PISjournal – Iran stoji kao čuvar na kapiji – izraz koji odjekuje veličanstvenom „Kapijom svih naroda“ u Pasargadu (Perzepolisu). Danas čuva ulaz u svijet suverenih nacija, potvrđujući svoju ulogu vodeće sile u Zapadnoj Aziji i ključnog faktora širom Evroazije.
To je savremeni izraz civilizacijskog kontinuiteta dugog milenijima. Njegova trajna snaga – suverenitet, strateška savezništva i kulturna nepovredivost – upravo je razlog zbog kojeg je postao meta savremenog Hegemona i njegovog regionalnog posrednika; da ne spominjemo činjenicu da posjeduje i brojne vrijedne resurse (npr. naftu, gas, minerale).
Prijetnja Iranu predstavlja priznanje njegove moći. Hegemon i entitet koji okupira Palestinu nastoje ga slomiti jer ih ugrožava njegova nepokolebljiva suverenost; njegovo vođstvo Osovine otpora; solidarnost s narodima koji odbacuju unipolarni svijet; kontrola nad Hormuškim moreuzom; produbljene veze s evroazijskim silama; i, iznad svega, činjenica da neće biti… prisiljen. Iranski otpor ukorijenjen je u historiji koja se ne može izbrisati.Ta historija nije samo kronika carstava, već priča o dubokoj civilizacijskoj otpornosti.
Privremeno osvajen od Grka, Arapa, Turaka i Mongola, Iran nije nestao. Dosljedno je apsorbirao svoje osvajače, „iranizirajući“ ih, dok je zadržavao snažan, jedinstven identitet. Ova otpornost kasnije je potaknula Islamsko zlatno doba, kada je Iran postao središte nauke, filozofije i umjetnosti. Njegova „ratnička priroda“ stoga je dvostruka: sposobnost za veliku moć i duboka sposobnost izdržljivosti, kovana tokom 2.500 godina.
Danas se ova drevna civilizacija suočava s onim što se može nazvati tek jadnim barbarstvom: Hegemon i njegov pohlepni cionistički pratilac iznose vulgarne prijetnje i razmeću se pompoznim armadama, prijeteći da će svjetsko naslijeđe kulture i postojanosti pretvoriti u prah. Ipak, uprkos svojoj moći, njihov stav je slabašan ples oklijevanja – kolebanje između neposrednih udara i vječno odgađanog „pravog trenutka“, paralizirani upravo otpornošću koju žele slomiti.
Iran, nasuprot tome, ostaje smiren i spreman. Nedavni pokušaj „obojene revolucije“ u januaru 2026. propao je upravo zato što je razotkrio najjači resurs režima: duboko jedinstvo naroda iza revolucionarnog projekta. To jedinstvo nije slučajno, već volja naroda da brani svoj suverenitet i teritorijalni integritet – temeljno dostignuće Revolucije iz 1979.
Revolucionarni bedem
Da Iranska revolucija nije uspjela pod klerikalnim vodstvom ukorijenjenim u šiitskoj tradiciji i radničkim slojevima, Zapadna Azija bi danas vjerovatno bila podjarmljena. Da je šah ostao na vlasti, ili da su prozapadni liberali, ljevičari ili nacionalisti preuzeli kontrolu, Iran bi bio pokoran satelit. Palestina i Jemen bili bi slomljeni. Cionistički projekat „Velikog Izraela“ dominirao bi regionom. Sjedinjene Države imale bi svoju ključnu vojnu satrapiju, osiguravajući globalnu hegemoniju na neodređeno vrijeme.
Iran je postao bedem koji je to spriječio. Tokom 1970-ih opozicija šahu bila je fragmentirana. Liberalno-demokratske i ljevičarske opozicije često su vodile zapadno orijentirane elite, nudeći urbane, intelektualne koncepte srednje klase, udaljene od većine: radničkog sloja i ruralnog stanovništva. Njihovi okviri, koliko god bili iskreni, bili su strani uvoz. Uprkos borbi i žrtvama, ove snage nikada nisu razumjele duboko duhovno biće iranskog naroda.
Revolucija je uspjela jer je govorila domaćim jezikom, doslovno i ideološki. Spojila je politički otpor s duboko ukorijenjenim kulturnim i religijskim identitetom koji su mase razumjele i živjele. Ova lekcija je univerzalna: pokreti koji izgube vezu s autentičnim duhom naroda propadaju.
Volja naroda kristalizirala se u Pâsdârân (što znači „čuvari“), Korpus čuvara islamske revolucije (IRGC). Nastali iz naroda, oni su oličenje odbrambenog suvereniteta. Paradoksalno je da Evropska unija – taj „samoproglašeni vrhunac demokratije“ – ovu nacionalnu instituciju naziva „terorističkom organizacijom“, razotkrivajući upravo licemjerje kojem prkosi Osovina otpora.
Pâsdârân su možda nastali iz Islamske revolucije, ali duh u njima, odjeknut u sloganima poput „Jânam fadaye Iran“ („život za Iran“) ili „Ako Iran ne postoji, ni ja ne postojim“ (Ferdowsi u „Šah-nami“), star je milenijima.
Tako Iran ne stoji samo kao nacionalna država, već kao civilizacijski entitet pretvoren u čuvara. On drži kapiju za princip da suverena raznolikost mora odoljeti imperijalnoj homogenosti.
Formiranje čuvarskog vodstva
Ovo jedinstvo njeguje vodstvo čiji svjetonazor nije oblikovan u zapadnim think-tankovima, već u dubinama autohtone kulture, historije i filozofske discipline – u oštrom kontrastu s oborenom monarhijom i „liberalnom demokratijom“. Arhitekt revolucije, Sejed Ruhollah Homeini, bio je dubok poznavalac islama, filozofije i etike, ali i pjesnik. Ta dubina oblikovala je njegovu viziju: borbu nije vidio kao puku promjenu vlasti, već kao civilizacijsku dužnost prema mustazafinima – potlačenima.
Ova intelektualna tradicija je institucionalizirana. Njegov nasljednik, Sejed Ali Hamnei – također učenjak i objavljeni pjesnik – njeguje mudrost kroz poeziju i zahtijeva historijsku pismenost od svog okruženja. To je strateško oblikovanje. Naoružano ovom dubokom sviješću, iransko vodstvo rano je i s izuzetnom jasnoćom dešifriralo agendu Hegemona, shvatajući SAD i entitet koji okupira Palestinu kao jedinstvenu silu.
Ta jasnoća vizije pretvara vanjske prijetnje u katalizatore nacionalnog jedinstva. Kada je Iran bio direktno napadnut i pokrenuo odmjerenu odmazdu u tzv. „Dvanaestodnevnom ratu“, narod se nije podijelio. Apstraktna „Osovina otpora“ postala je lična, kolektivna borba.
Snaga ujedinjenog naroda
Dodirujući kolektivnu dušu i transcendentni osjećaj svrhe, Revolucija je postala osovina Osovine otpora, ujedinjujući različite narode – sunitske muslimane, kršćane, sekularne nacionaliste – bez pokušaja da ih homogenizira. Njihovo jedinstvo proizlazi iz podudarnih odgovora na temeljna pitanja:
Zajednička rana: kolektivna historija poniženja
Prvi i najsnažniji ujedinitelj naroda je zajednički narativ historijske i trajne viktimizacije od imperijalizma i kolonijalizma. To nije apstrakcija. To je živo sjećanje na puč koji je 1953. podržala CIA u Iranu, naslijeđe sporazuma Sykes–Picot, podršku diktaturama, sankcije koje guše ekonomije i trajnu zapadnu podršku okupaciji Palestine. To stvara zajedničku „priču potlačenih“, ranu koja nadilazi sektu, etnicitet pa čak i ideologiju. Kada ljudi prepoznaju istog tlačitelja, razlike postaju manje.
Zajednički protivnik: ujedinjujući „drugi“
Usko povezan sa zajedničkom ranom je postojanje jasnog, moćnog i aktivnog zajedničkog protivnika. U ovom slučaju to je hegemonijski, neokolonijalni projekat predvođen Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Taj protivnik pruža žarište otpora. Zajednička borba protiv snažnog neprijatelja jedan je od najstarijih i najučinkovitijih načina stvaranja jedinstva među raznolikim grupama.
Dostojanstvo prkosa: zajednički stav
Možda najdublji ujedinitelj je ono što se može nazvati „duhovni etos prkosa“. To je tačka gdje duhovni, nedoktrinarni element dolazi do izražaja. U svojoj srži, to nije stvar prihvatanja određenog skupa religijskih zakona, već prihvatanje samog stava otpora kao čina povratka vlastite ljudskosti. Filozof Frantz Fanon to je snažno izrazio: za kolonizirane, nasilje (ili u ovom kontekstu prkosni otpor) djeluje kao pročišćavajuća sila, oslobađajući čovjeka kompleksa inferiornosti, očaja i pasivnosti, čineći ga neustrašivim i vraćajući mu samopoštovanje.
Ono što ujedinjuje narode jeste konvergirajuća potraga za suverenitetom, dostojanstvom i pravednijim svijetom – prepoznavanje da je najdublja ljudska težnja potreba za poštovanjem i djelovanjem.
Ono što ujedinjuje Osovinu otpora nije homogenizirajuća doktrina, već zajednička potraga za razumijevanjem problema i traženjem rješenja:
„Kakve su naše okolnosti?“ (ugnjetavanje, poniženje, intelektualna kolonizacija)
„Ko je glavni krivac?“ (imperijalizam, cionizam)
„Koji je put djelovanja?“ (otpor, prkos, samousavršavanje, klasna svijest, strateško strpljenje, prevazilaženje historijske podjele između šiita i sunita)
„Koji je cilj?“ (suverenitet, dostojanstvo, poseban identitet, pravedniji svijet)
Napomena: i dalje postoji nedostatak klasne svijesti, čije odsustvo pogoduje domaćoj oligarhiji – neizgovorenoj petoj koloni i njenim intelektualno koloniziranim „korisnim idiotima“ (dijelovima srednje klase, tzv. sitnoj buržoaziji) – koja nastoji učvrstiti veze s globalnom oligarhijom ili barem očuvati svoj položaj i bogatstvo. Ljevica je ozbiljno podbacila u obrazovanju masa o klasnoj svijesti.
Treba izdržati
Izdržljivost nije pasivna; ona je aktivno, trajno postignuće. Vodstvo mora biti ukorijenjeno u narodu, prilagodljivo njegovim promjenjivim potrebama i posvećeno razvoju političke svijesti.
Iranska revolucija opstala je kroz ovu živu dinamiku. Njeno vodstvo crpi legitimitet iz korijena u borbi mustazafina. Kontinuirani razvoj u vojnim, ekonomskim i naučnim sferama pragmatičan je odgovor na potrebe naroda. Njegovanje historijskog pamćenja hrani svijest koja štiti naciju od raspada.
To odražava univerzalnu istinu: istinski suverenitet je nagrada osvojena i očuvana kroz „upornost, izdržljivost i nepokolebljivu volju“. To je svakodnevna, neprekidna borba.Danas Iran stoji na liniji vatre. Njegova otpornost ne štiti samo vlastite granice, već temeljni princip za Globalnu većinu: pravo civilizacija da same određuju svoju sudbinu.U najnovijem sučeljavanju, neke države ponudile su posredovanje.
Govori se i o pregovorima. To je diplomatsko pozorište… jer šta se tu ima posredovati ili pregovarati. Cionistički dvojac odlučan je provesti dugogodišnji plan uništenja Irana, kako je navodno otkriven u planovima poput PNAC-a, u Foreign Policy Initiative (nasljedniku PNAC-a), preporučenom od suosnivača tih organizacija Williama Kristola 2011. godine, te u izjavama američkog generala Wesleyja Clarka – „Srušit ćemo sedam zemalja u pet godina […] i, na kraju, Iran“.
