Saeid Abedpour
Pitanje Nagorno Karabaha predstavlja jedan od najkompliciranijih teritorijalno-etničkih konflikata svijeta. Republika Azerbejdžan pozivajući se na princip teritorijalnog integriteta država i neprihvatanje narušavanja međunarodnih granica insistira na pripadanju Nagorno Karabaha njenoj teritoriji. Nasuprot tome, Armenija i armenski separatisti odbacuju azerbejdžanske navode o Nagorno Karabahu pozivajući se, pri tome, na činjenicu da 80 % stanovništva Nagorno Karabaha čine Armenci i smatraju, a na temelju principa kreiranja vlastite sudbine, da ovaj region treba biti nezavistan.
Trenutno Armenija i Azerbejdžan vode krvave sukobe oko Nagorno Karabaha i ovo je za manje od tri mjeseca već drugi sukob oko ovog regiona. Decenijama vlada razdor oko ovog planinskog regiona čija su većinska populacija armenski kršćani, dočim su manjinski Azeri muslimani, što je nadvilo sjenu nad relacijama dvije zemlje Azerbejdžana i Armenije u regionu Kavkaza.
Region Kavkaza u strateškom smislu predstavlja most koji povezuje Istok i Zapad i sjever i Jug, i povezuje kaspijsko sa Crnim morem. Uz geopolitički značaj ovaj region ima i povijesnu važnost jer predstavlja mjesto susretanja civilizacija i različitih religijskih tradicija. Postojanje prirodnih energetskih izvora te ruta kojom se energija prenosi u Europu još više doprinosi strateškoj važnosti ovog regiona i zbog toga je Kavkaz tokom povijesti stalno bio poprištem nadmetanja velikih regionalnih, ali i transregionalnih sila.
Vještačko razgraničenje iz vremena bivšeg SSSR-a jedan je od najvažnijih razloga pojave konflikta oko Nagorno Karabaha. Tada je ondašnji predsjednik Staljin uprkos tome da su region Nagorno Karabaha povijesno naseljavali Azeri uspostavio etničku podjelu što je dovelo do stvaranja vještačkih granica i nagorno Karabah se našao pod kontrolom Armenije. U doba SSSR-a veliki dio Nagorno Karabaha je priznat kao autonomna Republika Nagorno Karabah sa površinom od 4400 km2. kvadratnih. Početkom 1998, Armenci nastanjeni u drugom dijelu Nagorno Karabaha koji je teritorijalno pripadao Azerbejdžanu su uz potporu države Armenije insistirali na održavanju referenduma o otcjepljenju od Azerbejdžana. Azerbejdžanska vlada je izrazila neslaganje sa održavanjem referenduma smatrajući takav korak uvodom u cijepanje azerbejdžanske teritorije. Kao rezultat armenska vojska je uz potporu Rusije u periodu od 1988 – 1994 okupirala 3 hiljade km2. azerbejdžanske teritorije i pripojila je Nagorno Karabahu. Uprkos izglasavanju četiri rezolucije Međunarodne zajednice kojima se osuđuje okupacija azerbejdžanske teritorije, ali nije postojala globalna odluka i namjera da se ovo pitanje riješi. Od 1994 do danas situacija u ovom regionu bila je daleko od primirja; stanje niti rata, niti mira sa stalnim kratkotrajnim sukobima.
Tokom posljednje dvije decenije Grupa Minsk koju čine SAD, Francuska i Rusija i koja je imalna glavnu posredničku ulogu u rješavanju konflikta u Nagorno Karabahu nije postigla ništa. Posredovanje pod patronatom Vijeća sigurnosti UN-a (rezolucije br. 878 i 884) nije uspjelo riješiti konflikt u Nagorno Karabahu, a glavni razlog su različita i čak suprotstavljena stajališta lidera Grupe Minsk o problemu Nagorno Karabaha.
Iran zbog svoje povijesno-kulturne i etničke povezanosti sa regionom Kavkaza ima dovoljno razloga za zabrinutost. Iran na Azerbejdžan i Armeniju gleda kao na dva ‘organa’ koja su se odvojila od Irana i ne želi remetiti svoje odnose ni sa Azerima, ni sa Armencima. Problematika je veoma složena. S jedne strane, Azerbejdžan ima legalno pravo za povratom okupirane teritorije, a sa druge, region Nagorno Karabaha tokom posljednjih 80 godina je prostor na kojem su uglavnom živjeli većinski Armenci. Stoga, svaki sukob znači stradanje civila.
Uz prisustvo naoružanih turkmenskih skupina koje podupire Ankara, iransku zabrinutost podstiče i prisustvo Izraela u Azerbejdžanu.Uloga vojnog oružja Izraela zapažena je u dosadašnjim bitkama. Azerbejdžan je uložio velike napore kako bi osigurao potporu Turske, a Erdogan, nakon neuspjeha u Siriji, stvaranja novoga fronta uplitanjem u Libiju i Istočni Mediteran, na region Kavkaza gleda kao na novu mogućnost uplitanja. Iran je otvoreno zabrinut širenjem politike panturkizma u regionu i na ovo gleda kao na djelovanje u pravcu slabljenja političkog jedinstva zemlje.
Ali, glavni faktor je trenutno šutnja Rusije u ovom sukobu. Rusi su ranije pružajući potporu armenskim ekstremistima, u periodu od 1988 – 1994 napravili veliku grešku kada se radi o regionalnoj politici. Sada Rusija sa znatno većim oprezom gleda na ovu problematiku.
Putinu ne odgovara prozapadna politika armenijskog premijera Pashinyana i rusko neuplitanje nakon što su protekle dvije sedmice od izbijanja sukoba se može protumačiti kao ruska kazna Pashinyanu. Rusija insistira na primirju što znači da Rusija želi zadržavanje postojećeg stanja, što ne ide u prilog Azerbejdžanu.
Eskalacija sukoba u Nagorno Karabahu može umanjiti iransku i rusku usredsređenost na zapad Azije i fokusirati ih na probleme regiona Kavkaza. Stoga Iran sa samokontrolom gleda na Nagorno Karabah i razmotrit će sve eventualne aspekte ove problematike.
Sukobi u Nagorno Karabahu, sudeći prema naznakama dužnosnika dvije strane, vrlo vjerovatno neće dugo potrajati jer nijedna strana iz različitih razloga ne može podnijeti dugotrajni sukob. Također, ni strani faktori, kao što su Amerika, Europa i Rusija ne žele nastavak sukoba. Ali kriza će potrajati jer nijedna strana ne iskazuje spremnost za političko rješavanje problema, pravnim i diplomatskim putevima. Uz to, strani faktori u trajanju konflikta vide svoje interese. Dakle, perspektiva koja je pred nama jeste nastavak pozicije ni rata, ni mira i koji povremeni sukob.
Region Kavkaza je dugi niz stoljeća u ozračju ujedinjujuće islamsko-iranske civilizacije predstavljao mjesto suživota različitih religijā, mezhebā, jezikā, religijsko-kulturnih identitetā. Ali od vremena dominacije careva nad ovim regionom, a potom SSSR-a, identitetske razlike su potisnule civilizacijske sličnosti i došlo je do etničkoga čišćenja i kolektivnog protjerivanja.
Iranska pozicija je posve jasna, a to je neophodnost službenog priznavanja teritorijalne cjelovitosti Azerbejdžana. Hasan Rouhani, iranski predsjednik, je u telefonskom razgovoru sa azerbejdžanskim predsjednikom Alijevim kazao da Iran poštuje teritorijalni integritet Azerbejdžana. Iran je nebrojeno puta do sada insistirao na pravu legaliteta Azerbejdžana u okviru međunarodnih prava i rezolucija Vijeća sigurnosti. Također, Iran vjeruje kako se konflikt između dvije zemlje, Azerbejdžana i Armenije, može riješiti jedino mirnim putem. Politički razgovori uz pomoć dvije regionalne sile, Rusije i Turske, mogu spriječiti daljnje stradanje civila u ovom sukobu. Iran smatra da prisustvo paravojnih formacija iz drugih regiona predstavlja veliku opasnost da sukob u regionu Kavkaza eskalira i postane međunarodni problem.
