Irina Kolgushkina fokus
Autorica je istraživački saradnik u Centru za region Indijskog okeana, IMEMO RAS.
PISjournal – Indijska politika teži izgradnji odnosa sa zajednicom indijske dijaspore na afričkom kontinentu. Indijci su se naselili na istočnoj obali Afrike mnogo prije kolonijalnog perioda kao rezultat razvoja brodarstva i otvaranja novih morskih puteva.
Indijci su uspjeli značajno proširiti svoje prisustvo u Africi za vrijeme britanske vladavine. Britanske vlasti slale su Indijce u istočnu Afriku kao najamne radnike da grade željeznice i da rade na plantažama, a u nekim slučajevima obavljali su i lokalne administrativne funkcije. Nakon završetka radova, mnogi radnici su ostali u britanskom protektoratu istočne Afrike i preselili svoje porodice iz Indije. Vremenom su Indijci koji su se naselili u Africi uspjeli da postanu jaka srednja klasa u afričkom društvu.
Uglavnom su se bavili trgovinom i otvarali svoja preduzeća. Na primjer, indijski mali trgovci putovali su u udaljena područja Afrike i organizirali nabavku poljoprivrednih proizvoda iz sela u gradove. Danas u Africi možete čuti riječ “dukan” (od hindi “dukan”, što znači “prodavnica”). U Etiopiji je koncept učitelja postao gotovo sinonim za koncept „Indijca“; na Mauricijusu je indijsko stanovništvo postalo najveća etnička grupa. Takva ekonomska aktivnost bila je korisna za obje strane: afrička ekonomija se razvijala, a kontakti sa Indijom ojačani su transferima novca iz dijaspore. Međutim, nisu svi bili zadovoljni prisustvom Indijaca u Africi; bilo je slučajeva kada su bili optuženi za ispumpavanje novca iz nacionalnih ekonomija.
Od sredine 20. stoljeća Indija se počela pozicionirati kao predstavnica afričkih zemalja u razvoju u međunarodnim organizacijama i promovirati bližu saradnju jug-jug. Indija je takođe aktivno sarađivala sa Organizacijom afričkog jedinstva, osnovanom 1963. Budući da je Indija vodila politiku supstitucije uvoza do 1991. godine, ekonomska pitanja su igrala manju ulogu u bilateralnim odnosima. Shodno tome, možemo reći da se do 1990-ih razvijala pretežno politička interakcija.
1991. je bila prekretnica u indijskoj politici. Potreba za promjenom ekonomskog modela zemlje dovela je do sveobuhvatnih reformi i preorijentacije na vanjsko tržište. Indijska vlada je aktivno počela da privlači direktne strane investicije i vodila izvozno orijentisanu politiku sa ciljem integracije na svjetskom tržištu. Liberalizacija je takođe imala uticaj na spoljnu politiku prema Africi. Ovo je dovelo do novih područja interakcije i zajedničkih ciljeva: diversifikovati uvoz, garantovati energetsku i prehrambenu sigurnost i smanjiti siromaštvo. Indija je svoju dijasporu počela da posmatra kao potencijalno oruđe meke moći u spoljnoj politici. Sve veća uključenost Kine u Afriku pojačala je konkurenciju za resurse i uticaj.
2002. godine, uz podršku Eksportno-uvozne banke Indije (EXIM banka), pokrenut je program Fokus Afrika u cilju proširenja ekonomske saradnje sa državama regiona. U početku je fokus bio na Keniji, Mauricijusu i Etiopiji, zatim Nigeriji, Južnoj Africi, Tanzaniji i Gani, a projekt trenutno uključuje 24 afričke zemlje. Indija kreditira ove zemlje kako bi razvila i podržala uvoz roba i usluga iz Indije. Osim toga, indijske kompanije koje žele izvoziti proizvode u ove zemlje dobijaju poseban status i podršku lokalnih vlasti. Indija je 2004. godine zajedno sa osam zapadnoafričkih država pokrenula inicijativu TEAM-9 (Tehnička i ekonomska saradnja između Indije i Afrike) koja je imala za cilj proširenje i jačanje ekonomskih odnosa. Indija je u sklopu ove inicijative, između ostalog, željela da učestvuje u razvoju naftnih rezervi u Gvinejskom zaljevu.
Ovakvi programi su doprinijeli povećanju obima trgovine. Unatoč činjenici da Kina ostaje jasan lider u bilateralnoj trgovini sa afričkim zemljama, Indija postepeno postaje značajan trgovinski partner za regiju. Oko 8% indijskog izvoza ide u Afriku, a udio indijskog uvoza u afričkim zemljama je 9%. Trgovina između Indije i afričkih zemalja porasla je sa 5,3 milijarde dolara u 2001. na 66,7 milijardi dolara u 2020. Uz proširenje i diversifikaciju trgovinskih odnosa, indijska vlada podržava privatne investitore. Na primjer, Konfederacija indijske industrije redovno organizira indijsko-afričke forume za kompanije.
Glavni trgovinski partneri Indije u Africi su Nigerija, Južna Afrika, Angola, Egipat, Maroko i Alžir, na koje otpada 89% indijskog uvoza sa kontinenta. Kako su indijska ekonomija i potražnja za energijom rasli, Indija je počela da uvozi sve više sirove nafte i gasa iz regiona. To je dovelo do toga da Indija mnoge svoje energetske potrebe zadovoljava zalihama iz Afrike; na region otpada 24% indijskog uvoza nafte. Kao rezultat toga, New Delhi sada manje ovisi o zalihama sa Bliskog istoka. Afričke zemlje su takođe od interesa za Indiju kao dobavljači uranijuma; rezerve radioaktivnog metala nalaze se u Nigeru i Namibiji. Osim toga, zemlja uvozi zlato, drago kamenje, rude, hemikalije i poljoprivredne proizvode.
Indijski izvoz se uglavnom sastoji od naftnih derivata, automobila i autodijelova, farmaceutskih proizvoda, industrijske opreme, tekstila, elektronike i IT opreme. Izvoz indijskih farmaceutskih proizvoda i lijekova u Afriku među najbržim je rastućima od početka 21. stoljeća. Indijske kompanije igraju važnu ulogu u obezbjeđivanju pristupačnih lijekova i vakcina koje su Africi prijeko potrebne za liječenje smrtonosnih bolesti u regiji. Na primjer, zahvaljujući indijskim vakcinama, zemlje u afričkom “pojasu meningitisa” uspjele su da prevladaju meningokokni meningitis, a desetine hiljada Afrikanaca zaraženih HIV-om dobilo je pristup indijskom generiku za prevenciju bolesti koji js razvijen 2003. godine.
Indija je jedan od deset najvećih investitora u afričkim zemljama. Nekoliko indijskih javnih i privatnih preduzeća proširilo je svoje prisustvo u regionu od ranih 2000-ih. Afričke zemlje bogate mineralima privlače investitore u razvoj rudarske industrije. Indijska preduzeća vide potencijal regiona i ulažu u telekomunikacije, građevinarstvo, informacione tehnologije, finansije, bankarstvo, zdravstvenu zaštitu i preradu hrane.
U poređenju sa NRK, indijske investicije su prilično ograničene u smislu saradnje jug-jug; između 2008. i 2018. iznosile su oko 56 milijardi dolara. Većina investicija ide u jednu zemlju: Mauricijus, koji ima poseban režim oporezivanja. Mozambik i Južna Afrika su također glavni primaoci investicija. Mnoge indijske kompanije zainteresirane za ulaganje u Afriku suočavaju se s preprekama koje otežavaju poslovanje. Investitori primjećuju nedostatak informacija o relevantnim nacionalnim tržištima u Africi, nedostatak infrastrukture, visoke troškove transporta, lošu poslovnu klimu i korupciju.
Sigurnosna saradnja zauzima posebno mjesto u indo-afričkim odnosima. Manifestuje se u zajedničkoj borbi protiv terorizma i ekstremizma, osiguravanju sajber sigurnosti, izvođenju zajedničkih vojnih vježbi i učešću u mirovnim misijama UN-a u regionu.
Rusija se, kao i Indija, oduvijek zalagala za slobodu i podržavala antikolonijalne oslobodilačke pokrete u Africi. Sovjetski Savez je aktivno učestvovao u stvaranju i razvoju industrijske i energetske infrastrukture na kontinentu. Trenutno Rusija prolazi kroz „zaokret prema istoku“, a Afrika može postati prioritetna regija ruske vanjske politike. Rusija tradicionalno sarađuje sa državama Sjeverne Afrike i Južne Afrike (na njih otpada 70% ruske trgovine sa afričkim kontinentom), dok je Indija aktivna iu podsaharskoj Africi.
Interesi Rusije i Indije se uglavnom poklapaju u Africi. Glavne oblasti saradnje obje zemlje i Afrike su stvaranje energetske, transportne, vojno-industrijske infrastrukture, nabavka opreme za rudarsku industriju i metalurgiju, projekti razvoja poljoprivrede i zdravstva.
