Dr. sc. Tarik Kulenović Europe
PISjournal – Karte su podijeljene. Trodnevni su izbori za parlament Europske unije završeni. Europljani su izabrali nove parlamentarce i potvrdili neke stare koji će određivati smjer politike Europske Unije narednih godina.
U turbulentnom vremenu, suočeni sa ratom u Ukrajini i izraelskim genocidom u Palestini, te ekonomskom stagnacijom, Europljani odlučuju kako dalje. U tri dana održavanja izbora u svim državama Europske unije građani su i odlučili. U svim zemljama, pa i u Hrvatskoj koja je napokon po nečemu prva u EU. Nažalost, rekord je neslavan jer Hrvatska bilježi najmanju izlaznost na izbore u cijeloj EU. Razni su mogući razlozi. Nedavni parlamentarni izbori u Hrvatskoj moguće su zadovoljili savjest većine Hrvata koji su smatrali da nije potrebno izaći na EU izbore kad su već jedne odradili, a na kraju ih godine čekaju i drugi, važniji, predsjednički.
Hrvati Europsku uniju još uvijek primarno doživljavaju kao nepresušni izvor novaca iz magičnih EU fondova, ne shvaćajući kako će jednog dana i ti fondovi presušiti, a Hrvatska se doživljava kao ravnopravni partner koji uz prava ima i obaveze koje, znamo to svi, uvijek dođu na naplatu.
Prema rezultatima izbora za EU parlament u Hrvatskoj možemo zaključiti kako je došlo do okrupnjavanja političkih blokova.Najviše je, očekivano, dobio HDZ, 6 mandata, a slijedi ga SDP sa 4. Još po jedan mandat dobile su stranke ljevice i desnice, Možemo i Domovinski pokret. Nekadašnja željena treća snaga, katolička alternativa dalmatinskih malih mista, Most, neslavno je propao, baš kao i predstavnici lutajućih protestnih glasova Mislav Kolakušić i Ivan Vilibor Sinčić.
Europski su izbori u Hrvatskoj izrodili i prvu aferu. Stephen (Stevo) Bartulica, novoizabrani zastupnik iz redova Domovinskog pokreta, mutan lik kojeg poslodavac u SAD nije pustio sa posla da ide ratovati za Hrvatsku, je svoj izostanak kad je trebalo biti u Hrvatskoj višestruko naplatio. Njegova mutna pozadina u kojoj se spominje kako je eksponent tajnovitog Opus Dei, misteriozne katoličke organizacije koja djeluje po cijelom svijetu, dovela ga je siromašnog iz SAD gdje ljudi inače idu da se obogate, u Hrvatsku u kojoj je svojim političkim angažmanom obogatio.
Svijet se okrenuo naopačke. Bartulica opterećen kreditima na čiju otplatu troši cijelu svoju i supruginu plaću, vjerovatno ne bi imao što za jesti da ga ne financira mama i prijatelji koji imaju mutnu kriminalnu prošlost i sadašnjost. Sličnosti se slažu. Na proslavu njegove pobjede na europskim izborima Bartulicu je doveo crveni Ferrari kao simbol dalmatinskog dišpeta i politike Ima se može se. No to u Hrvatskoj baš i nije bilo dobro prihvaćeno. Osnova Domovinskog pokreta ipak je osiromašena Slavonija i Vukovar kao simbol stradanja. Stoga je junak našeg doba Stevo Bartulica, iako je htio zabiti svoj prst dalmatinskog dišpeta u oko svojim kritičarima, ipak zabio prst bahatosti svojoj biračkoj bazi. No, on je nedodirljiv naredne četiri godine, jer parlamentarni mandat je isključivo njegov i ne mora ga nikome vraćati ako krene svojim putem. Domovinski pokret sudeći po istupima čelnika polako shvaća kako ga je Bartulica izigrao, no vlast je slast, a oni je u koaliciji s HDZ-om imaju dovoljno. Nakon ogorčene prve reakcije čelnika Domovinskog pokreta iz njihovih redova stižu pozivi na smirenje strasti, Bartulica je javno rekao kako se neprimjereno ponašao što će uz obećanje podnošenja imovinske kartice izgleda biti dovoljno. Vlast je slast.
Okrupnjavanje i grupiranje političkih opcija slijedi trend vidljiv diljem izbora u Europi. Stranke tzv krajnje desnice dobile su puno više glasova nego na prošlim europskim izborima. To je reakcija na lošu vlast u Europi, a ujedno i reakcija na rat u Ukrajini, koji sa stanovišta prosječnog Europljanina sve više postaje besmislen. NATO profesionalni vojnici, generali raznih zemalja, šire strah jer Rusi dolaze i šalju sve više pomoći, uključujući i oružje sposobno da gađa ciljeve u Rusiji koja reagira kako je time pređena crvena linija i time NATO postaje izravni ratni protivnik Rusije. Kao da to do sada nije bio.
Kao glas razuma zvuče izjave Vladimira Putina da Rusija nije luda da (otvoreno) ratuje protiv NATO i njegovi pozivi na mir. Putin je ostvario svoj cilj, osvojio je i priključio Rusiji četiri rusofone pokrajine iako se u njima još odvijaju ratni sukobi. One su i središte ukrajinskih sirovina i teške industrije, pa Putin više nema zbog čega da ratuje.
Situacija na početku rata je bila jasna. Rusija je ulaskom svoje vojske izvršila otvorenu agresiju na suverenu republiku Ukrajinu i svaki poštovatelj međunarodnog prava opravdano je bio protiv tog ruskog agresivnog čina. No, vremenom je postajalo jasnije kako ukrajinska situacija baš i nije tako crno bijela. Rat u Ukrajini traje već godinama, a počeo je državnim udarom protestanata sa kijevskog trga Majdana. Davno zaboravljeni majdanski ustanak bio je dio zaboravljene Revolucije trgova kojom je počelo Arapsko proljeće i smjene pretrificiranih vladajućih režima u arapskim zemljama. Ta se revolucija prelila u Ukrajinu u kojoj je rezultirala promjenom vladajućeg režima. Kao i u Egiptu, nova je oligarhija smjenila staru. Sjaši Kurta da uzjaši Murta.
Kakve to veze ima sa Europskom unijom? Zašto je za sve kriva Amerika?
Današnja Europska Unija ima nekoliko razloga u svom nastanku. Prvi je nesumnjivo zajednička obrana od moguće sovjetske invazije i tako stvoren mir. Europa je kontinent na kojem se neprestano ratuje. Mir poput davnog Pax romana kojeg su naslijedila stoljeća rata vremenom je postao ideal kojem su težili prosvijećeni ljudi, svjesni da je stvarnost Europe rat. Čak su i Križarski ratovi u osnovi imali želju da se rat iz Europe izveze negdje drugdje.
Danas se rat kao bumerang vraća Europi koja izgleda još ne shvaća kako su desetljeća mira tokom Hladnog rata bila moguća zbog konsenzusa SSSR-a i SAD. Mir su u Europi osiguravale vaneuropske sile i to je bilo najdulje vrijeme kada Europa nije ratovala. Novo stoljeće i novo težište svijeta pomiću svijet negdje drugdje. Najavljivano stoljeće Azije se odvija pred našim očima, Europa sve više postaje zabačena provincija, a SAD i NATO više nisu u stanju biti apsolutni gospodari svijeta. Koncentriranje na Ukrajinu i Palestinu ostavlja nezaštićeno azijsko krilo NATO-a i SAD.
NATO je ispraznio svoja europska skladišta oružja koje je otišlo u Ukrajinu. Većinom ne na front iako je nasušno potrebno ukrajinskoj vojsci, nego putem crne burze dalje u Aziju. Kakvo je stanje govore nam i informacije o sve više Ukrajinaca koji bježe iz Ukrajine ili izbjegavaju vojnu obavezu. Vojni obveznici koji ne žele biti topovsko meso korumpiranom režimu. I predsjednik Zelenski kojem je istekao predsjednički mandat sve se manje pojavljuje u svojoj SMB majici na naslovnim stranama portala. Njegova je politika beskompromisnog otpora ruskoj agresiji izgleda doživjela poraz i dolazi vrijeme za “velike dečke” da ispregovaraju mir i spase što se spasiti može od Ukrajine.
Općeeuropski izbori u suštini su odluka o pitanju kuda će Europa narednih godina. Pobjeda ekstremne desnice je, može se reći, normalna. Jezgra, umjerena demokršćanska desnica, pućani, su po broju glasova i osvojenih mandata i dalje najveća politička snaga EU, no Europa se uvijek homogenizira u vremenu ratova. Ovog ljeta odvija se i homogenizacija navijača, suvremena varijanta nekadašnjih indijanskih društava mladih ratnika, topovskog mesa ua ratne pothvate. Europsko prvenstvo u Njemačkoj, nakon njega Olimpijada u Francuskoj dovoljne su da zasjene sve događaje prije i oko toga, pa tako i izbore. Mase koje su uz hrpu alkohola već mobilizirane po njemačkim, a potom i pariškim ulicama, biti će lako poslije ljetnog ludovanja, uputiti na bojište u Ukrajinu ili gdje bude trebalo. Kruha i igara je ipak vjekovno europsko političko geslo.
Analitičarima ostaje zebnja jer masovni sportski događaji idealna su prilika za terorističke napade. Iako nas njemačka i francuska policija uvjeravaju kako su u najvišem stupnju pripravnosti da spriječe svaku mogućnost zla koje bi moglo pokvariti ta masovna europska slavlja dok ne prođe nikad se ne zna. Koga zmija ugrize i guštera se boji.
Hrvatska, nažalost ni u drugoj utakmici nije ostvarila priželjkivanu pobjedu. Barem je bilo neriješeno protiv Albanije. Navijači tuguju, analitičari priznaju i sei i drugima kako je došlo vrijeme za smjenu generacija, možda i selektora. Dalić koji je nesumnjivo doveo nogometnu Hrvatsku do svjetskih vrhunaca, većih i od onih koje je ostvario neprežaljeni bijeli šal, Ćiro nacionale poćino je ključnu grešku, za razliku od najbolje hrvatske sportašice svih vremena Janice Kostelić nije se povukao na vrhuncu uspjeha i slave, već je kao njen brat Ivica htio još malo, samo malo, dok nije zijanio do kraja i sam odustao.
Ah da, bili su i nekakvi izbori za Europski parlament. Pobijedio je HDZ ako to nekoga uopće i zanima.
Ekskluzivno PISjournal
