PISjournal – Američko-izraelski rat protiv Irana, prvobitno usmjeren na slabljenje nuklearnih i raketnih kapaciteta Teherana i praćen razgovorima o mogućoj promjeni režima, sada je ušao u složenu i neizvjesnu fazu.
Iranska sposobnost da održi kontrolu nad Hormuškim moreuzom sugeriše da geografija ponekad može nadmašiti čak i najnapredniju vojnu silu.
Prije početka rata 28. februara, američki planeri i njihovi saveznici su u potpunosti prepoznali da bi ovaj strateški izuzetno važan prolaz mogao postati problem, ali problem samo na nekoliko dana!
Sada, nakon sedmica vrtoglavog rasta cijena nafte, sposobnost Irana da izdrži pritisak nadmašila je očekivanja mnogih. Uprkos vojnim napadima, uključujući napade na iransku pomorsku imovinu i izvještajima da su uništene desetine brodova za polaganje mina, Islamska Republika je uspjela zadržati svoj uticaj nad moreuzom koji povezuje naftom bogati Perzijski zaljev s Omanskim morem i ostatkom svijeta.
Na ovaj način, napori SAD-a da vrate brodarstvo u normalu do sada nisu uspjeli. Postoji i strah i nesigurnost među brodarskim kompanijama koje, uprkos mogućoj pratnji američke mornarice, nisu spremne riskirati slanje svojih plovila kroz tako „opasnu“ zonu.
Kontradiktorni signali iz Washingtona
Od početka rata, američki predsjednik Donald Trump je pod sve većim pritiskom, kako unutar Sjedinjenih Država tako i na međunarodnom nivou, da okonča rat zbog njegovog globalnog ekonomskog uticaja. Međutim, njegove reakcije nisu uvijek bile dosljedne.
Trump je ponekad govorio da Sjedinjenim Državama nije potreban Hormuški moreuz i pozivao je druge zemlje, posebno saveznike u Evropi i Aziji, da preuzmu odgovornost za njegovo ponovno otvaranje. Ali u drugim prilikama, njegov ton je postajao mnogo agresivniji.
U petak je izjavio da SAD-u nije potreban Hormuški moreuz, kroz koji prolazi 20% svjetske nafte, te da će se druge nacije „morati uključiti“.
U kontroverznoj izjavi u subotu, Trump je upozorio Iran da u potpunosti ponovo otvori moreuz u roku od dva dana, u suprotnom će uništiti iranske elektrane.
„Ako Iran u roku od 48 sati ne otvori Hormuški moreuz u potpunosti i bez prijetnji, Sjedinjene Američke Države će izvršiti udare i uništiti njihove elektrane, počevši od najveće. Hvala na pažnji.”
Upozorenje je široko shvaćeno kao ozbiljna eskalacija, što je izazvalo zabrinutost u vezi s međunarodnim pravom i strahove da bi sukob mogao postati još opasniji. Iz humanitarne perspektive, čak i uz određeno pretjerivanje, Trumpove prijetnje mogu se uporediti s upotrebom atomskih bombi Sjedinjenih Država na Japan na kraju Drugog svjetskog rata, a obje odražavaju eskalaciju prema ekstremnim mjerama koje izazivaju ozbiljnu zabrinutost zbog potencijala za nehumane akcije u ostvarivanju strateških ciljeva.
Do sada je prošao skoro dan od tog ultimatuma, a Islamska Republika je, sa svoje strane, odgovorila upozorenjem da će svaki takav napad biti dočekan odmazdom protiv američke infrastrukture u regiji, uključujući energetska postrojenja u Perzijskom zaljevu. Ova razmjena mišljenja pokazuje koliko je situacija postala napeta i krhka.
Selektivno zatvaranje
Iranski zvaničnici odbacuju ideju da je Hormuški moreuz potpuno zatvoren. Umjesto toga, kažu da se pristup kontroliše na selektivan način.
Ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi izjavio je u petak u intervjuu za japanski Kyodo News: „Nismo zatvorili moreuz. On je otvoren.“ Objasnio je da se ograničenja primjenjuju samo na brodove iz zemalja uključenih u napade na Iran. Druge zemlje i dalje mogu prolaziti kroz moreuz ako se koordiniraju s Teheranom.
Izvještaji ukazuju na to da su brodovi iz zemalja poput Japana, Indije, Pakistana i Turske nastavili prolaziti pod ovim uslovima. Ovakav pristup omogućava Iranu da vrši pritisak na svoje protivnike, a istovremeno izbjegava sukob s neutralnim zemljama.
Iranska strateška snaga
Iako je Iran pretrpio velike gubitke tokom sukoba, uključujući potapanje mnogih naoružanih brodova, i dalje ima dovoljno vojnih kapaciteta da kontroliše pristup Hormuškom moreuzu. Štaviše, dobro poznaje područje koje je usko i teško za navigaciju, što daje prednost zemlji koja kontroliše njegovu obalu.
Međutim, naredni dani, posebno u svjetlu ultimatuma Washingtona i odgovora Teherana, mogli bi biti ključni. Ali jedna stvar je već jasna: u ovom ratu, geografija i geopolitika su jednako važne kao i vojna moć u odlučivanju o konačnom ishodu koji je usko isprepleten sa sudbinom Hormuškog moreuza.
Postoje dva moguća scenarija: ili Iran nastavlja vršiti značajan uticaj nad moreuzom, učvršćujući svoju stratešku kontrolu, ili se pojavljuje novi poredak u kojem je uloga Irana smanjena, podložno pregovaračkim aranžmanima ili međunarodnim mehanizmima provođenja.
Uprkos velikim gubicima nuklearnih i vojnih objekata, stalni iranski nadzor nad Hormuškim moreuzom mogao bi sam po sebi predstavljati oblik strateške i jasne POBJEDE za drevnu zemlju.
