Sa’dollah Zarei
PISjournal – U posljednje dvije decenije, Sjedinjene Države, Turska i cionistički režim suočavali su se s konačnim porazom u svakoj pobuni koju su podstakli i iz koje su se s poniženjem izvukli.Podstiču pobunu, dok nemaju moć da izdrže i upravljaju ratom.
Činjenica je da ako nema više vremena za sprječavanje nastanka zavjere, ima još vremena da se osujeti nastala zavjera. Evo nekoliko tačaka u vezi s ovim pitanjem:
1) Ono što SAD, cionistički režim, vlade Turske i Azerbejdžana, te Zapad općenito, provode u regijama sjeverno od Irana je, prije svega, reakcija na velika postignuća Islamske Republike i fronta otpora.
Kada zločinački cionistički režim naziva Republiku Azerbajdžan „Libanonom Izraela“, to znači da postoji „Libanon otpora“ koji je u posljednjih četrdeset godina spriječio svaku izraelsku zavjeru i pretvorio se u veliku krizu za okupatorski režim .
Zašto front koji predvode SAD, cionistički režim, Turska i Azerbejdžan govori o pokretanju pan-Turanskog pokreta ovdje? Zato što je snažan vjerski pokret više od 40 godina ometao spletke kolonijalaca i kriminalaca. Dakle, sasvim je jasno da je neprijatelj, iako vrlo vrijedan, u stanju “pasivnosti”.
Evo još jednog važnog pitanja: hoće li ova zla zavjera ikada dati rezultat? Odgovor je da postoji ozbiljan protuotrov koji bi spriječio realizaciju ove sheme koja stvara napetosti, a koja ako stupi na scenu, definitivno će osujetiti plan, kao što se to do sada događalo.
2) Neki ljudi ovdje griješe i kažu da je sporazum Syunik sa Sjevernim Karabahom stvar koja se tiče vlada Azerbejdžana i Armenije i da prigovor Irana na to ne bi trebalo biti izvor zabrinutosti. Tvrde da je provedba sporazuma na štetu iranske regionalne situacije, ali da je to prirodna posljedica i stoga ne daje pravo Iranu da legitimizira svoje protivljenje.
Odgovor je jasan; Ovo nije sporazum između dvije zemlje o spornoj regiji, već sporazum o stvaranju regije koji bi trebao narušiti sigurnosni, politički i ekonomski položaj treće zemlje.
Priznajući svoj vojni i politički neuspjeh u Afganistanu, Amerikanci izričito govore o slijeđenju posredničkog ratnog modela kako bi nadomjestili svoj poraz. Ubrzo nakon toga, postaje poznato da su poslali signal Azerbejdžanu za lansiranje i napad, a i Armeniji da zauzvrat pokaže toleranciju i prihvati poslijeratnu stvarnost, a istovremeno, nakon okončanja nedavnog 44-dnevnog rata u Karabahu, Amerikanci su rekli da podržavaju sporazume postignute između Azerbejdžana i Armenije. Sve ovo sugerira da su Amerikanci stajali iza ovog rata i nastale situacije.
Istovremeno, azerbejdžanska vlada najavila je široku upotrebu izraelskih jurišnih bespilotnih letjelica u ratu, a armenska vojska nazvala je bespilotne letjelice glavnim razlogom velikih žrtava u ratu. To znači da je to bio američko-izraelski rat.
Svi znaju da je administracija armenskog premijera Nikola Pašinjana kršćanska vlada ovisna o Zapadu, ali zanimljivo je da su u ovom ratu Sjedinjene Države i Izrael uništili snage i objekte prozapadne kršćanske uprave i podržali muslimansku vladu! Nije li to očit znak?
Pitanje je o kakvom su “posredničkom ratu” govorili američki zvaničnici tokom povlačenja iz Afganistana? Je li bilo moguće da Sjedinjene Države započnu takav rat u Afganistanu? Koje bi snage SAD mogle upotrijebiti za pokretanje posredničkog rata u Afganistanu? Mogu li SAD uvesti talibane koji su preuzimali vlast u posrednički rat? Posrednički rat sa kim? Odgovor je ne.
Je li afganistanska vojska mogla ući u posrednički rat? Odgovor je jasan. Je li vojska koja nije mogla ni sat vremena braniti Kabul od talibana – koji su preuzeli kontrolu nad glavnim gradom bez ijednog metka – bila spremna za ulazak u posrednički rat? Mogu li stare snage mudžahedina poslužiti kao zamjenici američkog rata? Odgovor je jasan. Stare snage, osim što imaju antiamerički duh, trenutno nemaju vojne sposobnosti. Da li bi Sjedinjene Države mogle stvoriti posrednu snagu u Afganistanu srednjeročnog trajanja, sa talibanima i ostalima na sceni? Odgovor na ovo pitanje je također negativan. To je zato što će barem sljedećih 50 godina američki zločini biti pred očima afganistanskog naroda, a izgledi za bilo kakvu afganistansko-američku saradnju su mračni.
Dakle, šta su Amerikanci mislili pod posredničkim ratom? U stvari, Amerikanci su željeli posrednički rat u kojem je bilo plodno tlo i potrebna snaga. S američkog gledišta, faktor „etničke pripadnosti“ mora se naglasiti i pretvoriti u pobjedničko oružje protiv antiameričkih revolucionarnih pobuna. Amerikanci su se dugo fokusirali na model rasizma i panturanizma, u slučaju ove regije, i smatrali su ih “mogućim rješenjem”, ili tačnije, posljednjom “preostalom strijelom”, i polažu svoje nade u to.
Stoga nam značajna uloga ove tendencije u razvoju na sjeveru i njeno preklapanje na Kavkazu, osim namjere da se istaknu antiiranske i antiislamske oštrice u retorici zvaničnika ovih zemalja, govore nam da smo suočeni sa „polutvrdim“ posredničkim ratom.
Kada predsjednik Azerbejdžana Ilham Alijev otvoreno govori u jednom intervjuu o široko rasprostranjenom prisustvu izraelskih snaga i opreme na Kavkazu i rješavanju krize u Nagorno-Karabahu, on u stvari otkriva zastor sa posredničkog rata.
3) Mjere Saudijske Arabije još su jedno pitanje koje ukazuje na posrednički rat u razvoju događaja na sjeverozapadnim granicama Irana, s jedne strane, i njegovih razmjera , s druge strane. Saudijci su izričito rekli da rade na pokretanju 24-satne televizijske mreže za tursku regiju Kavkaz pod nazivom “Turski državljanin”. Zašto saudijski režim na Kavkazu pokušava pokrenuti takvu TV mrežu? Ljudi u ovoj regiji nisu niti Arapi niti suniti kako bi bili publika jedne sunitske arapske zemlje. Istovremeno, očito je da se ova odluka ne može provesti bez saglasnosti i saradnje vlada u regionu.
4) Naravno, na ovom planu Iran ne može šutjeti i zatvarati oči pred dimenzijama i posljedicama djelovanja koje se odvija uz njegove granice; dakle, mora reagirati, ali koja je odgovarajuća reakcija? Nema sumnje da je vojni sukob i uvlačenje Irana u vojnu arenu poznata politika američkog fronta. S druge strane, znamo da ono što je namijenjeno za područje Kavkaza nije čak ni punopravni vojni rat, a kamoli regionalni i multilateralni rat. Stoga ne govorimo o ratu u smislu da se on percipira. Govorimo o akcijama koje remete mir u ovom regionu i interese sila oko njega.
Nije li istina da azerbejdžanska vlada kaže da su izraelske bespilotne letjelice i snage bili uključeni u nedavni rat između Republike Azerbejdžan i Republike Armenije? Nije li istina da su Izraelci izričito nazivali Azerbejdžan “Libanonom Izraela”? Budući da se govori o stvaranju definitivne sigurnosne prijetnje prema Islamskoj Republici, Iran ima pravo demontirati i suočiti se sa centrom zavjere protiv sebe bez koordinacije s bilo kojim mjestom ili pojedincem. Ova vrsta iranskog sukoba nije toliko nerazumljiva cionistima. Zanimljivo je da je jedna izraelska institucija prije nekoliko dana napisala: “Iran bi možda želio uzvratiti protiv izraelskih napada u Siriji u Azerbejdžanu.” Režim napada područja u Siriji pod lažnim izgovorom da je Sirija postala baza za prisustvo iranskog vojnog osoblja. Izraelski institut pita koji bi problem nastao ako Iran napadne bazu u Azerbejdžanu, gdje je moguće da se nalaze izraelske snage?
Naravno, Iran vrlo dobro zna kako iskoristiti razvoj događaja na štetu svojih neprijatelja. Islamska Republika će prirodno započeti pregovore o bratskom rješavanju pitanja između susjeda na sjeverozapadnoj granici Irana. Ako se ovi činovi pobune ne ostave po strani, oni će se suočiti s porazom zahvaljujući iranskim mjerama.
