Andreas Krieg
PISjournal – Doha je učinila sebe neophodnom u afganistanskim pregovorima, ali njen uticaj ovisi o umjerenim pripadnicima Talibana, koji se sada bore da zadrže vlast. Dok je pad Afganistana pod Talibane posljednjih sedmica nanio udarac kičmi koalicije predvođene SAD-om, za Katar je brza pobjeda vojnog pokreta stvorila mogućnosti bez presedana.
Nakon užurbanog povlačenja Zapada iz Afganistana, mali zaljevski emirat pokazao se kao najvažniji sagovornik u zemlji, s pristupom ne samo međunarodnim interesnim stranama, već i samim Talibanima. Čini se da se investicija koju je Doha uložila, u smislu pružanja utočišta talibanskoj grupi na zahtjev Washingtona gotovo deset godina, isplatila. Dolar po dolar, primanje Talibana i omogućavanje razgovora između SAD i Talibana kao i razgovori unutar Afganistana, mora da je bila najbolja investicija koju je Katar napravio od kada je svoj novac uložio u proizvodnju ukapljenog prirodnog plina (LNG).
Iako su protivnici i konkurenti – prije svega, regionalni rivali u Abu Dabiju i Rijadu – iskoristili odnos Katara s Talibanima da napadnu njegovu reputaciju, čini se da se u Kabulu trenutno ništa ne može pomjeriti, a da Katar nije umiješan u to.


Međutim, pitanje koje postavlja većina analitičara i kreatora politike je u kojoj će se mjeri strateško pozicioniranje Katara u Afganistanu pretočiti u uticaj, pa čak i kontrolu, nad novim ljudima koji su na čelu u Kabulu. Odgovor na to pitanje je složen, jer Talibani nisu samo unitarni akteri.
Zajednički neprijatelj
Decenije pobune spojile su različite grupe, interese i ideologije u pokret kojeg je do sada na okupu držala negativna integracija jer su se suočavali sa zajedničkim neprijateljem. S obzirom da je taj neprijatelj sada nestao i da je stara vlada u egzilu, proces tranzicije od pobunjenika do upravnika državom otkriva neke nedostatke unutar talibanske organizacije.
Proces formiranja vlade suprotstavio je konzervativnije i militantnije Talibane protiv onih koji vjeruju u pragmatičniji pristup i unutrašnje upravljanje i angažman stranaca. Čini se da je izbor Mullaha Akhunda za novog vršioca dužnosti premijera kompromis u korist fundamentalističkih i militantnijih dijelova organizacije.
Katar se uglavnom bavio pragmatičnijim i umjerenijim pripadnicima Talibana okupljenim oko suosnivača Mullaha Baradara, koji je i sam živio u Kataru nekoliko godina. Tokom godina, Doha je uspjela izgraditi dobre lične odnose s onim predstavnicima Talibana koji su vodili ured u Dohi i pokazali spremnost da iz labave pobunjeničke mreže napreduju u politički pokret u Afganistanu .
Konkretno, Baradar se pokazao kao pouzdan partner za Katar, prihvatajući Dohine narative o inkluzivnijem upravljanju, poštivanju ženskih prava i amnestiji za bivše državne službenike – čak i samo iz čistog pragmatizma. Razlog je taj što se čini da povratak u devedesete, kada su Talibani uglavnom vladali snagom mača, nije izvodiv s obzirom na to da bi 80.000 boraca teško moglo suzbiti više od 35 miliona Afganistanaca samo pomoću čiste sile.
Ovo mišljenje dijele i Amir Khan Muttaqi, vršilac dužnosti ministra vanjskih poslova talibanske vlade, i Zabihullah Mudžahid, glasnogovornik pokreta, koji ne samo da vjeruju Katarcima, već vide Dohu kao neizostavan spas za vanjski svijet.
Posrednička diplomatija
Na drugoj strani ove podjele među Talibanima su militanti mreže Haqqani povezani s Pakistanom, koji su posljednjih godina podnijeli veliki teret sukoba. Proglašena terorističkom organizacijom zbog svojih veza s Al-Kaidom, mreža sada kontrolira ulice Kabula. Stoga ne čudi što je Sirajuddin Haqqani sada vršilac dužnosti ministra unutrašnjih poslova. Više religiozno fundamentalistička i manje pragmatična Haqqani mreža se dugo protivila bilo kakvom izlasku na Zapad ili pregovorima sa prethodnom afganistanskom vladom, suprotstavljajući se umjerenim ljudima oko Baradara. Stoga ne iznenađuje što su ulasci Katara u mrežu i njegove protagoniste prilično ograničeni. Doha se ovdje uglavnom oslanja na svog partnera u Islamabadu da obuzda Haqqanije – nešto što pakistanska obavještajna služba često nije mogla ili nije voljna učiniti.
Katarska diplomatija je posljednjih dana vidjela kako se njezin ministar vanjskih poslova sastaje sa kolegama u Islamabadu, Teheranu i Ankari prije nego što se sastao s važnim članovima novoformirane talibanske vlade u Kabulu. Dok je Katar ponovno pozvao Talibane da izgrade novu državu zasnovanu na inkluziji i socijalnoj pravdi, veliki dio uvjeravanja Dohe počiva na ovisnosti Talibana o zaljevskoj državi kao njihovim vratima u svijet.
Što Katar više postaje neophodan za pokret, veće su šanse da bi fundamentalistički članovi pokreta mogli sudjelovati u angažmanu Dohe. Za sada je, međutim, utjecaj Katara vezan za umjerene ljude oko Baradara i njihov opstanak, u nečemu što se čini kao kompromisna vlada koja favorizira militante.
Stavovi izraženi u članku pripadaju autoru i ne odražavaju nužno uredničku politiku PISjournala.