Michael Slackman
Mubaraka, kojeg su smatrali modernim faraonom, 2011. godine svrgnuli su narodni nemiri u arapskom svijetu, koji su nazvani Arapsko proljeće.
Hosni Mubarak, bivši autokratski predsjednik Egipta, čija je vladavina skončala narodnim ustankom protiv siromaštva, korupcije i policijske represije koji su obilježili njegovih 30 godina na vlasti, umro je u utorak u Kairu. Imao je 91 godinu.
Državna televizija rekla je da je umro u bolnici nakon što je bio podvrgnut operaciji, ali bez drugih detalja.
Mubarak je posljednje godine života većim dijelom proveo u vojnoj bolnici Maadi na jugu Kaira, sa čuvarima u sobi i pogledom na Nil, prkosno se boreći protiv sudskih optužbi za korupciju i zavjeru ubistva. Oslobođen je 24. marta 2017. godine (nakon što je osuđen za jedan, relativno minoran slučaj) te odjurio gradom do svog ljetnikovca u bogatom kvartu Heliopolis.
Mubarak je održao rijedak javni nastup prošlog oktobra, kada je u videu objavljenom na YouTubeu govorio o svojim sjećanjima na rat u Egiptu iz 1973. godine, u kojem je komandovao egipatskim vazduhoplovnim snagama. To je bio prvi put da je govorio pred kamerama od svog zbacivanja tokom Arapskog proljeća 2011. godine.
Mubarak je nekoć izgledao nepobjedivo. Preživio je višestruke pokušaje atentata, ostao na vlasti duže od bilo koga nakon Muhammada Ali-paše, osnivač moderne egipatske države, suzbio val terorizma islamskih fundamentalista – i činilo se čak da prkosi starenju.
Ali, njegova građevina moći pokazala se krhkom i zastarjelom, izgrađenom na vladavini sile, nepotizmu i savezništvu sa Zapadom. Na kraju je srušena udarnim talasom narodnih nemira u arapskom svijetu – pozivi na demokratiju, vladavinu zakona i kraj korupcije – koji su se zvali Arapsko proljeće.
Bio je prisiljen dati ostavku 11. februara 2011. godine, poslije 18 dana protesta, kada su milioni Egipćana izašli na ulice, oduzimajući vlast čovjeku kojeg su nazivali modernim faraonom.
Isprva se činilo da će biti u mogućosti jednostavno se povući sa scene i mirno živjeti u svojoj vili u Šarm el Šeiku, ljetovalištu Crvenog mora. Ali narod to nije dozvolio. Zatražili su da se protiv njega i njegove porodice pokrene istraga zbog korupcije i da odgovara za više od 800 ljudi ubijenih u danima protesta.
Pritisak javnosti je urodio plodom. Uhapšen je pod optužbom za ubistvo i korupciju i priveden u vojnu bolnicu dok je čekao suđenje. Njegovi sinovi, Alaa i Gamal – nekada tretirani kao prinčevi države – zatvoreni su u zloglasni zatvor Tora.
U augustu 2011. godine, Egipćani su bili zaprepašteni kada su vidjeli da je g. Mubarak doveden u sudnicu na bolničkim nosilima i smješten u optuženičku kabinu. Bio je to nevjerovatan i ponižavajući pad za jedinog vladara kojeg je većina Egipćana ikada poznavala.
Na kraju, međutim, suđenje nije učinilo mnogo da osigura osjećaj završetka ili izmirenja društvu koje se bori da se pomiri sa svojom prošlošću i budućnošću.
U junu 2012. g. Mubarak je ponovo odvezen na sud, prskosno prekriženih ruku jer je bio optužen i osuđen na doživotni zatvor. No, apelacioni sud ukinuo je presudu i odredio ponovno suđenje, te je on na kraju oslobođen optužbi. Također je izbjegao nekoliko optužbi za korupciju.
Suđenje 2012. godine se odvijalo u pozadini napetih predsjedničkih izbora. Dva vodeća kandidata bili su različite figure, jedan je vođa sa Muslimanskim bratstvom, popularnim islamističkim pokretom; drugi, posljednji Mubarakov premijer. A kriva presuda izvukla je hiljade ljudi na ulice kako bi je proglasili varkom, mnogi vjerujući da je sudac dao osnovu bivšem predsjedniku da nakon žalbe bude oslobođen.
Mubarak zapravo nikada nije javno podnio ostavku; u govoru 10. februara 2011. godine nije to uspio izreći . Sljedećeg dana, uprkos gnjevu javnosti, Omar Suleiman, dugogodišnji šef obavještajnih službi i novoimenovani potpredsjednik, pročitao je izjavu na televiziji u kojoj signalizira kraj vladavine gospodina Mubaraka.
Ali čak i tada je gospodin Mubarak imao problema priznati da je bivši. Držao se zamišljene slike o sebi kao o očinskoj figuri kojoj je bilo suđeno da vlada.
„Odustao sam od položaja predsjednika prvenstveno stavljajući interes nacije i njenog naroda iznad bilo kojeg drugog,“ rekao je u javnim obraćanjima emitovanim na saudijskom satelitskom kanalu, „i odlučio se držati podalje od političkog života, želeći napredak i sve najbolje Egiptu i njegovom narodu u narednom periodu.“
Nakon njegove osude, prebačen je helikopterom ne u relativnu udobnost vojne bolnice, već u zatvorsku bolnicu. Šokiran, gospodin Mubarak je odbio da napusti helikopter, javili su državni mediji. Prošli su sati prije nego što je nagovoren da izađe, a njegovo zdravlje ubrzo je propalo.
Atentat i sukcesija
Mubarak nije nikada namjeravao postati predsjednik. Njegov uspon opisan je kao historijska nesreća, pokrenuta kada su vojni islamistički radikali pucali i ubili njegovog prethodnika Anwar el-Sadata dok je prisustvovao vojnoj paradi, sa svojim potpredsjednikom, gospodinom Mubarakom.
Vodeći principi Mubarakovog režima bili su sigurnost i stabilnost, a stubovi njegove države policija, obavještajne službe i on sam. Predstavio je svojoj naciji i Zapadu ili-ili scenario: ili ostaje na vlasti ili će vladati haos. Podršku Zapada najvećim dijelom je osvojio ostajući posvećen mirovnom sporazumu s Izraelom koji je potpisao Sadat i pritiskom za rezoluciju o palestinsko-izraelskom sukobu.
Ali kako bi sačuvao stabilnost i sigurnost, oslanjao se na vanredni zakon koji je bio donesen nakon što je Sadat ubijen i ostao na snazi tokom njegova mandata. Stavio je široka ograničenja na građanske slobode, ograničavajući pravo na okupljanje i omogućavajući hapšenje i pritvor bez optužbi. Ali to se ispostavilo kao još jedna ograničena formula koja je na kraju iznevjerila njegovu naciju i njega.
„Vjerovao je da je stabilnost važnija od bilo kakvog napretka ili koraka naprijed,“ rekao je Salama Ahmed Salama, šef uredništva nezavisnog dnevnog lista Shorouk.
Kada je stupio na funkciju, Mubarak, tih i oprezan, bio je poštovan zbog svog samozatajnog stila. Osudio je korupciju i nepotizam i ponudio je spokoj naciji preplavljenoj ratom, atentatima i ekonomskim teškoćama. Ali, njegov oprez doveo je do pola puta.
Ekonomska reforma bila je ograničena na samo djelimičnu privatizaciju. Građani su mogli kritikovati vladu, ali ne i organizovati se. Demokratija u Egiptu bila je samo maska. On je ubrzo kritikovan u zemlji i inostranstvu zbog vladanja bez vizije, skakanja iz krize u krizu bez plana.
Njegov fokus na sigurnost značio je sigurnost režima. Ostavio je na snazi zabranu Muslimanske braće i ušutkao sekularne političke pokrete koji bi mogli osporiti njegov monopol na vlast. Ostavivši malo prostora izuzev džamije, za izražavanje i organiziranje, pomogao je da egipatsko društvo postane još religioznije. Zatim je, da bi se udružio sa islamskim trendom, ali i osporio Bratstvo, dao prostor vjerskim radikalima poznatim kao selefije i predstavio vladu kao čuvara islamskih vrijednosti.
Bilo je teško znati za šta se Mubarak zalaže, osim zadržavanja vlasti. 1986. godine, pet godina nakon što je preuzeo funkciju, poznati egipatski novinar Mohammed Hassanein Heikal izrazio je preovladavajuću nesigurnost kada je rekao: „Čekamo nepoznato“.
Kritika se slušala do kraja.
„Mubarak nije imao posebnu viziju i zapaženo dostignuće“, rekao je gospodin Salama, iz novina Shorouk. „Sve što je učinio je da održi status quo, čak i bez pokušaja da ga poboljša u bilo kojoj mjeri. Njegov doprinos endemskim problemima od kojih Egipat pati, poput nepismenosti, siromaštva i bolesti, bio je minimalan. „
S vremenom je samozatajnog i nepretencioznog Mubaraka zasjenila osoba s gotovo carskim osjećajem prava. U intervjuu 1993. godine rekao je da Egipćani ne mogu podnijeti demokraciju. „Moramo postupno dozirati kako bi ljudi mogli progutati i razumjeti“, rekao je. „Egipćani nisu Amerikanci.“
Također se držao scenarija snažnog čovjeka, distancirajući se od državnih pitanja, dok se predstavljao kao očinska figura.
„Danas vam govorim iz srca“, rekao je on u svojoj posljednjoj izjavi kao predsjednik, kada se očekivalo da će podnijeti ostavku, ali jednostavno nije mogao. „Govor oca sinovima i kćerima.“
Ali i ta se priča pokazala praznom kada ju je ogorčena javnost odbacila i direktno ga optužila za ono što je naštetilo naciji. Na kairskom trgu Tahrir, simboličnom srcu nacije, gomila demonstranata uzvikivala je: „Narod želi pad režima!“
Obučen za borbenog pilota
Mohammed Hosni Mubarak rođen je 4. maja 1928. godine u selu Kafr el-Museiliha u delti Nila, provinciji Minufiya, plodnom poljoprivrednom području koje je ujedno bilo i Sadatovo rodno mjesto. Otac gospodina Mubaraka bio je službenik u Ministarstvu pravde, a sin je primljen u vojnu akademiju. Mubarak je prošao obuku borbenih pilota u Sovjetskom Savezu, a 1972. godine postao je zamjenik ratnog ministra, kao i glavni zapovjednik zračnih snaga.
U iznenadnom egipatskom napadu na izraelske snage 1973. godine, zračne snage predvođene generalom Mubarakom napale su ciljeve u znak podrške egipatskim kopnenim snagama koje su prelazile Suecki kanal na Sinajski poluotok. Ali kako je rat trajao, došlo je do preokreta. Egipatske zračne snage pretrpjele su velike gubitke, a izraelska vojska napredovala je prema zapadu, stekavši privremenu kontrolu nad više od 400 kvadratnih kilometara egipatske teritorije zapadno od Kanala.
Međutim, taj neuspjeh nije zasjenio Mubaraka. Sadat je u svojoj knjizi iz 1978. godine, „U potrazi za identitetom: autobiografija“ zanemario preokret uspjeha i umjesto toga pohvalio generala Mubaraka za ono što je nazvao „potpunim i zapanjujućim uspjehom“ uvodnih vazdušnih napada.
Sadat je, ugađajući vojsci Mubaraka imenovao za svog potpredsjednika 1975. godine. A kada je ovaj smireni bivši general postao predsjednik nakon Sadatovog atentata, smatran je dobrodošlim kontrastom dvojici njegovih prethodnika, karizmatičnim vođama, koji su svojim hrabrim, iako ne uvijek i uspješnim idejama, obilježili svoje mjesto u historiji. Predsjednik Gamal Abdel Nasser promovirao je panarabizam, a Sadat je sklopio mir s Izraelom – mir koji nikad nije u potpunosti prihvaćen; Egipat je zbog toga još uvijek bojkotovan od svojih arapskih susjeda.
Mubarak je javno odbacio nepotizam, iako je u kasnijim godinama njegov napor da preda predsjedništvo sinu Gamalu samo potaknuo bijes javnosti. On je javno izbjegavao korupciju, iako su Egipćani bili ubijeđeni da su se moćni obogatili o javnom trošku.
Njegovi rani uspjesi bili su značajni, posebno u vanjskoj politici. Pomagao je da se Egipat vrati u arapske okvire, istovremeno pozivajući na mir između arapskih naroda i Izraela. Sredinom 1990-ih pomagao je u sklapanju sporazuma s Izraelom i Palestinskom oslobodilačkom organizacijom nadajući se formiranju palestinske države na Zapadnoj obali i Gazi.
Kada je preuzeo funkciju, vanjski dug Egipta iznosio je oko 50 milijardi USD, u poređenju sa bruto domaćim proizvodom od samo 20 milijardi USD. Mubarak je počeo raditi na poboljšanju egipatske infrastrukture i pomogao je reprogramirati dug i stabilizovati ekonomiju. Također je bio prijatelj Washingtona, koji je Egiptu pružao godišnje čak dvije milijarde dolara vojne i ekonomske pomoći. Godine 1991. pomogao je u organizaciji koalicije arapskih vojski koje su se odlučile pridružiti Sjedinjenim Državama u ratu u Perzijskom zaljevu kako bi istjerale Sadama Huseina iz Kuvajta.
Čak i tokom godina kada je bio nezadovoljan predsjednikom Georgeom W. Bushom zbog razgovora o ljudskim pravima i demokratiji u Egiptu, Mubarak je smatran saveznikom koji je bio spreman pomoći Sjedinjenim Državama u mnogim pitanjima, uključujući napore za sprečavanje rastućeg iranskog uticaja u regionu i kontrolisanje militantne grupe Hamas koja je preuzela kontrolu nad pojasom Gaze. Kada su Sjedinjene Države počele provoditi široko kritiziranu politiku predaje, u kojoj su osumnjičeni za terorizam prebacivani u treće zemlje na ispitivanje, pa čak i mučenje, Egipat je postao partner.
Izazivanje gnjeva javnosti
Vladavina Mubaraka vremenom se promijenila nagore. Život je za većinu Egipćana, tokom njegovih godina vladavine postao teži. Na njega se gledalo kao na izolovanog autokrata koji je promovirao, ili barem dozvolio, korupciju i nepotizam. Njegov sin Gamal postao je vodeći član predsjedničke vladajuće Nacionalno-demokratske partije i razlog gnjeva javnosti.
„Učinio je nešto što ni Nasser ni Sadat nisu“, rekao je Abdel Moneim Said, član vladajuće stranke gospodina Mubaraka u intervjuu prije ostavke. „Nekada su imali savjetnike za različita pitanja, poput kuhinjskog kabineta, ali Mubarak to nije učinio. Imao je vrlo mali sekretarijat. Nije to učinio jer se plašio da će ljudi u predsjednikovoj kancelariji postati moćniji.“
Mubarak se i dalje nastavio oslanjati na zakon o vanrednim situacijama, a vojni sud je podstakao bijes javnosti koji je doveo do revolucije, međutim, ni on ni njegov kružok to nisu vidjeli.
„Ne mogu se sjetiti nikoga poznatog ko je imalo zabrinut za stabilnost režima“, rekao je gospodin Said malo prije nego što je srušen gospodin Mubarak.
Taj nivo otuđenosti prošao je kroz vođstvo, pa sve do samog Predsjednika.
„Nikada nisam želio moć ili ugled, a ljudi su svjesni teških okolnosti u kojima sam preuzeo odgovornost i šta sam domovini dao tokom rata i za vrijeme mira“, rekao je Mubarak u govoru dok su protesti okupljali silu. „Ja sam također čovjek iz vojske i nije u mojoj prirodi da odustanem od odgovornosti. Moja prva odgovornost sada je da povratim sigurnost i stabilnost domovine.“
U svojim kasnijim godinama na vlasti, gospodin Mubarak je, kao i drugi arapski lideri, shvatio da oslabljena ekonomija prijeti socijalnoj stabilnosti – i njegovoj moći – pa se okrenuo privatizaciji državnih poduzeća i otvaranju ekonomije. Imenovao je novu vladu. Jedno vrijeme su ekonomski pokazatelji Egipta pokazali značajan rast.
Ali bum nije učinio puno na poboljšanju situacije siromašnih, većini nacije, a mnogi su ministri smatrali su reformatori kasnije istraženi zbog korupcije.
Život se u Mubarakovom Egiptu pogoršao. Svjetski ekonomski forum svrstao je Egipat na 124. mjesto od 133 zemlje po kvaliteti njegovog osnovnog obrazovnog sistema. Dječiji fond Ujedinjenih nacija rekao je u izvještaju iz 2010. godine da je broj siromašnih egipatskih domaćinstava s djecom premašio nivo iz 1996. godine i da 23 posto djece mlađe od 15 godina u toj zemlji živi u siromaštvu. U Gornjem Egiptu, navodi se u izvještaju, 45,3 posto djece je živjelo u siromaštvu.
U posljednjoj punoj godini vladavine gospodina Mubaraka, u UN-ovom Izvještaju o ljudskom razvoju, Egipat je zauzeo 123. mjesto od 182 nacije širom svijeta u pitanjima kao što su ljudska prava, ekonomska nejednakost, obrazovanje i siromaštvo, iza Libije, Albanije i Sirije – pad sa 116. mjesta od godinu ranije. (Egipat se ponovo nalazio na 116. mjestu u izvještaju za 2019. godinu)
Ali oni zaslužni za taj pad u velikoj su mjeri izbjegli odgovornost. Posljednjih godina, pod vladavinom predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija, propala je većina krivičnih gonjenja zvaničnika iz Mubarakove ere. Nekoliko tih zvaničnika vratilo se iz egzila iz Evrope nakon znakovitih sporazuma s egipatskim tužiteljima.
Prošle su subote sinovi gospodina Mubaraka, Alaa i Gamal, oslobođeni optužbi za nezakonitu trgovinu dionicama tokom prodaje egipatske banke 2007. godine.
Gospodin Mubarak započeo je karijeru kao vojnik koji je imao namjeru jednog dana postati ambasador. Kad je Sadat ubijen, završio je na njegovom mjestu i odredio prioritete koji će ga voditi u sljedećih 30 godina: stabilnost i sigurnost.
Sve što je Mubarak od tada radio bilo je u ostvarenju tih ciljeva, premda je na kraju shvatio da represija više ne djeluje. Kada su se Egipćani okupili na trgu Tahrir, prevladali su strah i shvatili da policijska država nije u stanju da se nosi sa teškoćama te da je većina nacije slomljena.
„Ono što će ostati upamćeno je egipatska revolucija, a ne diktator“, rekao je Alaa Al Aswany, najpopularniji autor i društveni komentator. „Egipatska revolucija ga je prisilila da odstupi i sada znamo da je odbio.“
