PISjournal – Tokom proteklih nekoliko dana, američko-iranska vojna konfrontacija podignuta je na novi nivo, a sukobi koji su se u početku svodili na razmjenu raketnih i bespilotnih napada sada su se razvili tako da uključuju vitalnu infrastrukturu.
Nova strategija Washingtona, provedena kroz noćne napade na mostove, željezničke stanice te elektroenergetsku i vodovodnu mrežu u južnom Iranu, osmišljena je da ekonomski i logistički paralizira zemlju, prisiljavajući Teheran za pregovarački sto kako bi iz njega izvukao maksimalne ustupke.
Iako je još uvijek prerano da se ovo definitivno nazove „ratom protiv infrastrukture“, Iran se, oslanjajući se na svoju doktrinu „uzajamne sigurnosti“, ne samo odbio povući, već je i prilagodio odnos snaga uzvrativši udarima na američke saveznike u regiji, šaljući jasnu poruku: sigurnost je ili za sve ili ni za koga.
U skladu s ovom politikom, iranske oružane snage izvele su svoje prve odmazdne udare kao odgovor na američke napade na infrastrukturu, gađajući ključne objekte u nekoliko arapskih zemalja. U petak su kuvajtski zvaničnici potvrdili da su elektrana i postrojenje za desalinizaciju pogođeni i oštećeni u iranskim raketnim napadima. Zatim je u subotu Iran pogodio sjeverni terminal kuvajtske državne naftne kompanije (KNPC), iz kojeg se izvozi sirova nafta – potez koji naglašava dubinu teheranske strategije uzajamnog odgovora.
Ukoliko se američki napadi nastave i sveobuhvatni rat protiv infrastrukture zvanično započne, Teheran je poručio da će svako ključno postrojenje u arapskim državama Perzijskog zaljeva koje ugošćuju američke snage biti smatrano legitimnim vojnim ciljem. Ova upozorenja više nisu puka prijetnja, već su pretvorena u operativnu bazu ciljeva iranskih oružanih snaga.
Iranska baza ciljeva
Arapske monarhije Perzijskog zaljeva tokom posljednjih decenija uložile su ogromna sredstva u energetiku, luke, rafinerije, petrohemijsku industriju, elektroenergetske mreže i postrojenja za desalinizaciju vode. Privrede mnogih od ovih zemalja zavise od izvoza energenata i naftnih transportnih ruta, a svaki prekid tog lanca mogao bi pogoditi svjetska energetska tržišta. Stoga će, ukoliko dođe do eskalacije napetosti, ova infrastruktura predstavljati lake mete za Iran.
U energetskom sektoru iranske oružane snage pripremile su sveobuhvatnu bazu ciljeva koja, ukoliko bude potrebno, uključuje saudijsko naftno polje Ghawar, postrojenja za preradu nafte Abqaiq i terminal Ras Tanura, energetska postrojenja Abu Dhabija te petrohemijske i rafinerijske komplekse Ujedinjenih Arapskih Emirata, katarsko plinsko polje North Field i LNG postrojenja Ras Laffan, kuvajtsko naftno polje Burgan i njegove izvozne terminale, kao i petrohemijska postrojenja Bahreina te omanska naftna polja Qarn Alam i Yibal.
Pored nafte i plina, veliki broj postrojenja za desalinizaciju vode i proizvodnju električne energije širom regije sada se nalazi u dometu iranskih projektila, među kojima su saudijska termoelektrana Shuaiba, nuklearna elektrana Barakah u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i katarska elektrana Umm Al Houl.
Transportna infrastruktura također se nalazi na nišanu: željezničke i cestovne mreže Vijeća za saradnju zaljevskih država (GCC), posebno Most kralja Fahda koji povezuje Saudijsku Arabiju i Bahrein, Most šeika Zayeda u Abu Dhabiju, Most Lusail u Kataru, Most šeika Jaber Al-Ahmad Al-Sabaha u Kuvajtu i Most Khor Al-Brimi u Omanu, svi se smatraju legitimnim ciljevima u svakom ratu protiv infrastrukture.
Komercijalne i industrijske luke također nisu izuzetak. Luke Jebel Ali i Fujairah u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Luka kralja Abdulaziza i Luka Jubail u Saudijskoj Arabiji, Luka Hamad u Kataru, luke Shuaiba, Shuaibah i Mubarak Al-Kabeer u Kuvajtu te Luka Sultan Qaboos i Luka Duqm u Omanu, koje predstavljaju vitalne čvorove globalne trgovine, sada su dio iranske vojne baze ciljeva.
Iranski zvaničnici posljednjih mjeseci bili su nedvosmisleni kada je riječ o uzvratnom odgovoru na bilo kakve napade na iransku infrastrukturu. U svojim izjavama pred sam kraj četrdesetodnevnog rata, predsjednik iranskog parlamenta Mohammad Baqer Qalibaf upozorio je da se iranski neprijatelji, uz podršku jedne regionalne države, pripremaju da okupiraju jedno od iranskih ostrva te da će, ukoliko učine takav potez, sva ključna infrastruktura te zemlje biti suočena s neprekidnim i neograničenim odmazdnim udarima.
Iranska Revolucionarna garda (IRGC) ponovila je ova upozorenja u više saopćenja, jasno poručivši da „američki neprijatelj i domaćini njegovih vojnih baza u regiji moraju znati da će prelazak crvenih linija i napadi na civilnu infrastrukturu imati razornu i paralizirajuću cijenu.“ Također su obećali da će, ukoliko neprijatelj nastavi s takvim djelovanjem, uslijediti još snažniji odgovori koji će ostaviti trajni trag u historiji ratovanja.
Glasnogovornik Centralne komande Khatam al-Anbiya, koja predstavlja jezgro iranskog vojnog odlučivanja, nedavno je upozorio da će, ukoliko se ostvare Trumpove prijetnje o napadima na iransku infrastrukturu, „sve što je do sada u regiji ostalo netaknuto zahvaljujući iranskoj suzdržanosti biti sravnjeno sa zemljom.“
Brigadni general Abolfazl Shekarchi, glasnogovornik iranskih oružanih snaga, također se osvrnuo na Trumpove prijetnje, izjavivši: „Ako Sjedinjene Američke Države napadnu infrastrukturu Islamske Republike, tada će sva regionalna infrastruktura postati legitimna meta Islamske Republike.“
Tokom proteklih mjeseci Iran je svoje odmazdne napade uglavnom ograničavao na američke vojne baze u regiji, namjerno izbjegavajući gađanje infrastrukture arapskih država, iako te zemlje, prema iranskom stavu, nisu bez odgovornosti za američku agresiju. Međutim, ukoliko Washington napadne vitalnu iransku infrastrukturu, takvi sigurnosni i dobrosusjedski obziri bit će odbačeni, a nova jednačina „infrastruktura za infrastrukturu“ postat će osnovna karakteristika ovog sukoba.
Iran je posljednjih mjeseci pokazao da posjeduje sposobnost da po vlastitom izboru gađa regionalnu infrastrukturu. Napredni američki sistemi protivzračne odbrane Patriot i THAAD, uprkos ogromnim ulaganjima i raspoređivanju na brojnim bazama, dosljedno nisu uspjeli presresti iranske projektile i bespilotne letjelice.
Ovaj tehnički neuspjeh otkriva surovu stvarnost, sugerirajući da su, uprkos zapadnim tvrdnjama o njihovoj vojnoj nadmoći u direktnim sukobima, zapadne zemlje izrazito ranjive kada je riječ o odbrani sebe i svojih saveznika te da njihova odbrambena tehnologija zaostaje za iranskim metodama modernog ratovanja. Zbog toga monarhije Perzijskog zaljeva ne bi trebale polagati nade u američke sisteme protivzračne odbrane kao zaštitu svojih postrojenja i infrastrukture od iranskih oružanih snaga.
Kada se sve sagleda zajedno, tok događaja pokazuje da Trumpova kampanja „maksimalnog pritiska“, vođena kroz rat protiv infrastrukture, ne samo da nije uspjela natjerati Iran na popuštanje, već je umjesto toga produbila sigurnosnu krizu širom cijele regije.
Sposobnost Teherana da napada ključnu infrastrukturu promijenila je ravnotežu odvraćanja u zapadnoj Aziji, ostavljajući američke saveznike u regiji suočene s mogućim bolnim posljedicama sukoba između Washingtona i Teherana.
Sada bi arapski vladari u regiji trebali razumjeti da svrstavanje uz ratobornu politiku Sjedinjenih Američkih Država može skupo koštati njihove ekonomije i sigurnost, jer svaka pogrešna procjena nosi rizik izazivanja sveobuhvatne i nekontrolisane krize u regiji.
Ekskluzivno PISjournal
