ponovno otvaranje Moreuza uslovljeno američkim prihvatanjem iranskih uslova, a ne jednostavno stvaranjem alternativnih pomorskih aranžmana.
Ovo je stvarnost koju Washington ne može poželjeti da nestane.
Amerika još uvijek ima priliku naučiti iz svoje nedavne historije i povući se iz još jednog rata koji ne može u potpunosti kontrolisati. Udvostručavanje napora rizikovalo bi pretvaranje još jedne ograničene vojne operacije u produženi i besciljni sukob.
Hormuški moreuz nije nasumično vodeno područje. On je centralni element iranske strateške geografije i suvereniteta. Amerika nije pronašla način da uništi tu polugu; samo je pokazala ograničenja vojne moći kada se suoči s geografijom, odvraćanjem i političkim otporom.
Hormuški moreuz nije pregovarački adut koji Washington jednostavno može ukloniti sa mape.
Geografija se ne može bombardovati. Suverenitet se ne može pregovarati pod prijetnjom oružja. Strateška poluga ne može se izbrisati obećanjima o alternativnim cjevovodima.
Washington još uvijek ima izbor: povući se iz rata koji ne može u potpunosti kontrolisati ili nastaviti vjerovati da samo vojna sila može natjerati Iran da se odrekne svojih nacionalnih interesa. Historija je već pokazala gdje ta iluzija može odvesti.
Prava mjera moći nije koliko uništenja jedna zemlja može nanijeti, već može li ostvariti svoje političke ciljeve a da pritom ne uništi vlastiti kredibilitet.
Iran nije Venezuela. Neće se odreći svog suvereniteta samo zato što je Washington odlučio da plijen pripada pobjedniku.
