PISjournal – U kontekstu eskalacije geopolitičkih tenzija između Irana s jedne strane te Sjedinjenih Američkih Država i Izraela s druge, nedavni vojni razvoj događaja u regiji Perzijskog zaljeva ponovo je stavio u središte pažnje pitanje „efikasnosti odvraćanja“ i „ranjivosti vanregionalne vojne infrastrukture“.
Izvještaj objavljen u The New York Times, pozivajući se na satelitske snimke i verifikovane videozapise, tvrdi da su u prvim danima sukoba iranski raketni i bespilotni napadi uspjeli onesposobiti ili ozbiljno poremetiti neke vitalne objekte Sjedinjenih Država u arapskim zemljama Perzijskog zaljeva.
Ovaj događaj nije samo vojni incident, već iz perspektive teorija međunarodnih odnosa, posebno defanzivnog realizma, ravnoteže snaga i kritike hegemonije, ukazuje na promjenu obrazaca moći i redefinisanje koncepta odvraćanja u Zapadnoj Aziji. Istovremeno, svaka vojna eskalacija, s obzirom na humanitarne i regionalne posljedice, zaslužuje otvorenu kritiku iz ugla antiratnog pristupa i međunarodnog prava.
Sukob iranskih preciznih projektila i američko-izraelskih sistema protivzračne odbrane
Američki list The New York Times je u izvještaju, pozivajući se na satelitske snimke američkih vojnih baza u arapskim državama Perzijskog zaljeva, naveo da je Iran napadima na te baze u prva 3-4 dana rata onesposobio ili barem ozbiljno poremetio vitalnu američku infrastrukturu u regiji. Prema tom izvještaju, kontinuirani raketni i dron napadi Irana tokom prva 3-4 dana rata SAD-a i Izraela protiv Irana nanijeli su ozbiljne udarce komunikacionoj infrastrukturi američkih snaga raspoređenih u regiji.
Napadi su izvedeni na najmanje pet ključnih američkih zračnih, pomorskih i kopnenih baza u Kataru, Bahreinu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji. Satelitske snimke pokazuju da je vitalna oprema na lokacijama u najmanje pet navedenih zemalja oštećena. Oštećene strukture uključuju radare za praćenje dolaznih projektila, satelitske antene i radome – vodootporne zaštitne kupole koje štite osjetljivu komunikacijsku opremu dugog dometa.
Prema izvještajima, napadi su se dogodili na vojnim postrojenjima u Bahreinu, Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Prema izvještaju The New York Timesa – koji je procijenio satelitske snimke i verifikovane videozapise – iako je teško precizno utvrditi koji su sistemi oštećeni, čini se da je Iran namjeravao poremetiti sposobnost američke vojske da uspostavi komunikaciju i koordinaciju. Pored toga, navodi se da su precizni iranski raketni napadi iz operativne upotrebe izbacili i višeslojnu američku mrežu protivraketne odbrane širom Zapadne Azije, promijenivši ravnotežu snaga u Perzijskom zaljevu i razotkrivši ranjivosti američke arhitekture zračne i raketne odbrane.
Iranski Korpus čuvara islamske revolucije (IRGC) u zvaničnom saopćenju objavio je da su zračno-svemirske snage te zemlje izvele precizne napade koji su „drugi sistem THAAD izbacili iz operativnog pogona“, uz potvrdu ranijeg uništenja povezanog radara u bazi „Al-Ruwais“ u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, čime je u suštini smanjen kapacitet presretanja balističkih projektila na nivou bojišta. Iran je također napadom na američku bazu „Al-Udeid“ u Kataru uništio šator okružen satelitskim antenama.
U Bahreinu su iranski dronovi uništili dvije radome (zaštitne kupole za radar) u sjedištu Pete flote Ratne mornarice Sjedinjenih Država u Manami. Dvije uništene strukture bile su SATCOM terminali AN/GSC-52B, ključni za visokokapacitetne i gotovo trenutne komunikacije.
Više objekata je također uništeno u vojnom postrojenju izvan baze „Al-Ruwais“ u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Satelitske snimke pokazuju da su zgrade i povezani šatori unutar kompleksa teško oštećeni. Baza je ponovo napadnuta u istom općem području. IRGC je objavio da je i zračna baza Prince Sultan u Saudijskoj Arabiji bila meta raketa i dronova. Naknadne satelitske snimke pokazale su da je ta baza u velikoj mjeri devastirana.
Zaključak
Analiza objavljenog izvještaja pokazuje da rat i vojna eskalacija ne stvaraju trajnu sigurnost, već vode ka ciklusu uzajamnih reakcija i povećane ranjivosti. Ako su tvrdnje o širokim poremećajima američke infrastrukture tačne, to ukazuje da ni tehnološka i mrežna nadmoć nije imuna na asimetrične strategije. Ipak, vojna strategija, čak i ako se opravdava u okviru defanzivnog odvraćanja, ne može zamijeniti diplomatiju.
Antiratni pristup nalaže da se, umjesto širenja sukoba i jačanja hegemonijske logike, prioritet da multilateralnim mehanizmima i pregovorima o kolektivnoj sigurnosti. Nedavno iskustvo pokazuje da kontinuirano i široko američko vojno prisustvo oko Irana nije stvorilo apsolutno odvraćanje, već je samo postalo faktor dodatne eskalacije.
Iz te perspektive, jačanje iranskog defanzivnog odvraćanja može se analizirati u okviru inherentnog prava na samoodbranu (Povelja Ujedinjenih naroda, član 51); međutim, na makro nivou, jedini put ka osiguranju regionalne stabilnosti jeste prevazilaženje logike rata i kretanje ka regionalno zasnovanim sigurnosnim aranžmanima nezavisnim od intervencije vanregionalnih sila.
Ekskluzivno PISjournal
