Ronny P. Sasmita
PISjournal – Tokom protekle decenije, ekonomski angažman Indonezije s arapskim svijetom i Turskom ostao je zarobljen u tradicionalnom obrascu, uveliko oslonjenom na trgovinu fosilnim gorivima i izvoz domaće radne snage. Međutim, ulaskom u period 2025–2026. godine, u toku je temeljna promjena. Pod novim nacionalnim rukovodstvom, Indonezija prilagođava svoju strategiju s ciljem integracije u visokotehnološke industrijske lance snabdijevanja, razvoja zelene ekonomije i širenja digitalnih usluga visoke dodane vrijednosti.
Ova šira vizija sada je objedinjena u jedinstvenom strateškom okviru poznatom kao „Indonesia Incorporated“. Ovaj koncept predstavlja inkluzivnu platformu saradnje koja integriše uloge investicijskog super-holdinga Danantara, Indonezijske investicijske uprave (INA), državnih preduzeća te malih i srednjih kompanija u jedinstvenu strukturu za vođenje trgovinske politike. U eri obilježenoj geopolitičkom neizvjesnošću i poremećajima na ključnim logističkim rutama u Crvenom moru, Indonezija više ne može sebi priuštiti pasivan pristup. Potrebna je koherentna i precizno koordinirana politika koja će omogućiti probijanje carinskih i necarinskih barijera koje već dugo ograničavaju konkurentnost indonezijskih proizvoda na tržištima Zaljeva i šire.
Geopolitički gledano, položaj Indonezije kao najveće muslimanske demokratije na svijetu predstavlja jedinstvenu stratešku prednost koju konkurenti poput Vijetnama ili Tajlanda nemaju. Međutim, u oblasti ekonomske diplomatije, takav društveni kapital mora biti pretvoren u konkretne trgovinske rezultate. Taj izazov, ipak, nije nimalo jednostavan. Sigurnosne tenzije u vodama oko Fujairaha i Hormuškog moreuza povećale su troškove pomorskog transporta i premije osiguranja, prisiljavajući Indoneziju da traži sigurnije i efikasnije alternativne logističke pravce. Upravo u tom kontekstu indonezijska ekonomska diplomatija prolazi kroz ključni test.
Istovremeno, Indonezija postavlja temelje za sofisticiranije ekonomske odnose, u kojima kapital s Bliskog istoka više neće pasivno biti plasiran u finansijske instrumente, već će biti direktno uključen u preradu minerala, razvoj geotermalne energije i globalni halal industrijski ekosistem.
Nova osovina Džakarta – Bliski istok
Detaljniji pogled pokazuje da Ujedinjeni Arapski Emirati ostaju predvodnik ekonomske integracije Indonezije u Zaljevu. Od stupanja na snagu sporazuma IUAE-CEPA krajem 2023. godine, bilateralna trgovina porasla je na 5,1 milijardu američkih dolara tokom 2024. godine, uz snažan rast izvoza izvan sektora nafte i plina. Samo do jula 2025. godine izvoz u UAE dostigao je 2,10 milijardi dolara, zahvaljujući prije svega izvozu nakita, automobilskih proizvoda i elektronike. U sektoru usluga, indonezijski startupi za umjetnu inteligenciju poput Kata.ai pokazali su da profitne marže u Dubaiju mogu biti pet do deset puta veće nego na domaćem tržištu zahvaljujući naprednoj digitalnoj infrastrukturi i snažnoj kupovnoj moći.
Kada je riječ o Saudijskoj Arabiji, Indonezija prelazi s odnosa zasnovanog gotovo isključivo na hadžu na veliko investicijsko partnerstvo. Dok se završetak pregovora o Sporazumu o slobodnoj trgovini između Indonezije i GCC-a očekuje do kraja 2026. godine, Indonezija je već poduzela hrabre korake. Među njima se posebno ističe izvoz 2.280 tona premium riže „Befood Nusantara“ za hadžije tokom 2026. godine.
Još značajnije, putem kompanije Danantara, Indonezija je postala prva država kojoj je dopušteno posjedovanje strateške imovine u Meki. Akvizicija hotela i zemljišta vrijedna 500 miliona dolara otvorit će put za razvoj „Indonezijskog hadžijskog sela“, koje će obuhvatati 13 hotelskih tornjeva i integrirane zdravstvene ustanove. Ovaj projekat dodatno je osnažen saudijskom investicijskom obavezom vrijednom 27 milijardi dolara potpisanom u julu 2025. godine.
Turska se, sa svoje strane, pozicionira prema ambicioznom cilju trgovinske razmjene od 10 milijardi dolara do 2028. godine kroz završetak Sporazuma o sveobuhvatnom ekonomskom partnerstvu između Indonezije i Turske (CEPA) tokom 2025. godine. Partnerstvo je fokusirano na odbrambene tehnologije, gdje Turska nudi napredne sisteme, te na integraciju lanaca snabdijevanja zelenom energijom koristeći indonezijske rezerve nikla za industriju električnih vozila.
Novi partneri poput Maroka, Kuvajta i Omana stvaraju dodatni sloj strateške saradnje. Maroko služi kao ulazna tačka prema Zapadnoj Africi, omogućavajući Indoneziji razmjenu palminog ulja i kafe za fosfate, koji su ključni za domaću proizvodnju đubriva i prehrambenu sigurnost.Kuvajt nastavlja jačati svoju poziciju investicijske sile u energetskom sektoru, pri čemu kompanija KUFPEC ulaže 1,54 milijarde dolara u blok Anambas i istraživanje nafte i plina u Acehu.
Oman je, u međuvremenu, postao treći najveći trgovinski partner Indonezije među članicama GCC-a tokom 2024. godine, a istovremeno se profilirao kao strateško alternativno logističko čvorište putem luka Salalah i Duqm, koje se nalaze izvan konfliktnog područja Hormuškog moreuza.
Labirint izazova
Uprkos velikim mogućnostima, obim trgovine između Indonezije i Bliskog istoka i dalje je ispod svog punog potencijala zbog složenih sistemskih prepreka. Najveći problem predstavlja nedostatak sveobuhvatnih trgovinskih sporazuma izvan UAE-a. U Saudijskoj Arabiji, naprimjer, nepostojanje sporazuma o slobodnoj trgovini znači da indonezijski proizvodi podliježu punim uvoznim carinama, što ih čini 35 do 40 posto skupljim od konkurenata iz Malezije ili Tajlanda.
Pored toga, postoje i brojne necarinske prepreke, uključujući stroge tehničke standarde Saudijske agencije za hranu i lijekove (SFDA) te obavezno označavanje proizvoda na arapskom jeziku. Takvi zahtjevi često predstavljaju ozbiljan izazov za mala i srednja preduzeća. Logistički poremećaji tokom 2025. i 2026. godine dodatno su zakomplikovali trgovinske tokove. Dugotrajni sukobi u Crvenom moru primorali su brodarske kompanije da koriste rutu oko Rta dobre nade, produžavajući vrijeme isporuke za više od mjesec dana i uzrokujući dodatne „ratne naknade“ od 2.000 do 3.000 dolara po kontejneru.
Posljedice su neposredne i opipljive. Isporuke automobila iz Indonezije, uključujući i proizvode kompanije Toyota, suočile su se s kašnjenjima i gomilanjem zaliha zbog ograničenih kapaciteta brodova koji plove prema regiji. Još jedan ozbiljan izazov predstavlja integritet halal lanaca snabdijevanja. Iako Indonezija zauzima snažnu poziciju u islamskoj ekonomiji, nastojanja da se uspostavi jedinstveni „Global Halal Mark“ i dalje nailaze na operativne prepreke.
Primjena halal logistike, koja zahtijeva strogo fizičko razdvajanje halal i nehalal proizvoda, traži velika infrastrukturna ulaganja i dosljedniju domaću regulativu. Bez usklađenih standarda s bliskoistočnim institucijama, indonezijski proizvodi će se i dalje suočavati s ponovljenim inspekcijama koje povećavaju troškove i produžavaju vrijeme isporuke. Kroz strateške komunikacijske kampanje, Indonezija bi trebala sebe predstaviti kao „Modernu islamsku silu“ – politički stabilnu muslimansku demokratiju koja je tehnološki konkurentna i globalni centar inovacija u halal industriji.
Takvu poruku potrebno je širiti putem platformi kao što su X (bivši Twitter) i Instagram, ali i preko vodećih međunarodnih medija poput Al Jazeere, uz angažovanje uglednih bliskoistočnih intelektualaca i poslovnih lidera kao promotora te vizije.
Gastrodiplomatija predstavlja još jedan moćan instrument meke moći. Vladina odluka da 75 kuhinja za hadžije u Meki i Medini tokom sezone hadža 2026. godine koristi premium indonezijsku rižu i autentične začine predstavlja stratešku globalnu promociju zemlje. Milioni hodočasnika iz cijelog svijeta koji budu imali priliku probati indonezijsku kuhinju zapravo će postati neformalni ambasadori indonezijskih proizvoda na svojim domaćim tržištima.
Istovremeno, poslovna diplomatija Indonezije mora naglašavati temeljne islamske vrijednosti poput siddiqa (iskrenosti) i amanaha (pouzdanosti i povjerenja), koje predstavljaju ključne osnove za izgradnju dugoročne lojalnosti u partnerstvima širom arapskog svijeta.
Uspjeh čitave ove strategije u konačnici će zavisiti od snažne međusektorske koordinacije pod vodstvom Danantare i nadležnih ministarstava. Uz očekivano zaključenje Sporazuma o slobodnoj trgovini između Indonezije i GCC-a do kraja 2026. godine, jačanje logističkih centara u Omanu i zajednički zamah inicijative „Indonesia Incorporated“, Indonezija se nalazi u dobroj poziciji da još snažnije istakne svoju zastavu na ekonomskoj pozornici Bliskog istoka.
