Osman Softić
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Brutalni teroristički napad u dolini Baisaran u blizini Pahalgama, planinskog izletišta u Kašmiru izveden je 22. aprila 2025. godine.
U napadu je ubijeno 26 turista iz različitih krajeva Indije a dvadesetak ih je ranjeno. Ovo svirepo masovno ubistvo civila zapanjilo je čitav svijetkao i većinsku muslimansku populaciju Kašmira,indijsku i svjetsku javnost.Jasno je da se radilo o isplaniranom i precizno ciljanom ubistvu indijskih građana hinduističke religije koje su, reklo bi se, počinili profesionalno obučeni izvršioci.
Napad je posebno uznemirio i zastrašio muslimane Indije zbog mogućih osvetničkih reperkusija koje bi mogle uzrokovati da se gnjev većinskih Hindusa iskali na nevinim muslimanima širom Indije.Političko pitanje Kašmira staro je kao i palestinsko pitanje i sadrži različite dimenzije. Može se analizirati iz različitih uglova koji se tiču pokreta za samoopredjeljenje, indijske represije i kolonizacije, militantnog separatizma i otpora represiji, progona kašmirskih Brahmina (Pandits), ekonomske i političke marginalizacije muslimana Kašmira, perpetualnog nerješenog sukoba između Indije i Pakistana i brojnih drugih socioekonomskih, sigurnosnih, vjerskih, historijskih i kulturoloških aspekata.
Opasnost od nekontrolirane osvete nad muslimanima Indije utoliko je većaobzirom na međuvjerske tenzije koje podgrijava ultranacionalistička vladajuća hinduistička partijaBharata Janata Party (BJP). Lider BJP-aNarendra Modi svoj politički,vjerski i nacionalistički legitimitet i karakter, između ostalog, crpi iz ideologijeHindutva (hinduistički vjerski ultranacionalizam), koju je tokom proteklih decenija proizvela masovna hinduistička paravojna organizacija Rashtriya Swayamsevak Sangh(RSS).
Ova paravojna organizacija, pored hinduizma, inspirirana je i organizacionim principima i disciplini italijanskog fašizma.Cilj RSS-a u konačnici je transformacija Indije iz sekularne, tolerantne,multietničke i multireligijske republike u hinduističku državu (hinduraštra), baziranu na dominaciji ekstremne forme hinduističke religijeu suprotnosti sa sekularnim ustavom Indije koji je zasnovan na pluralizmu i demokratskim principima. RSS je glavni ideološki inkubator koji je proizveo veliki broj političkih kadrova vladajuće partije. RSS ima finansijsku podršku bogate poslovne elite i nekih od najvećih oligarha indijskog kapitalizma. BJP svoj politički legitimitet gradi na ciljanoj marginalizacijimuslimanske ali i kršćanske populacije i naraspirivanju međuvjerskih tenzija.Neki potezi indijske vlade, npr. zakon o državljanstvu ili uzurpacija muslimanskih vjerskih objekata, dokazi su odiskriminaciji a često i o otvorenomlinču nad muslimanima.
Od 90 poslaničkih mjesta u skupštiniKašmira (Jammu & Kashmir), većinska muslimanska partija,Nacionalna konferencija (NC), najstarija muslimanska politička organizacija u Kašmiru koju predvodi Farooq Abdullah (dokazani proindijski političar) ima 42 aBJP ima 29 poslaničkih mjesta i druga je po snazi politička opcija u Kašmiru. Ostale partije imaju tek marginalni uticaj, sa malim brojem poslanika. Farukov sin Omar Abdullah imenovan je za premijera(chief minister), koji od oktobra 2024. godine,kadasu održani izbori,predsjedava Vijećem ministara.Međutim, stvarnu vlast u Kašmiru,nakon ukidanja člana 370 ustava Indije 2019.godine, ima centralna vlast iz New Delhija koju u Kašmiru predstavlja Manoj Sinha, guverner kojeg je postaviopredsjednik Indije a na prijedlog premijera Modija.Kašmiru je 2019. godine oduzet autonomni status države i dodijeljen niži administrativni status teritorije (union territory). Pored toga, druga administrativna oblast Kašmira, Ladakh, istom odlukom indijskog parlamenta odvojena je od Kašmira i dodijeljen joj je jednak status teritorije (značajan ustupak većinskoj budističkoj teritoriji).
Većinska populacija Ladakha su budisti.Druga najveća vjerska skupina u Ladakhu su muslimani i to uglavnom šiitske pravne škole. U južnoj administrativnoj jedinici Džamu (Jammu) većinu stanovnika čine hindusi, među kojim žive i prognanici iz Kašmira koji su stoljećima živjeli zajedno sa muslimanima. Panditi su hinduistička manjina u većinskom muslimanskom Kašmiru i pripadnici hinduističke elite koja nije islamizirana za vrijeme višestoljetne muslimanske vladavine Indijom.Panditi su izbjegli iz Kašmira za vrijeme velikih nemira u Kašmirskoj dolini tokom devedesetih godina prošlog stoljeća usljed sukoba islamskih militanata(kašmirskih separatista) i sigurnosnih snaga lojalnih Indiji.
Kašmirske hinduse u Indiji tradicionalno nazivaju kašmirskim panditima ili Brahminima (pandits). Pandit tradicionalno znači učitelj. Neke od najpoznatijih ličnosti Indije porijeklom su kašmirski panditi, (npr. Jawaharlal Nehru, vođa indijskog antikolonijalnog pokreta za nezavisnost Indije,bio je porijeklom kašmirski pandit).
Sekularni i liberalni kritičari političke i vjerske ideologije hinduističkog fundamentalizma ovaj recentni fenomen često nazivaju tzv. pakistanizacijom sekularne Indije, obzirom da Pakistan svoj politički i državni legitimitet temelji na distinkciji muslimana od hindusa, odnosno na posebnom muslimanskom identitetu, teoriji o dvije nacije (two nation theory), koju je proklamirao otac pakistanske nacije i države Muhammad Ali Jinnah. Vladajući BJP namjerno promovira vjersku segregaciju u Indiji jer ima snažnu izbornu bazu i za razliku od indijske opozicije koju predvodi umjereniji i sekularno orijentirani Indijski nacionalni kongres, ne ovisi o glasovima muslimanskih birača i ne želi ih integrirati u vladu, već ih želi marginalizirati i otuđiti, stvarajući međuvjerske tenzije pri čemu antagonistički odnos prema muslimanima služi kao pogodna strategija za hinduističku mobilizaciju. Politika vlade BJP-a bazirana je na relegiranju muslimana u Indiji, koji čine manjinu od preko 200 miliona, na građane drugog reda, optužujući ih da su potomci bivših muslimanskih okupatora Indije.
Napad u Pahalgamu je ponovo dvije susjedne države, koje gaje osam decenija dugu historiju neprijateljskih odnosa, gurnuo na rub potencijalno novog oružanog sukoba. Najnoviji teror u Kašmiru znatno je drukčiji od prethodnih napada koji su ranije bili usmjereni uglavnom na pripadnike indijske vojske i policije ili pak na civile koji žive u Kašmiru a koji su izravno uključeni u sistem represivne vlasti, uključujući državne službenike, novinare i muslimane lojalne centralnoj vladi u New Delhiju.
Štaviše, raniji teroristički napadi također su bili ciljano samoubilački u više slučajeva, dok je najnoviji napad izveden na način exfiltracije, tako da počinioci zločina nisu identificirani, ubijeni ili lišeni slobode, već su naprosto nestali nakon izvršenja napada, što ukazuje na pomno isplaniran i profesionalno izveden napad koji ima obrise vojne akcije specijalno obučenih komandosa. Najstarijii po mogućim implikacijama najopasniji zamrznuti oružani sukob u svijetu koji bi mogao imati pogubne posljedice, svakako je neriješeni spor između dvije nuklearne sile, Indije i Pakistana oko sporne teritorije Kašmir, koji se prostire djelimično u Pakistanu i Indiji a jednim dijelom u Kini (Aksai Chin).
Ove države na krovu svijeta, Indija i Pakistan, kako je tromeđu između Indije, Kine i Pakistana u podnožju Himalaja, opisao istraživački novinar, biznismen i filantrop Eric Margolis, ovih se dana ponovo nalaze na rubu novog rata koji bi ako eskalira u kinetički sukob mogaokao posljedicu imati čak i upotrebu taktičkog nuklearnog oružja.Indija i Pakistan su od proglašenja nezavisnosti od Velike Britanije 1947. godine vodile nekoliko ratova. Poslednji ozbiljan incident desio se 2019. godine. Tada je umalodošlo do eskalacije ali seokršaj završio ograničenim indijskim raketiranjem pakistanskih ciljeva (Belakot) u znak odmazde za teroristički napad u mjestu Pulwama u Kašmiru za koji je Indija optužila kašmirske islamske separatiste koji su, navodno, djelovali iz Pakistana, gdje su obučeni. Nakon indijskog raketiranja navodnih terorističkih ciljeva u Belakotu uslijedila je borba lovaca bombardera (dogfight) u kojoj je pakistanska avijacija oborilajedan indijskiratni avion iznad pakistanske teritorije, čiji je pilot zarobljen i vraćen Indiji.
Prvi kašmirski rat je izbio 1947. godine zbog pristupanja Kašmira Indiji od strane hinduskog maharadže Harija Singha, vladara prinčevske države Džamu i Kašmir prije nezavisnosti i podjele Indije. Indija je prije nezavisnosti imala preko 570 malih državica. Rat se završio primirjem i podjelom historijskog Kašmira između Indije i Pakistana i uspostavljanjem linije kontrole (LOC) koja danas predstavlja nezvaničnu granicu između Kašmira (Jammu i Kashmir) koji kontrolira Indija i pakistanskog Kašmira koji čine (Azad Kashmir) i Gilgit Baltistan. Linija razgraničenja (LOC) nikad nije međunarodno verificirana. Indija polaže pravo na cijeli historijski Kašmir i nikad se nije odrekla prava na teritorij koji se nalazi pod kontrolom Pakistana.
Pakistan insistira na pravu naroda Kašmira na samo-opredjeljenje i plebiscit u skladu sa rezolucijama UN-a koji treba slobodno da odluči da li će postati nezavisna država, pripojiti se Pakistanu ili postati dio Indije. Taj plebiscit nikad nije proveden. Veličina historijskog Kašmira je preko 200.000 kvadratnih kilometara. Drugi indo-pakistanski rat,počeo 1965.godine, trajao jesamo 17 dana a vođen je također zbog Kašmira. Primirje je proglašeno nakon intervencije Sovjetskog Saveza i SAD-a. Oslobodilački rat u Bangladešu1971. godinenije bio vezan za spor oko Kašmira i izazvan je pokretom za nezavisnost Bangladeša koji je prije toga bio Istočni Pakistan. Indija je intervenirala na strani Bangladeša.Kargilski rat,1999. godine, vođen je na 5.000metara nadmorske visine kod grada Kargil. Ovaj rat je izazvan upadompakistanskih trupa na indijsku teritoriju u području Ladakha, ali je brzo okončan povlačenjem Pakistana.
Brutalni teroristički napad na turiste u Kašmiru, smatra novinar, akademik i muslimanski aktivist Zia Ahmed, porijeklom iz Kašmira koji živi u Australiji, mora se nedvosmisleno osuditi.“Nema opravdanja za takvu vrstu nasilja”, navodi Ahmed.“Ubistvo civila u Kašmiru ili 2008. godine u Mumbaiju ili bilo gdje drugo, zločinje koji zahtijeva osudu i odgovornost. Počinioci se moraju privesti pravdi putem pravičnog postupka”.Međutim, prve reakcije indijske vlade prešle sugranicu normalnog i umjesto potjere za napadačima Indija se obračunava primjenjujući kolektivnu kaznu nad nevinom populacijom Kašmira koja sa zločinima nema nikakve veze. Profesor Ahmed tvrdi da indijske vlasti koriste istu taktiku, bukvalno kopirajući metode koje Izrael primjenjuje brutalno ugnjetavajući Palestince.Vlada u New Delhiju kolektivno kažnjava kašmirske civile, uključujući i proizvoljna hapšenja, rušenje porodičnih kuća osumnjičenih i grubo kršenje ljudskih prava građana od strane vojske i policije.Do sada je, prema kredibilnim svjedočenjima, uhapšeno preko 1.500 Kašmiraca, mnogi bez dokazane veze sa napadom. Domovi porodica političkih aktivista (osumnjičenih militanata), pa čak i običnih kritičara indijske okupacije Kašmira, demolirani su i cijele porodice su ostavljene bez krova nad glavom.Ono što vlada Indije čini nije pravda već kolektivna kazna, a to je nezakonito i nemoralno.
Kašmirski tradicionalni vjerski vođa Mirwaiz Umar Farooq, kojem je, na molbu opozicione političarke Mehboobe Mufti, dozvoljeno da predvodi zajednički namaz(molitvu) i održi hutbu u centralnoj džamiji u Srinagaru (prijestolnici Kašmira), nedvosmisleno je osudio napad u Pahalgamu. Ovaj vjerski i moralni autoritet istovremeno je pozvao indijske vlasti da “ne kažnjavaju nevine kašmirske porodice”. Mirwaiz je uputio apel da pravda mora biti utemeljena na pravičnosti a ne na kolektivnoj osveti protiv cijele muslimanske zajednice koja već decenijama pati pod torturama vojne okupacije i političke represije New Delhija nad narodom Kašmira.
Svi politički lideri Kašmira uključujući i bivšu premijerku Mehboobu Mufti i parlamentarca Ruhullaha Mehdija, s pravom su kritikovali neselektivne postupke vlade. Mehdi je otvoreno izjavio da se građani Kašmira suočavaju s “kolektivnom kaznom”, zastrašujućom stvarnošću koja se ogleda u rušenju kuća i vansudskim ubistvima koja su potvrdile porodice nevinih žrtava represije. Primjerice, otac osumnjičenog pobunjenika Shahida Ahmeda Kutaya, dirljivo je upitao: “Zašto nam je kuća srušena kad je moj sin odavno napustio porodičnu kuću i nepoznato je gdje se nalazi?” U drugom slučaju, porodica Altafa Lalija u Bandipori insistira da je ovaj osumnjičeni militant ustvari obični civil, ali je ubijen u jednom namjerno insceniranom sukobu sa snagama sigurnosti.
Dok Indija žali za žrtvama napada u Pahalgamu, islamofobni antimuslimanski, antikašmirski i antipakistanski sentimentširom Indije u naglom je porastu. Kašmirski studenti suočavaju se s uznemiravanjem, deložacijama i prijetnjama.U nekim dijelovoma Indije hinduističke desničarske grupe su otvoreno pozvale kašmirske muslimane da odu ili će se suočiti s odmazdom. Ova opasna situacija ne samo da prijeti kršenjem osnovnih prava muslimana Kašmira, već podstiče novi ciklus mržnje koja proizvodi perpetualnonasilje.Indijske vlasti, kao i izraelski režim, na isti način, namjerno relativiziraju sigurnosne propuste koji su doprinijeli tragediji u Pahalgamu.
Odluka vlade da otvori dolinu Baisaran za turiste dva mjeseca ranije nego je to uobičajeno, bez angažmana sigurnosnih snaga, olakšala je napadačima izvršenje terorističkog napada. Čak su i neki od najliberalnijih i najprosvjećenijih opozicionih političara u Indiji,npr. Shashi Tharoor, parlamentarac opozicije iz države Kerala na jugu Indije, poznat kao principijelni kritičar politike Modijeve vlade i baštinik pluralnog društva, tolerancije i inkluzivnosti, potrčali da opravdaju režimske greške, poredeći ih s propustima Izraela od 7. oktobra 2023. godine. Tharoor je aljkavost i nemarnost sigurnosnih službi da pruže zaštitu turistima opisao normalnim propustima obavještajnog sektora koji se, s vremena na vrijeme, dešavaju i najboljim sigurnosnim službama u svijetu.
Bivši šef indijske obavještajne službe, Research and Analysis Wing (R&AW),Amarjit Singh Dulat, u medijima najviše eksponirani(celebrity spymaster) i sigurnosni ekspert za Kašmir, poznat po kritičnom odnosu prema centralnoj vladi kada je riječ o represivnom mjerama u Kašmiru, tvrdi da su ovoga puta teroristi nadmudrili i njegovu bivšu službu. Dulat, je napisao nekoliko knjiga o svojoj profesiji a nedavno je objavio memoare pod naslovom “Chief Minister and the Spy”, čije je objavljivanje izazvalo nervozu u Kašmiru, jer je u knjizi bivši premijer Kašmira Farooq Abdullah spomenut na način koji bi ga mogao kompromitirati kao političara u narodu, s kojim je Dulat gajio dugogodišnje prijateljstvo dok je bio na službi u Kašmiru, posebno za vrijeme najvećih sukoba vlasti i militanata, početkom devedesetih godina, insinuirajući da je Abdullah priznao da bi rado pristao na ukidanje autonomije u Kašmiru i kolaborirao sa režimom u New Delhiju radi lakše implementacije ukidanja člana 370 ustava Indije kojim je oduzeta autonomija Kašmiru, mada je, u javnosti zbog toga protestirao i čak bio u kućnom pritvoru za vrijeme krize 2019. godine.
Abdullahovi su, pored dinastije Mufti, najpoznatija politička dinastija u Kašmiru. Sheikh Abdullah, Farukov otac, osnivač je Nacionalne konferencije (NC) i bio je jedan od suradnika Javaharlala Nehrua. Farukov sin Omaraktuelni je glavni ministar Kašmira. Bivši prvi obavještajac Indije, A.S. Dulat, tvrdi da se u knjizi pohvalno izrazio o Abdullahu posvećujući je njihovom dugogodišnjem prijateljstvu. Naime, Dulat je, kako kaže, sve vrijeme insistirao na strategiji mehkog pristupa i razgovora sa svim političkim akterima u Kašmiru kako bi omekšao situaciju i omogućio brži i slobodniji protok informacija iz baze o potencijalnim planovima, namjerama i djelovanju militanata i separatista, za koje se žalio da su presušile, upravo zbog odsustva kooperativnosti građana Kašmira sa vlastima i sigurnosnim službama, što je bilo frustrirajuće za indijski režim u Kašmiru, koji u nedostatku obavještajnih podataka o stvarnoj opasnosti, u očaju pribjegava represiji nad nevinim stanovništvom. Odsustvo kooperativnosti Kašmiraca sa vlašću i sigurnosnim službama u jednom periodu bilo je tako izraženo da se Dulat žalio kako je njegova služba bila u potpunom mraku i nije ništa znala o djelovanju militantnih separatista.
Iako indijske vlasti još uvijek nisu ponudile nikakve dokaze da je Pakistan na bilo koji način odgovoran ili umiješan u teroristički napad u Pahalgamu, indijski mediji, vlada i javnost već su optužili Pakistan za planiranje, pomaganje i izvedbu zločina. Indija tvrdi da je locirala signale u Pakistanu koji potvrđuju odgovornost grupe Pokret otpora (The Resistance Front), za koju indijske vlasti tvrde da je reinkarnacija ranijih proskribiranih terorističkih grupa sa islamističkim predznakom, Lashkar-e-Taiba(LeT)i Jaish-e-Mohammed, koje djeluju iz Pakistana i koje se, navodno, kriju pod plaštom vjerskih i humanitarnih udruženja pod različitim imenima.Indija je također optužila elemente tzv. pakistanske duboke države, misleći na vojnu obavještajnu službu Inter-Services Intelligence (ISI) za kreiranje, obučavanje i pružanje zaštitespomenutim terorističkim grupama. Na bazi ovih optužbi Indija je pokrenula niz mjera protiv Pakistana i njegovih građana. Jedna od najdramatičnijih najavljenih mjera je prijetnja suspenzijommeđunarodnog ugovora o vodosnabdjevanju za što Indija nema ni kapaciteta ni mogućnosti da to provede, barem ne u narednih nekoliko godina.Pakistan je odgovorio protumjerama.
Budući je aktuelni glavnokomandujući Pakistanskih oružanih snaga, general Asim Munir, ranije bio šef vojne obavještajne službe (ISI), Indija je odgovornost za teroristički napad u Pahalgamu pripisala ovom pakistanskom generalu iz više razloga. Indijski mediji optužili su načelnika generalštaba pakistanske vojske Asima Munira da je islamistički ekstremist, zbog njegovog čestog pozivanja na teoriju dvije nacije i navodnu neprihvatljivost zajedničkog života muslimana sa Hindusima.Indijski mediji tvrde da su njegovi stavovi odbojni svim Indijcima bez obzira nanjihovu religijsku pripadnost,budući da vjera ne može definirati nacionalizam.
Otuda se politika vlade Narendre Modija koja jebazirana na ideologiji Hindutva ponekad u Indiji kritizira kao pokušaj pakistanizacije indijskog političkog diskursa.Naravno, indijska javnost, mediji i utjecajni komentatori, zanemaruju činjenicu da one stvari za koje optužuju Asima Munira čitavu deceniju upravo provodi vlada Narendre Modija u Indiji. MuslimaniIndije glavne su žrtve takve ideologije i politike. General Munir je 16. aprila 2025. godineodržao oštar govor na sastanku sa predstavnicima pakistanske dijaspore u kojem je govorio o nužnosti “muslimanskog zajedništva” i “jačanja pakistanskog islamskog identiteta”,posebno obzirom na secesionističke prijetnje paštunskih i balučistanskih separatističkih oružanih terorističkih grupa u pakistanskim provincijama Balochistan i Khyber Pakhtunkhwa, koje, sa stanovišta pakistanske vlade,združeno djeluju na dezintegraciji teritorijalnog integriteta Pakistana.
Štaviše, nedvojbeno je, tvrde pakistanske vlasti, da Indija aktivno pomaže oba separatistička pokreta u Pakistanu u ciljudestabilizacije i dezintegracije pakistanske države. Najnoviji teroristički napad u pakistanskom Balučistanu bila jeotmicaputničkog voza Jaffer Express koji je izvela Balučistanska oslobodilačka vojska (BLA), militantna separatistička grupa koja djeluje u nemirnoj i mineralima bogatoj provinciji Balučistan u Pakistanu. BLA je ubio 27 talaca i jednog vojnika. U sukobu između vojske i BLA u akciji spašavanja ubijeno je 35 militanata. Voz se kretao od grada Quetta prema Peshawaru na sjeveru Pakistana a militanti su otvorili vatru dok je voz prolazio kroz tunel na početku putovanja. Pakistanske vlasti tvrde da je Indija duboko umiješana i u ovaj napad terorista u Balučistanu a u Indiji preovladava uvjerenje da bi teroristički napad u Pahalgamu mogao biti stanoviti oblik odmazde Pakistana za zločine počinjene u Balučistanu nad putnicima Jaffer Expressa.
Tilak Devasher jedan od najautoritativnijih eksperata u Indiji za Paštunsko pitanje i Balučistanski separatistički pokret, napisao je ozbiljne akademske studije u kojim je objasnio historijsku pozadinu ovih pokreta i njihove političke aspiracije i način djelovanja. Ova činjenica ukazuje na postojanje ozbiljnog istraživanja i interesa i do u tančine razrađenog i akumuliranog znanja o Pakistanu u Indiji, koje stoji na raspolaganju indijskim državnim institucijama. To znanje, dakako, može biti korisno za Indiju u konfrontaciji sa Pakistanom. Indijase, iako je podržavala antitalibanske snage u Kabulu dvije decenije, uspjela približiti novim talibanskim vlastima u Kabulu s kojim ima bolje odnose negoli to ima Pakistan.
Devasher smatra da je jedan od razloga vojne efektivnosti separatističkih pokreta protiv pakistanske vojske u novije vrijeme njihov pristup efikasnom oružju u kojem su spomenute gruperanije oskudjevale. Ali, nakon povlačenja američkih trupa iz Afganistana,Amerikanci su ostavili ogromne količine modernog naoružanja, koje je vjerovatno došlo u ruke separatističkih pokreta, kako pakistanskih Talibana (TTP) tako i balučistanskih militanata (BLA) i drugih grupa. Ova mogućnost nas navodi na zaključak da je bivša Bidenova administracija namjerno ostavila ogromne količine oružja Talibanima u Afganistanu sa ciljem da ono nađe svoj put do spomenutih separatista. Razlog za to mogla bi biti efikasnost i predanost ovih pokreta u borbi protiv ne samo pakistanske vojske već također kineskih interesa u Pakistanu. To u konačnici znači usporavanje ako ne potpuno rušenje projekta CPEC u Pakistanu, koji predstavlja kičmu kineskog globalnog projekta Pojas i put (BRI).
Interesi Washingtona i New Delhija vis-a-vis Kine, u ovom slučaju, konvergentni su, ako ne u potpunosti identični. Frustracije pakistanske vlade Shehbaza Sharifa zbog moguće američke podrške pakistanskim separatistima vjerovatno je bila jedan od motiva zbog kojih je ministar odbrane Pakistana prije nekoliko dana u interviewu za Sky News koji je vodila Yalda Hakim kazao da su pakistanske vlasti više od 30 godina koristile razne terorističke pokrete po nalogu svojih gospodara iz Washingtona za ostvarivanje njihovih strateških interesa. Indija je dobrano iskoristila i ovu nespretnu izjavu ministra Khawajaa Asifa kao jedan od anegdotalnih dokaza da je pakistanska duboka država odgovorna za teroristički napadu Kašmiru od 22. aprila.
Spomenute izjave, a pogotovo govor generala Munira u Indiji je protumačen kao pružanje ideološke podloge,opravdanje ipodstrek,pa čak i kaookidačza nedavni teroristički napad na turiste u Kašmiru. Indijske vlasti vjeruju da Pakistan želi izazvati međuvjersko neprijateljstvo do nivoa građanskog ratau Indiji kako bi na taj način destabilizirao Indiju i onemogućio njen ekonomski i strateški razvoj, potičući muslimane u Indiji na seobu ili na pobunu. Ozbiljni misleći ljudi Indije svjesni sučinjenice da je društvena harmonija i stabilnost Indije od vitalnog značaja za njen napredak, kao i za cijelo okruženje u Južnoj Aziji. Sa stanovišta indijske strategije svaki pokušaj Pakistanada ih poremetimože imati negativne posljedice za cijelu regiju. Govor generala Munira, ma koliko možda bio pogrešno protumačeniličak nepotreban u datom trenutku, dobro je došao državnim stratezima i tajnim službama Indije koje su ga odlično iskoristile za manipulaciju i svaljivanje odgovornosti na Pakistan za nedavnu tragediju u Pahalgamu.
Naime, u Indiji se u novije vrijeme sve otvorenije govori o pogrešnoj odluci indijskih vlasti 1947. godine koje su pristale na podjelu zemlje koja je rezultirala osnivanjem Pakistana pod patronatom engleskih kolonijalnih gospodara. Teorija dvije nacije, sa svim njenim konotacijama o nepomirljivom zajedničkom životu hindusa i muslimana, temeljni je princip Pakistana. Pakistanska vojska, kao čuvar pakistanske države, oduvijek je tvrdila da je njen prerogativ ne samo da bude čuvar pakistanske teritorije već i garantnjene ideologije. Ipak, do danas nijedan načelnik vojske ili politički lider Pakistana nije, barem ne javno, pribjegao retorici Muhammada Alija Jinnaha iz 1940-ih o hinduističkim i muslimanskim nepomirljivim razlikama, kao što je to nedavno učinio Asim Munir. Jinnah, koji je nekoć važio kao “ambasador hinduističko-muslimanskog jedinstva”, na kraju je ipak evoluirao u oca pakistanske države na osnovu teorije o dvije nacije, što je izazvalo najveći međuvjerski i međuetnički mirnodobski sukob u novijoj povijesti čovječanstva.
Da bi pridobio muslimane za svoju stvar,Jinnah je pokušao dokazati da hindusi i muslimani čine dvije odvojene i nepomirljive nacije, što opravdava podjelu Indije na dvije odvojene države.Prisustvo značajnih manjina u obje države,Jinnah je smatrao garancijom da će obje države humano tretirati svoje manjinske populacije. Međutim, podjela je dovela do egzodusa hindusa i sikha u Zapadnom Pakistanu i progona muslimana iz tadašnjeg istočnog Punjaba. Mnogi muslimani iz drugih dijelova sjeverne Indije, a i neki s juga, odlučili su se za odlazak u Zapadni Pakistan. Na istoku je situacija bila drugačija. Značajan broj muslimana ostao je u Indiji u Zapadnom Bengalu i Assamu, a velika hinduistička populacija je ostala u Istočnom Pakistanu (Bangladeš).
Muslimani koji su ostali u Indiji odbacili su teoriju dvije nacije. Njihovi potomci danas nastoje riješiti svoj status u okviru sekularnog ustava Indije koji sve više dolazi na udar od strane ekstremnih hindusa. Rezolucija koju je usvojila skupština Džamua i Kašmira neposredno nakon terorističkog napada u Pahalgamu upravo se temelji na tvrdnji o sekularnim (doduše samo u teoriji ali ne i u praksi) vrijednostima Indije sadržanim u njenom ustavu. Zbog toga se u Indiji vjeruje da Munirovo evociranje teorije o dvije nacije nije ništa drugo do provokacija. Načelnik generalštaba pakistanske vojske general Asim Munir je u svom govorukazao da su preci Pakistana vjerovali da se “razlikujemo od Hindusa u svakom mogućem aspektu života. Naše religije su različite, naše kulture su različite, naše tradicije su različite, naše misli su različite, naše ambicije su različite. To je bio temelj teorije dvije nacije koja je tamo postavljena, da smo dvije nacije, a ne jedna. Zbog toga su se naši preci borili, vodili tu neprestanu borbu da stvore ovu zemlju. Naši preci su u tome istrajali, ai mi smo puno žrtvovali za stvaranje ove zemlje i znamo kako da je odbranimo”.
Njegov govor posebno je indikativan u trenutku kada se Pakistan nalazi u velikoj finansijskoj i ekonomskoj krizi, izložen ozbiljnim separatističkim oružanim izazovima na dva fronta, međunarodnim pritiscima i političkoj nestabilnosti, zbog činjenice da je pakistanska demokracija ugrožena a Imran Khan, bivši premijer i lider najpopularnije pakistanske političke snage u zemlji, Pakistan Tehreek-e-Insaf (Pakistanski pokret za pravdu), u zatvoru. Aktuelna vlada Pakistana se smatra slabom i labilnom, bez pravog demokratskog uporišta i legitimiteta u narodu i njena je opstojnost garantirana samo podrškom koju joj pružaju oružane snage Pakistana, koje imaju stvarnu vlast. U tom smislu, Asim Munir se u Indiji doživljava kao stvarni lider Pakistana i zato su njegove izjave u fokusu medija i vlasti u Indiji dočekane sa stanovitom nervozomi protumačene su kao signal indijskim muslimanskim građanima da nikada ne mogu biti u potpunosti dio indijskog političkog i ustavnog poretka, što je defacto poziv na pobunu.
Prijetnje Indije vojnom odmazdom Pakistanu za zločin u Kašmiru i vojna mobilizacija i pripreme koje će vjerovatno dovesti do neke vrste vojne intervencije prema Pakistanu u skorije vrijeme i neizbježnog kinetičkog sukoba dvije države, iako se teško može predvidjeti kada, u kojem obliku i kojim intenzitetom, u Pakistanu su ozbiljno shvaćene. U prilikama intenziviranih tenzija sa Indijom u Pakistanu neminovno dolazi do homogenizacije stanovništva, bez obzira na duboke unutrašnje političke podjele. To je ovih dana potvrdio i Moeed Yusuf, savjetnik za nacionalnu sigurnost (NSA) bivše vlade Imrana Khana, koji u potpunosti podržava svaku odluku pakistanske vojske i vlade da reagira u slučaju indijske agresije. Yusuf je potvrdio da Pakistan u slučaju prijetnje svome opstanku rezervira pravo korištenja taktičkog nuklearnog oružja protiv Indije.
Pakistan nikad nije potpisao ugovor kojim bi se obavezao da neće prvi posegnuti za korištenjem nuklearnog oružja u preventivne svrhe (no first nuclear strike agreement). Indija je potpisala takav ugovor i obavezala se da nikad neće prva izvršiti nuklearni napad osim u slučaju da bude prva napadnuta. Pakistan je jedna od samonekoliko država koja posjeduje taktičko nuklearno oružje koje može biti upotrebljeno na ratištu. To znači da Pakistan zadržava pravo da upotrijebi taktičko nuklearno oružje u specifičnim slučajevima, npr. ako indijska vojska okupira dio pakistanske suverene teritorije, blokira protok vode s indijske strane u Pakistan, ili uvede blokadu pakistanske luke Karachi, ovo je samo nekoliko primjera koji bi mogli izazvati pakistanski taktički nuklearni odgovor protiv Indije. Ovo je nedavno objasnio i Najam Aziz Sethi, iskusni pakistanski politički analitičar iz Lahorea, osnivač i glavni urednik pakistanskoglista “The Friday Times” i bivši vršilac dužnosti glavnog ministra vlade provincije Punjab u Pakistanu, a to je također potvrdio i bivši dužnosnik vlade za nacionalnu sigurnost, dr. Moeed Yusuf. Sethi je predložio formiranje neutralne međunarodne komisije koja bi mogla ispitati pozadinu i uzroke napada i identificirati počinioce terorističkog zločina u Kašmiru koji će dokazati da Pakistan nije na bilo koji način umiješan u spomenuti teroristički napad, ako to prihvati vlada u New Delhiju.
Štaviše, u Pakistanu preovladava uvjerenje da je teror u Pahalgamu možda djelo duboke indijske države kako bi se proizveo motiv za eventualni obračun sa Pakistanom i izazvao gnjev SAD-a i njegovih saveznika protiv Pakistana, u trenutku kad se Indija u dobroj mjeri u strateškom pogledu približila politici Washingtona i Izraela a Pakistan udaljio, iako nije u potpunosti pao u nemilost Washingtona, posebno zbog bliskog saveza sa Pekingom. Neki analitičari špekuliraju da bi teroristički zločin u Kašmiru možda mogao biti i djelo trećih aktera, izvan Pakistana i Indije, kojim je u interesu izazivanje sukoba dvije zemlje i eventualna eliminacija pakistanskog nuklearnog arsenala i eliminacija Pakistana kao jedine nuklearno naoružane muslimanske države.
Političko vodstvo muslimana Kašmira, ali i muslimana Indije u širem smislu,očigledno je prihvatilo službenu varijantu New Delhija i ne usuđuje se propitivati mogućnost da Pakistan možda ipak ne stoji iza terorističkog napada u Pahalgamu. Političke perjanice muslimana u Indiji pružilesu podršku vladi Indije da poduzme mjere protiv Pakistana koje smatra prikladnim. Tako je Farooq Abdullah, bivši premijer Kašmira, kazao da “Pakistan mora shvatiti da terorizam proždire i uništava i Pakistan. Kada je Mumbai napadnut, Pakistan je tvrdio da nije umiješan. Kasnije je utvrđeno da je umiješan. Također je bio umiješan u druge slične napade. Spisak napada u koje je Pakistan bio umiješan je dug. Ako Pakistan želi prijateljske veze, onda će morati okončati pošast terorizma. Ali ako želi neprijateljstvo, za to je druga strana još spremnija, upozorio je Farooq”.Na pitanje o pakistanskoj prijetnji da će upotrijebiti nuklearno oružje u slučaju rata, Farooq je rekao da ga je Indija posjedovala prije nego što ga je Pakistan proizveo.
A. B. Vajpayee, bivši premijer Indije je rekao da Indija nikada neće prva upotrijebiti nuklearno oružje protiv bilo koje nacije. “Koristit ćemo ga samo ako budemo napadnuti. Indija nikada nije prva napala nijednu naciju. Držimo se i danas te politike. Ali ako ga Pakistan upotrijebi, zadržavamo pravo na odmazdu. Mi smo također nuklearno naoružana nacija. Ali ja želim i nadam se da se taj trenutak (nuklearni napad) nikada neće dogoditi“, izjavio je nedavno Farooq Abdullah. Asaduddin Owaisi, indijski političar i predsjednik političke partije The All India Majlis-e-Ittehadul Muslimeen (AIMIM)(Skupštine panindijskog muslimanskog jedinstva) i poslanik državnog parlamenta iz Hyderabada, u donjem domu indijskog parlamenta, također je oštro osudio Pakistan i kako je rekao “podršku ove državeterorizmu”. Owaisi je Pakistan nazvao “propalom državom” koja za Indijom zaostaje 30 godina. Owaisi je pozvao indijsku vladu da pozitivno kapitalizira i iskoristi spontane proteste naroda Kašmira protiv terorizma koji “Pakistan podržava”. Owaisi je za indijske medije kazao da su indijski muslimani odbacili teoriju o dvije nacije i da su lojalni Indiji.
Teroristički napad u Kašmiru i ono što je nakon njega uslijedilo ima dakako i svoju širu internacionalnu dimenziju. Bez obzira na upozorenja međunarodnih aktera, posebno Evropske unije, čiji dužnosnici pozivaju na stišavanje tenzija kako bi se izbjegao veliki i destruktivni rat u južnoj Aziji a nesuglasice riješile diplomatskim metodama, rat između dvije, a potencijalno i tri nuklearne sile, ako se u sukob uključi Kina, možda je neizbježan. Situacija s kojom se Indija i Pakistan danas suočavaju drukčija je od one prije šest godinakada je izbjegnutsukob širih razmjera.Šanse za kinetički sukob danas su veće, tvrde analitičari Vijeća za vanjske odnose u Americi (CFR).
Indijski lider Narendra Modi je transformaciju i stabilizaciju Kašmira učinio centralnim stubom svog naslijeđa. Nakon napada 2019. godine Modi je okupirao i militarizirao Kašmir i ukinuo demokratska pravamuslimana u Kašmiru. Sada je dobio šansu da se osveti Pakistanu i već je odabrao agresivniju strategiju. Okolnosti na terenu idu u korist Indije. Direktna uprava Indije u Kašmiru proteklih 6 godina rezultirala je visoko militariziranom zonom. Pakistanska strana Kašmira je u rasulu.Vojni i diplomatski kanali komunikacije su gotovo ugašeni. Pakistan se znatno približio Kini a distancirao se od Washingtona, što Indiji kao bliskom partneru Amerike daje znatnu prednost. New Delhi je proteklih godina ubrzao vojnu modernizaciju kako bi se mogao nositi s Pekingom sa kojim ima spornu militariziranu granicu i pripremio se za potencijalni rat s Kinom. Indija bi mogla pokušati demonstrirati Pekingu da može voditi rat na dva fronta. U posljednjih pet godina, Islamabad je potpisao nekoliko sporazuma o transferu oružja s Kinom. Pakistanske oružane snage postale su ovisneo kineskom naoružanju. Pakistan je u međuvremenu postaoključni partner kineske inicijative “Pojas i put”, ali je Kinafrustrirana pakistanskom nemogućnošću da spriječi terorističke napade na kineske projekte i radnike iz Kine, posebno u Balučistanu ali i na sjeveru Pakistana, uključujući regiju Kašmira pod kontrolom Pakistana (POK) u Gilgitu i Baltistanu.Američka administracija podržava Indiju i neće učiniti ništa da je spriječi da napadne Pakistan.
Washington i Islamabad su decenijama sarađivali u borbi protiv terorizma i imali snažne sigurnosne odnose. Ali, nakon povlačenja SAD-a iz Afganistana Pakistan je izgubio stratešku vrijednost za Washington. Iako je predsjednik Trump pokrenuo ideju o revitalizaciji odnosa i sigurnosne saradnje, posebno u domenu, čega drugog nego mineralnih rezervi, pakistanski zvaničnici su, navodno, odmah zatražili od Trumpove administracije da posreduje u sporu nakon terorističkog napada. Prijetnje Pakistana pravom da uzvrati nuklearnim oružjem možda najbolje ukazuju da je Vlada Pakistana uznemirena. Ipak, Trump izgleda Indiji daje odriješene ruke za odmazdu. Nekoliko članova Trumpove administracije izrazilo je snažnu podršku Indiji, uključujući potpredsjednika J.D. Vancea i direktoricu Nacionalne obavještajne službe Tulsi Gabbard. Oboje su dali američku podršku Indiji u odlučnoj borbi protiv terorizma. Ostaje otvoreno pitanje kada će, na koji način i u kojoj mjeri Indija odgovoriti na teroristički napad. Ako indijski odgovor bude robusan i nekontroliran to bi moglo iznuditi snažan pakistanski odgovor i izazvati rat širih razmjera. Trumpova administracija bi mogla pokušati obuzdati indijski napad kako bi sukob održala pod kontrolom.
To bi podrazumijevalo nekoliko preciznih udara na vojne ciljeve u pakistanskom dijelu Kašmira. Washington bi u tom slučaju vjerovatno pružio obavještajne podatke kako bi se spriječila šira eskalacija. Trump će možda iskoristiti situaciju kako bi se ponovo ponudio Islamabadu kao još uvijek dobra alternativa Kini u nastojanju da Pakistan udalji od Pekinga. S obzirom da obje države posjeduju solidan nuklearni arsenal to koliko god bilo opasno ipak garantira da neće doći do velikog rata širokih razmjera.
Nuklearno oružje, ma koliko bilo potencijalno opasno, ipak je oružje mira, jer sprečava nekontroliranu eskalaciju i destrukciju u slučaju konvencionalnog sukoba. Kako stvari sada izgledaju, Indija i Pakistan poduzimaju korake koji ukazuju na imanentan oružani sukob. Vjerovatno je samo pitanje trenutka kada, a ne da li će do njega doći. Uskoro bismo mogli svjedočiti novom ratu dvije nuklearne sile na “krovu svijeta” pod kojim živi više od tri milijarde ljudi.
Ekskluzivno PISjournal
