PISjournal – Slike koje su ove sedmice obišle svijet bile su više nego jasne. Ogromne rijeke ljudi, odjevenih u crno, ispunile su ulice Teherana kilometrima uoči dženaze ajatolahu Sejjidu Aliju Hameneiju.
Milioni ožalošćenih otvoreno su iskazivali svoju tugu, a glavni grad Irana praktično je bio blokiran. Ovaj masovni izraz emocija bio je u potpunoj suprotnosti sa svim očekivanjima Zapada, a slični prizori nastavit će se i narednih dana u drugim iranskim i iračkim gradovima.
Ipak, prema riječima američkog predsjednika Donalda Trumpa, on je bio „šokiran“. Kako je rekao, iznenadilo ga je što je vidio tako veliki broj ljudi na ulicama. Međutim, za one koji razumiju Iran – ne kroz prizmu vašingtonskih analitičkih centara, već kroz stvarnost na terenu – pravo iznenađenje nije što su milioni ljudi izašli na ulice.
Pravo iznenađenje jeste činjenica da Zapad ni nakon gotovo pet decenija i dalje odbija naučiti lekciju koju mu Iran iznova pokazuje: Islamska Republika nije krhka država, njen narod nije otuđen od svoje Revolucije, a veza između rukovodstva i naroda ne može biti prekinuta sankcijama, atentatima niti ratom.
Godinama zapadni analitički krugovi grade jednu te istu iluziju. Američki i evropski istraživački centri, zajedno s različitim sigurnosnim institutima sa sjedištem u Jerusalemu, objavili su bezbroj analiza u kojima su tvrdili da će smrt ajatolaha Hameneija označiti početak kraja Islamske Republike. Njihova procjena bila je da je iranski politički sistem zasnovan na „kultu ličnosti“, da u potpunosti počiva na jednom čovjeku i da će njegov odlazak izazvati unutrašnji raspad države, masovne pobune i konačni kolaps sistema.
Još u januaru ove godine isti analitički centri uvjeravali su donosioce odluka na Zapadu da je najveća slabost Islamske Republike upravo biološka činjenica da je njen vođa u poznim godinama života. Tvrdili su da su godine američkih jednostranih ekonomskih sankcija toliko iscrpile iranski narod da će smrt vrhovnog vođe biti dočekana kao prilika za ustanak protiv vlasti.
Vjerovali su da će atentatom na ajatolaha Hameneija, izvedenim tokom zajedničkih američko-izraelskih udara 28. februara, ukloniti ključni stub Revolucije, nakon čega će se čitava građevina Islamske Republike sama urušiti.
Dogodilo se, međutim, upravo suprotno.
Atentat nije oslabio Islamsku Republiku – učinio ju je snažnijom. Prenos rukovodstva protekao je bez potresa, državne institucije nastavile su funkcionirati, a odgovor javnosti – milioni ljudi koji danas ispunjavaju ulice Teherana – nije izraz naroda koji traži „oslobođenje“ od vlastite države.
Naprotiv, riječ je o narodu koji je decenijama bio izložen pritiscima stranih sila, ekonomskom ratu čiji je cilj bio prisiliti ga na pokornost glađu i iscrpljivanjem. Umjesto predaje, odgovor Iranaca bio je prkos i još snažnije jedinstvo.
Ono što Zapad suštinski ne razumije – a što je dženaza učinila potpuno očiglednim – jeste da Islamska Republika nije monarhija niti diktatura u zapadnom smislu te riječi. Ona je revolucionarni sistem izgrađen na snažnim institucijama i dubokim ideološkim temeljima.
Vrhovni vođa nije samo politička figura; on predstavlja moralni i duhovni oslonac nacije koja je svoj identitet izgradila na otporu vanjskoj dominaciji.
Žalost zbog smrti ajatolaha Hameneija nije bila predstava organizirana od države niti događaj nametnut administrativnim mjerama. Ona je predstavljala iskreni izljev osjećaja miliona ljudi koji u njegovom vođstvu vide oličenje vlastitog dostojanstva, suvereniteta i nezavisnosti od stranog utjecaja.
Čak ni oni Iranci koji su tokom godina izražavali nezadovoljstvo ekonomskim ili društvenim prilikama – okolnostima koje su dodatno pogoršane američkim sankcijama – nisu se okrenuli protiv same Revolucije. Ono što je Zapad pogrešno tumačio kao opoziciju sistemu zapravo je bilo nezadovoljstvo teškim životnim uslovima, a ne odbacivanje političkog poretka Islamske Republike.
Atentat na vrhovnog vođu promijenio je i tu dinamiku. Nezadovoljstvo koje je postojalo nije se pretvorilo u pobunu protiv države, već u mnogo snažnije nacionalno jedinstvo. Mnoge Irance, bez obzira na to jesu li podržavali reformiste ili konzervativce, ili uopće nisu učestvovali na izborima, ovaj događaj podsjetio je da, prema njihovom viđenju, glavni protivnik nije u Teheranu, nego u Washingtonu i Tel Avivu.
Zapadni mediji pokušali su, kao i mnogo puta ranije, prikazati dženazu kao manifestaciju emocija koje je organizirala država. Međutim, razmjere okupljanja teško je objasniti takvim tvrdnjama. Prisustvo državnih delegacija iz desetina zemalja, uprkos američkim pritiscima, kao i milioni ljudi koji su satima pješačili pod vrelim suncem, predstavljaju prizore koje nije moguće jednostavno režirati.
Takvi događaji, prema ovom viđenju, predstavljaju spontani izraz naroda koji je godinama bio izložen političkim, ekonomskim i vojnim pritiscima, ali je odlučio ostati ujedinjen. Umjesto da oslabi, Islamska Republika je iz ove krize izašla politički konsolidiranija.
Državne institucije učvrstile su svoj autoritet, oružane snage stekle su još veće povjerenje građana kao zaštitnici zemlje, a veliki dio stanovništva ponovo se okupio oko ideala Revolucije s obnovljenim uvjerenjem.
U svemu tome krije se svojevrsna ironija. Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli su ovaj rat vjerujući da će izazvati masovni ustanak unutar Irana. Godinama su ulagali milijarde dolara u sankcije, vojne operacije i psihološke kampanje, polazeći od pretpostavke da će Iranci dočekati njihovu intervenciju kao oslobođenje.
Dogodilo se upravo suprotno. Umjesto da podijele iransko društvo, njihove akcije doprinijele su njegovom većem jedinstvu. Umjesto slabljenja države, dodatno su učvrstile osjećaj nacionalnog identiteta i otpora prema stranom miješanju. Na taj način Islamska Republika dobila je novi mandat otpora koji bi mogao oblikovati političku svijest budućih generacija.
Dženaza ajatolaha Sejjida Alija Hameneija ne predstavlja trenutak slabosti niti kraj jednog političkog projekta. Naprotiv, ona simbolizira potvrdu da Islamska revolucija nikada nije bila vezana isključivo za jednu ličnost, već za ideju koja je preživjela brojne historijske izazove.
Ta ideja nadživjela je pad šaha, osmogodišnji rat s Irakom, decenije međunarodnih sankcija, političku izolaciju i, sada, atentat na svog najvišeg vođu. Zbog toga se ne može govoriti o kraju Revolucije nakon smrti ajatolaha Hameneija. Naprotiv, njegova pogibija dodatno je učvrstila uvjerenje pristalica Islamske Republike da se njihov politički i ideološki put mora nastaviti.
Zapadne sile mogu ukloniti pojedine lidere, ali ne mogu uništiti ideju koja okuplja milione ljudi. Mogu nametati ekonomske sankcije, otežavati svakodnevni život i pokušavati izvršiti politički pritisak, ali ne mogu kupiti odanost naroda niti promijeniti njegov osjećaj nacionalnog i vjerskog identiteta.
U tom kontekstu, izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa o „šoku“ zbog broja ljudi koji su prisustvovali dženazi predstavljaju dokaz da zapadni politički i analitički krugovi još uvijek ne razumiju prirodu iranskog društva. Umjesto da preispitaju vlastite procjene, oni se iznova iznenađuju pojavama koje su, za one koji dobro poznaju Iran, bile sasvim očekivane.
Vrijeme je da zapadni istraživački centri, politički analitičari i mediji ozbiljno preispitaju modele na kojima već godinama temelje svoje procjene o Iranu. Gotovo sva predviđanja prema kojima će sankcije izazvati pobunu, atentati dovesti do raspada sistema ili vojni pritisak slomiti političku volju Islamske Republike pokazala su se netačnim.
Ulice Teherana, ispunjene milionima ljudi tokom posljednjeg ispraćaja ajatolaha Hameneija, poslale su poruku koju je teško zanemariti. Ta poruka glasi da Islamska Republika ostaje čvrsto ukorijenjena u svom društvu, da je sposobna očuvati institucionalni kontinuitet i da raspolaže društvenom podrškom koju njeni protivnici godinama potcjenjuju.
Rat protiv Irana nije proizveo rezultate kojima su se njegovi pokretači nadali. Umjesto slabljenja države, doveo je do većeg političkog jedinstva, snažnijeg osjećaja nacionalnog identiteta i učvršćivanja uvjerenja da se nezavisnost zemlje mora braniti bez obzira na cijenu.
Islamska Republika iz ove krize nije izašla oslabljena, nego otpornija, ujedinjenija i odlučnija nego ikada ranije.
