Irina Kolgushkina fokus

Autorica je istraživački saradnik u Centru za region Indijskog okeana, IMEMO RAS.

PISjournalIndijska politika teži izgradnji odnosa sa zajednicom indijske dijaspore na afričkom kontinentu. Indijci su se naselili na istočnoj obali Afrike mnogo prije kolonijalnog perioda kao rezultat razvoja brodarstva i otvaranja novih morskih puteva.

Indijci su uspjeli značajno proširiti svoje prisustvo u Africi za vrijeme britanske vladavine. Britanske vlasti slale su Indijce u istočnu Afriku kao najamne radnike da grade željeznice i da rade na plantažama, a u nekim slučajevima obavljali su i lokalne administrativne funkcije. Nakon završetka radova, mnogi radnici su ostali u britanskom protektoratu istočne Afrike i preselili svoje porodice iz Indije. Vremenom su Indijci koji su se naselili u Africi uspjeli da postanu jaka srednja klasa u afričkom društvu.

Uglavnom su se bavili trgovinom i otvarali svoja preduzeća. Na primjer, indijski mali trgovci putovali su u udaljena područja Afrike i organizirali nabavku poljoprivrednih proizvoda iz sela u gradove. Danas u Africi možete čuti riječ “dukan” (od hindi “dukan”, što znači “prodavnica”). U Etiopiji je koncept učitelja postao gotovo sinonim za koncept „Indijca“; na Mauricijusu je indijsko stanovništvo postalo najveća etnička grupa. Takva ekonomska aktivnost bila je korisna za obje strane: afrička ekonomija se razvijala, a kontakti sa Indijom ojačani su transferima novca iz dijaspore. Međutim, nisu svi bili zadovoljni prisustvom Indijaca u Africi; bilo je slučajeva kada su bili optuženi za ispumpavanje novca iz nacionalnih ekonomija.

Od sredine 20. stoljeća Indija se počela pozicionirati kao predstavnica afričkih zemalja u razvoju u međunarodnim organizacijama i promovirati bližu saradnju jug-jug. Indija je takođe aktivno sarađivala sa Organizacijom afričkog jedinstva, osnovanom 1963. Budući da je Indija vodila politiku supstitucije uvoza do 1991. godine, ekonomska pitanja su igrala manju ulogu u bilateralnim odnosima. Shodno tome, možemo reći da se do 1990-ih razvijala pretežno politička interakcija.

1991. je bila prekretnica u indijskoj politici. Potreba za promjenom ekonomskog modela zemlje dovela je do sveobuhvatnih reformi i preorijentacije na vanjsko tržište. Indijska vlada je aktivno počela da privlači direktne strane investicije i vodila izvozno orijentisanu politiku sa ciljem integracije na svjetskom tržištu. Liberalizacija je takođe imala uticaj na spoljnu politiku prema Africi. Ovo je dovelo do novih područja interakcije i zajedničkih ciljeva: diversifikovati uvoz, garantovati energetsku i prehrambenu sigurnost i smanjiti siromaštvo. Indija je svoju dijasporu počela da posmatra kao potencijalno oruđe meke moći u spoljnoj politici. Sve veća uključenost Kine u Afriku pojačala je konkurenciju za resurse i uticaj.

2002. godine, uz podršku Eksportno-uvozne banke Indije (EXIM banka), pokrenut je program Fokus Afrika u cilju proširenja ekonomske saradnje sa državama regiona. U početku je fokus bio na Keniji, Mauricijusu i Etiopiji, zatim Nigeriji, Južnoj Africi, Tanzaniji i Gani, a projekt trenutno uključuje 24 afričke zemlje. Indija kreditira ove zemlje kako bi razvila i podržala uvoz roba i usluga iz Indije. Osim toga, indijske kompanije koje žele izvoziti proizvode u ove zemlje dobijaju poseban status i podršku lokalnih vlasti. Indija je 2004. godine zajedno sa osam zapadnoafričkih država pokrenula inicijativu TEAM-9 (Tehnička i ekonomska saradnja između Indije i Afrike) koja je imala za cilj proširenje i jačanje ekonomskih odnosa. Indija je u sklopu ove inicijative, između ostalog, željela da učestvuje u razvoju naftnih rezervi u Gvinejskom zaljevu.

Ovakvi programi su doprinijeli povećanju obima trgovine. Unatoč činjenici da Kina ostaje jasan lider u bilateralnoj trgovini sa afričkim zemljama, Indija postepeno postaje značajan trgovinski partner za regiju. Oko 8% indijskog izvoza ide u Afriku, a udio indijskog uvoza u afričkim zemljama je 9%. Trgovina između Indije i afričkih zemalja porasla je sa 5,3 milijarde dolara u 2001. na 66,7 milijardi dolara u 2020. Uz proširenje i diversifikaciju trgovinskih odnosa, indijska vlada podržava privatne investitore. Na primjer, Konfederacija indijske industrije redovno organizira indijsko-afričke forume za kompanije.

Glavni trgovinski partneri Indije u Africi su Nigerija, Južna Afrika, Angola, Egipat, Maroko i Alžir, na koje otpada 89% indijskog uvoza sa kontinenta. Kako su indijska ekonomija i potražnja za energijom rasli, Indija je počela da uvozi sve više sirove nafte i gasa iz regiona. To je dovelo do toga da Indija mnoge svoje energetske potrebe zadovoljava zalihama iz Afrike; na region otpada 24% indijskog uvoza nafte. Kao rezultat toga, New Delhi sada manje ovisi o zalihama sa Bliskog istoka. Afričke zemlje su takođe od interesa za Indiju kao dobavljači uranijuma; rezerve radioaktivnog metala nalaze se u Nigeru i Namibiji. Osim toga, zemlja uvozi zlato, drago kamenje, rude, hemikalije i poljoprivredne proizvode.

Indijski izvoz se uglavnom sastoji od naftnih derivata, automobila i autodijelova, farmaceutskih proizvoda, industrijske opreme, tekstila, elektronike i IT opreme. Izvoz indijskih farmaceutskih proizvoda i lijekova u Afriku među najbržim je rastućima od početka 21. stoljeća. Indijske kompanije igraju važnu ulogu u obezbjeđivanju pristupačnih lijekova i vakcina koje su Africi prijeko potrebne za liječenje smrtonosnih bolesti u regiji. Na primjer, zahvaljujući indijskim vakcinama, zemlje u afričkom “pojasu meningitisa” uspjele su da prevladaju meningokokni meningitis, a desetine hiljada Afrikanaca zaraženih HIV-om dobilo je pristup indijskom generiku za prevenciju bolesti koji js razvijen 2003. godine.

Indija je jedan od deset najvećih investitora u afričkim zemljama. Nekoliko indijskih javnih i privatnih preduzeća proširilo je svoje prisustvo u regionu od ranih 2000-ih. Afričke zemlje bogate mineralima privlače investitore u razvoj rudarske industrije. Indijska preduzeća vide potencijal regiona i ulažu u telekomunikacije, građevinarstvo, informacione tehnologije, finansije, bankarstvo, zdravstvenu zaštitu i preradu hrane.

U poređenju sa NRK, indijske investicije su prilično ograničene u smislu saradnje jug-jug; između 2008. i 2018. iznosile su oko 56 milijardi dolara. Većina investicija ide u jednu zemlju: Mauricijus, koji ima poseban režim oporezivanja. Mozambik i Južna Afrika su također glavni primaoci investicija. Mnoge indijske kompanije zainteresirane za ulaganje u Afriku suočavaju se s preprekama koje otežavaju poslovanje. Investitori primjećuju nedostatak informacija o relevantnim nacionalnim tržištima u Africi, nedostatak infrastrukture, visoke troškove transporta, lošu poslovnu klimu i korupciju.

Sigurnosna saradnja zauzima posebno mjesto u indo-afričkim odnosima. Manifestuje se u zajedničkoj borbi protiv terorizma i ekstremizma, osiguravanju sajber sigurnosti, izvođenju zajedničkih vojnih vježbi i učešću u mirovnim misijama UN-a u regionu.

Rusija se, kao i Indija, oduvijek zalagala za slobodu i podržavala antikolonijalne oslobodilačke pokrete u Africi. Sovjetski Savez je aktivno učestvovao u stvaranju i razvoju industrijske i energetske infrastrukture na kontinentu. Trenutno Rusija prolazi kroz „zaokret prema istoku“, a Afrika može postati prioritetna regija ruske vanjske politike. Rusija tradicionalno sarađuje sa državama Sjeverne Afrike i Južne Afrike (na njih otpada 70% ruske trgovine sa afričkim kontinentom), dok je Indija aktivna iu podsaharskoj Africi.

Interesi Rusije i Indije se uglavnom poklapaju u Africi. Glavne oblasti saradnje obje zemlje i Afrike su stvaranje energetske, transportne, vojno-industrijske infrastrukture, nabavka opreme za rudarsku industriju i metalurgiju, projekti razvoja poljoprivrede i zdravstva. 

Izvor