PISjournal –Nakon Drugog svjetskog rata tisuće civila zbrinuto je u izbjegličkim kampovima diljem Europe. O njima se brinula organizacija International Refugee Organization (IRO).
Najveći hrvatski izbjeglički logor nalazio se u talijanskom Fermu. Hrvati su tamo stigli u kolovozu 1945. godine. Smještaj u logorima nije bio trajno rješenje pa je IRO tražio zemlje koje bi prihvatile izbjeglice. U članku »Syria wants moslem nazis«, The Palestine Post, piše 18. 4. 1947. da su sirijske vlasti već u travnju 1947. izrazile volju za prihvatom osam tisuća jugoslavenskih muslimana koji se nalaze u izbjegličkim logorima u Italiji. Jugoslavenska ambasada je 23. svibnja tražila da se ne dopusti doseljavanje njenih državljana iz izbjegličkih logora. Sirijski je ministar dao garanciju da do useljavanja neće doći. Obećanje je prekršeno 5. kolovoza 1947., kada je sirijska vlada službeno otvorila vrata jugoslavenskim izbjeglicama. Ambasador je uložio službeni protest u ime Jugoslavije.
Završetak rata označio je velike političke promjene u skladu s Teheranskom konferencijom. Na Bliskom istoku formiraju se nove države. Židovi proglašavaju neovisnost svoje države Izrael 14. svibnja 1948. Sukob s Arapima počeo je već u jesen 1947. godine. Arapska Republika Sirija je de iure nezavisnost stekla 24. listopada 1945., a de facto 17. travnja 1946. Sirijska vojska pripremala se za buduće vojne operacije sa židovskim naseljenicima. Jedan od glavnih problema bilo je neiskustvo i nedostatak obrazovanoga časničkoga kadra. Plan je bio taj nedostatak nadomjestiti vrbovanjem već prekaljenih vojnika iz Jugoslavije i Albanije muslimanske vjere koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu.
U ožujku 1948. godine u izbjegličke logore dolaze predstavnici zemalja Arapske lige kako bi vrbovali muškarce između dvadeset dvije i trideset dvije godine za vojnu službu. Nudili su financiranje puta do arapskih zemalja i financijsko zbrinjavanje obitelji u zamjenu za služenje u državnoj vojsci najmanje jednu godinu. U novinama je kao vlasnik naveden Mohammed El-Huseyli. Riječ je o jeruzalemskom muftiji kojem je puno ime bilo Mohammed Amin El-Huseini. Ponuda je bila primamljiva s obzirom na teške uvjete u kojima su se izbjeglice nalazile u logorima.
Doseljavanje u Siriju i Arapsko-izraelski rat
Prvi brod s dvjestotinjak jugoslavenskih izbjeglica islamske vjere pristao je u Bejrut u travnju 1948. godine. The Palestine Post 9. 4. 1948. piše da im je dolazak sponzorirala Arapska vojska oslobođenja koja ih je regrutirala. Iste godine u studenom Egipat prima sto trideset pet muslimana iz Jugoslavije i Albanije koje je IRO klasificirao kao ratne zločince. Za njih je intervenirao egipatski princ Amr Ibrahim, a putovanje su financirale gradske vlasti Kaira. S njima su dovedene i njihove obitelji. Iako se ta grupa ne spominje u daljnjim izvještajima, zasigurno je regrutirana u Arapsko-izraelskom ratu. Mjesec dana poslije pedeset sedam muslimana također označeni kao zločinci od IRO-a putuje u Amman, tadašnju Transjordaniju. Do početka veljače 1949. još je sto pet muslimana doputovalo u Siriju.
Veliku ulogu u transferu izbjeglica imao je Veliki jeruzalemski muftija Mohamed El-Husseini, koji je kontakte s hrvatskim i bosanskohercegovačkim muslimanima ostvario još 1930-ih godina. El-Husseini se za transport koristio svojom agencijom Orient Press. Nakon dolaska Hrvati i Bošnjaci su regrutirani u Vojsci Svetog rata (Jaysh al-Jihad al-Muqaddas), koju je predvodio El-Husseinijev nećak Abd al-Qadir Husseini.
Nakon početka Arapsko-izraelskog rata 1948. godine sirijske vlasti ubrzavaju proces dobivanja viza za Hrvate. Glavni razlog primanja velikog broja izbjeglica bilo je vojno iskustvo koje su imali. Izbjeglice su bile najprije smještene u džamiji sultana Selima. Nakon dolaska uveden je vojni režim života. Među nekoliko stotina pridošlica bilo je petnaest časnika.
Izvještaji CIA-e koji su deklasificirani prije desetak godina kao vojnog predstavnika hrvatskih izbjeglica u Siriji navode Ahmed-bega Cerića. Spominje se i Šefkija Muftić iz Tuzle, koji je na cesti za Tripoli 10 km od Bejruta trenirao četiristo ljudi za vojsku velikog muftije (Vojska Svetog rata). Muftić je imao veze u sirijskom Ministarstvu unutarnjih poslova kojima se koristio za ubrzano dobivanje viza za izbjeglice. Dobio je čin potpukovnika. Nakon rata odselio se u Libanon, gdje je radio u kontraobavještajnoj službi.
Hrvati i Bošnjaci su se borili u tek formiranoj regularnoj sirijskoj vojsci, Vojsci spasa, te u Arapskoj vojsci oslobođenja pod zapovjedništvom Fawzija Qawukjia. Hrvati koji su bili dio Arapske vojske oslobođenja bili su smješteni u Quatani u četiri bataljuna – 1. Yarmuk, 2. Yarmuk, Hittin i Ajnaddin. U Vojsci spasa bili su izbjeglice koji su se doselili u Jordan, tadašnju Transjordaniju. Zapovjednik oko sto pedeset jugoslavenskih izbjeglica u Vojsci spasa bio je Fuad Šefkobegović. U Siriju nisu došli samo Hrvati islamske vjere nego i katolici. Mato Dukovac bio je uz još četvoricu Hrvata prvi instruktor zračnih snaga sirijske vojske. Poslije se odselio u Kanadu, gdje je i umro.
U sirijskoj su vojsci do visokih činova došli Muharem Barjaktarević i Elez Dervišević, koji su pokopani na vojnom šehitskom groblju. Imena koja se još spominju su: Sead Zupčević, Elez Dervišević, Asim Baraković, Hasan Ćustović, Safet Ferizović, Ramo Kovačević, Mujo Avdović, Sabit Podrug (poginuo). Muhamed Bajraktarović je dobio čin te postao potpukovnik.
Arapi su cijenili izbjeglice iz Jugoslavije kao poljoprivredne stručnjake. Tako Palestine Post 18. 3. 1948. piše da je irački ministar Sayid Mumtaz el-Umar u svibnju 1948. godine u američko-britanskoj okupacijskoj zoni tražio dvije i pol tisuće jugoslavenskih muslimana radi naseljavanja na plodnoj zemlji na sjeveru Iraka.
Zanimljivost je da je grupa hrvatskih časnika koja se 1947. godine doselila u Argentinu ponudila da sudjeluje u ratu kao dio argentinskoga kontingenta koji bi bio dio međunarodne palestinske vojske, stoji u izvještaju CIA-e. Novinar izvještava da je argentinska vlada ponudu prihvatila.
Društvo Hrvata Damas
Nakon Arapsko-izraelskog rata Alija Šuljak je uz pomoć Bratovštine sv. Jeronima počeo organizirani transfer Hrvata iz Sirije u Argentinu. Tko se nije mogao domoći Južne Amerike odlazi u odlazi Južnu Afriku, Jordan, Irak, Saudijsku Arabiju i Tursku.


Preostali Hrvati osnovali su Društvo Hrvata u Siriji Damas, koje se sastojalo od pedesetak osoba. Društvo je pokrenulo mjesečnik Hrvatska volja: glasilo Hrvata na Orientu, koji je izlazio od listopada 1949. do svibnja 1952. u Damasku. Na naslovnoj stranici svakog broja stajalo je geslo društva: Svaki je svjestan i savjestan Hrvat dužan raditi za ponovnu uspostavu hrvatske države, zatomljujući sve svoje osobne, skupinske i stranačke interese. Svake nedjelje na Radio Damasku bila je jednosatna emisija na hrvatskom jeziku koju je vodio Hasan Čustović. Da su tamošnji Hrvati bili u dobrim odnosima s damašćanskom radiostanicom svjedoči podatak da je službena adresa hrvatskih novina Hrvatska volja bila na adresi radiostanice na ime Hassana Racheda.
Osim Hrvatske volje među Hrvatima u Siriji čitali su se Hrvatska i Hrvatski karitas, koji su izlazili u Buenos Airesu, te Danica iz Chicaga. Hrvati su druženja organizirali u tekiji sultana Selima u Damasku. Opis skupštine održane 21. listopada 1949. nalazi se u mjesečniku. Skupštine su počinjali izvođenjem hrvatske himne, nakon čega bi se održalo nekoliko domoljubnih govora. Neformalno druženje nastavljalo se uz pjevanje bosanskih sevdalinki i drugih hrvatskih pjesama.
Istaknuti predstavnici društva bili su Džafer-beg Kulenović, bivši doglavnik NDH te predsjednik vlade u egzilu, Ibrahim Pirić-Pjanić, časnik, Hasan Čustović (predsjednik društva i urednik glasila) te Husnija Hrustanović, novinar i književnik.


Na Sveislamskom kongresu u Karachiju 1949. godine sirijski predstavnik dr. Omer baha Emiri-beg pročitao je memorandum koji su sastavili i potpisali svi važniji bosanskohercegovački muslimani u Siriji koji su se tada izjasnili kao Hrvati.
Tijekom pedesetih godina daljnje iseljavanje slabi ionako malobrojnu zajednicu. Odlaskom Husnije Hrustanovića 1955. godine društvo gubi važnu intelektualnu uzdanicu koja je vodila mjesečnik, a smrću Džafer-bega Kulenovića političku važnost u emigrantskim krugovima. U Siriji su ostali rijetki, a njihovo organizirano djelovanje u potpunosti zamire. Potomci Hrvata koji su živjeli u Siriji danas žive u Libanonu, Saudijskoj Arabiji, Argentini, Turskoj, Njemačkoj, Kanadi, Bosni i Hercegovini itd.