Hamza Memišević
PISjournal – Sporazum o zajedničkoj odbrani koji su u Mekki potpisale Saudijska Arabija, Turska i Pakistan predstavlja događaj čiji značaj nadilazi formalni tekst o međusobnoj odbrani. Njegovu stvarnu težinu treba tražiti u promjeni regionalne sigurnosne arhitekture i u nastojanju ključnih država da povećaju vlastitu stratešku autonomiju.
Najkorisniji teorijski okvir za razumijevanje ovog procesa pruža John Mearsheimer i njegova realistička teorija međunarodnih odnosa. U toj perspektivi države prvenstveno nastoje osigurati vlastiti opstanak, povećati svoju relativnu moć i spriječiti da neka druga sila stekne dominantan položaj. Savezi zato nisu nužno izraz trajnog prijateljstva, ideološke bliskosti ili zajedničkog svjetonazora. Oni su instrumenti ravnoteže snaga. Upravo tako treba posmatrati i novi trojni aranžman.
Izraelsko-američki rat protiv Irana promijenio je sigurnosnu računicu država Zaljeva. Saudijska Arabija je počela shvaćati da se ne može potpuno osloniti na američki sigurnosni kišobran, pa traži dodatne sigurnosne aranžmane, posebno s Pakistanom i Turskom. S time u vezi pakistanska nuklearna sposobnost dobija posebnu stratešku težinu.
Saudijska Arabija i potraga za strateškom autonomijom
Za Saudijsku Arabiju sporazum predstavlja važan korak u diverzifikaciji sigurnosnih partnerstava. Rijad već dugo ima snažne odnose sa Sjedinjenim Državama, ali posljednji regionalni događaji pokazuju da saudijsko rukovodstvo ne želi svoju sigurnost vezati isključivo za odluke Washingtona.Mearsheimerova logika ovdje je posebno korisna. Kada država nije potpuno sigurna u dugoročnu pouzdanost jednog zaštitnika, racionalna strategija jeste stvaranje dodatnih oslonaca. To ne mora značiti prekid postojećeg savezništva. Naprotiv, država može istovremeno održavati odnos sa SAD-om i razvijati odnose s Turskom i Pakistanom. Takva politika povećava manevarski prostor Saudijske Arabije.Rijad time ne dobija samo dodatne vojne kapacitete. Dobija mogućnost da u budućnosti vodi samostalniju regionalnu politiku, u kojoj sigurnosne odluke neće automatski zavisiti od jedne velike sile.
Turska kao samostalni regionalni centar
Uloga Turske dodatno povećava geopolitičku težinu sporazuma. Ankara već godinama pokušava izgraditi poziciju države koja sarađuje sa različitim centrima moći, ali istovremeno zadržava vlastitu stratešku autonomiju.Turska je članica NATO-a, ali njena vanjska politika pokazuje da članstvo u jednom savezu ne isključuje razvoj paralelnih regionalnih odnosa.U novom aranžmanu Ankara dobija priliku da poveže vlastitu vojnu i odbrambenu industriju sa saudijskim finansijskim kapacitetima i pakistanskim vojnim iskustvom. Time se otvara prostor za dugoročnu saradnju u oblastima bespilotnih sistema, elektronskog ratovanja, obavještajnih kapaciteta, vojne tehnologije i zajedničke proizvodnje.Zato Tursku ne treba posmatrati samo kao treću članicu sporazuma. Ona može postati njegov ključni institucionalni i vojno-tehnološki pokretač.
Pakistan i posebna strateška dimenzija
Pakistan sporazumu daje ono što druge dvije države nemaju u istoj mjeri: nuklearnu sposobnost i veliko iskustvo u konvencionalnim vojnim strukturama.Ovdje se otvara posebno važna dimenzija. Sama činjenica da Pakistan učestvuje u sigurnosnom aranžmanu sa Saudijskom Arabijom mijenja percepciju strateške ravnoteže. Nije potrebno pretpostaviti da će doći do bilo kakvog formalnog nuklearnog dijeljenja. Dovoljno je da postoji percepcija da bi Pakistan u određenim okolnostima mogao predstavljati strateški oslonac Saudijskoj Arabiji.To povećava vrijednost pakistanskog partnerstva daleko izvan klasične vojne saradnje.Istovremeno, Pakistan dobija priliku da vlastitu vojnu i stratešku težinu pretvori u širi politički utjecaj. Time se sporazum može posmatrati kao razmjena komplementarnih kapaciteta. Saudijska Arabija donosi finansijsku i energetsku težinu, Turska vojno-tehnološku i geopolitičku, a Pakistan stratešku i nuklearnu dimenziju.
Gdje je Iran u toj jednačini?
Iran je nezaobilazan element u čitavoj priči. U realističkoj analizi Iran je jednostavno jedna od velikih regionalnih sila koja nastoji zaštititi vlastite interese i održati svoj manevarski prostor. Upravo zbog toga novi sporazum ima i antiiransku dimenziju.Iran je jedna od ključnih regionalnih sila i njegova pozicija neizbježno utječe na strateške odluke drugih država, kao što i njihovo međusobno povezivanje utječe na iransku sigurnosnu računicu. Saudijska Arabija, Turska i Pakistan kroz ovaj sporazum povećavaju vlastite kapacitete i prostor za strateško djelovanje, čime nastaje nova konfiguracija regionalne ravnoteže.
U realističkom smislu, riječ je o procesu međusobnog balansiranja, a ne nužno o pripremi za konfrontaciju.Upravo u tome leži širi značaj sporazuma, jer pokazuje da regionalne države nastoje same oblikovati odnose snaga i vlastitu sigurnosnu arhitekturu, umjesto da njihova sigurnost u potpunosti zavisi od odluka vanjskih sila.Iran je, kao važan dio tog regionalnog sistema, sudionik i faktor koji treba uzeti u obzir u oblikovanju nove ravnoteže.Isti mehanizam može proizvesti i reakciju s iranske strane. Teheran će prirodno procjenjivati kako novi aranžman utječe na vlastitu sigurnost i može prilagoditi svoju politiku. Tu se pojavljuje ono što realisti nazivaju sigurnosnom dilemom; potez koji jedna strana vidi kao defanzivan druga može interpretirati kao povećanje potencijalne prijetnje.
Pozadina sporazuma
Međutim, bilo bi pogrešno cijeli sporazum svesti na Iran. Njegova šira funkcija jeste stvaranje regionalne strateške autonomije. To je možda i najvažniji element cijele priče.
Bliski istok je decenijama imao sigurnosnu arhitekturu u kojoj su Sjedinjene Države predstavljale ključnog vanjskog aktera. Novi aranžman pokazuje da regionalne države žele povećati vlastitu sposobnost da proizvode sigurnost bez potpunog oslanjanja na jednu vanjsku silu.U tom smislu sporazum istovremeno ima dvije funkcije.
Prva je unutrašnja regionalna ravnoteža – sposobnost Saudijske Arabije, Turske i Pakistana da zajednički povećaju vlastitu težinu, uključujući i u odnosu prema Iranu.Druga je autonomija prema vanjskim silama – povećanje sposobnosti regionalnih država da same određuju svoje sigurnosne prioritete.Te dvije funkcije nisu međusobno suprotstavljene. Naprotiv, one se međusobno dopunjuju.
Šta to znači za SAD?
Washington može pozdraviti činjenicu da njegovi partneri razvijaju sposobnosti koje mogu doprinijeti regionalnoj stabilnosti. Ali istovremeno mora računati s činjenicom da ti isti partneri više ne žele biti potpuno zavisni od američke sigurnosne politike.Država može ostati saveznik SAD-a, a istovremeno graditi alternativne sigurnosne mehanizme. To znači da se američki utjecaj ne mora naglo smanjiti, ali njegov monopol nad regionalnom sigurnosnom arhitekturom može postepeno oslabiti.
Može li nastati “islamski NATO”?
Termin „islamski NATO“ privlačan je politički i medijski, ali analitički treba biti oprezan. NATO je rezultat decenija institucionalnog razvoja, zajedničkih komandnih struktura, standardizacije i vojne interoperabilnosti. Trojni sporazum tek treba pokazati može li proizvesti takvu institucionalnu dubinu.Mnogo je preciznije govoriti o novom sigurnosnom polu.
Ako se saradnja razvije u zajedničke vojne vježbe, obavještajnu koordinaciju, zajedničku proizvodnju oružja, integraciju tehnologije i konkretne mehanizme međusobne pomoći, sporazum može prerasti u mnogo ozbiljniji regionalni savez. Ako se to ne dogodi, ostat će prvenstveno snažan politički signal.
Njegova antiiranska dimenzija jeste stvarna, ali nije njegova jedina niti nužno najvažnija funkcija. Sporazum istovremeno predstavlja pokušaj Saudijske Arabije, Turske i Pakistana da povećaju vlastitu stratešku autonomiju, smanje zavisnost od jednog vanjskog zaštitnika i izgrade mehanizam kojim mogu utjecati na regionalnu raspodjelu moći.
Ako se ovaj proces nastavi, Bliski istok bi mogao postati izraženije multipolaran: Iran bi ostao važan regionalni centar, ali bi se oko njega oblikovali novi odnosi i koalicije; Turska bi dodatno učvrstila svoju samostalnu ulogu; Saudijska Arabija bi povećala stratešku autonomiju; Pakistan bi proširio svoj regionalni utjecaj, dok bi Sjedinjene Države morale svoju ulogu prilagoditi novoj raspodjeli moći.
Upravo zato Mekanski sporazum ne treba posmatrati samo kao sporazum tri države. On je signal da se regionalni poredak mijenja od sistema u kojem je sigurnost velikim dijelom dolazila izvana prema sistemu u kojem sve više nastaje unutar same regije.
Ekskluzivno PISjournal
