Belmin Herić
PISjournal – Milioni ožalošćenih građana na ulicama Teherana, Qoma, Mashhada i širom zemlje, u moru crnih zastava i uzdignutih pesnica, ispratili su na bolji svijet vrhovnog vođu Islamske Republike Iran, ajatollaha sejjida Alija Hameneija.
Klanjana je dženaza čovjeku koji je više od tri decenije stajao kao neprobojni bedem pred imperijalizmom, čovjeku koji je preuzeo kormilo ranjene nacije i pretvorio je u neprikosnovenu regionalnu silu. Proizraelski, po svom starom običaju, već ispisuju scenarije o “haosu” i “kolapsu” sistema. Međutim, svako ko istinski poznaje strukturu, ustav i duh Islamske Republike, zna da Iran u eru poslije Hameneija ulazi institucionalno stabilniji, vojno moćniji i geopolitički uticajniji nego ikada u svojoj modernoj historiji.
Odlazak ajatollaha Hameneija predstavlja kraj jedne epohe, ali ne i kraj puta koji je zacrtan još 1979. godine. Da bismo razumjeli šta Iran čeka sutra, moramo se osvrnuti na ono što je izgrađeno jučer. Retrospektiva njegove vladavine nije samo biografija jednog lidera; to je hronika nevjerovatnog otpora, preživljavanja i uspona jedne nacije pod najtežim pritiscima u modernoj ljudskoj historiji.
Od ratnih ruševina do regionalne supersile: Retrospektiva Hameneijevog doba
Kada je 1989. godine preminuo osnivač Islamske Republike, imam Ruhollah Homeini, zapadni analitičari su likovali, predviđajući brzi pad sistema. Iran je tada tek izašao iz iscrpljujućeg osmogodišnjeg rata koji mu je nametnuo Sadam Husein uz punu logističku, finansijsku i obavještajnu podršku Zapada i arapskih monarhija. Zemlja je bila infrastrukturno razorena, a ekonomija pod teškim teretom.
U takvom trenutku, Skupština stručnjaka (Vijeće stručnjaka) izabrala je Alija Hameneija za novog Vrhovnog vođu (Rahbara). Mnogi su sumnjali da će on moći popuniti prazninu koju je ostavio harizmatični Homeini. Ipak, Hamenei je pokazao nevjerovatnu stratešku dalekovidost, smirenost i intelektualnu dubinu. Njegova vizija nije bila samo obnova onoga što je uništeno, već stvaranje potpuno nezavisne, suverene i samodostatne države.
Tokom njegovog mandata, Iran je prošao kroz nevjerovatne transformacije. Uspostavio je delikatnu ravnotežu između različitih političkih struja unutar zemlje (reformista i principijelista), osiguravajući da se politički dinamizam odvija strogo unutar okvira islamskog ustava. Njegov najveći uspjeh na unutrašnjem planu bila je doktrina “Ekonomije otpora” (Eghtesad-e moghavemati). Shvativši da će Zapad koristiti ekonomske sankcije kao oružje za masovno uništenje iranskog društva, Hamenei je naredio preusmjeravanje resursa na domaću proizvodnju, naučni razvoj i tehnološku nezavisnost.
Rezultat? Iran, koji je prije revolucije uvozio i najosnovnije medicinske potrepštine, danas je lider na Bliskom istoku u nanotehnologiji, biotehnologiji, istraživanju matičnih ćelija i razvoju složenih lijekova. Pod drakonskim sankcijama, Iran je uspio lansirati sopstvene satelite u svemir, razviti autohtonu automobilsku i tešku industriju, te ostvariti potpunu neovisnost u proizvodnji električne energije i rafiniranju nafte.
Arhitekta “Osovine otpora” i vojni procvat
Ono po čemu će historija najviše pamtiti ajatollaha Hameneija jeste njegova vanjska i sigurnosna politika. Početkom 2000-ih, američka vojska je okupirala susjedni Afganistan i Irak. Iran je bio potpuno okružen američkim bazama, a Washington je otvoreno govorio da je Teheran “sljedeća meta”.
Umjesto da popusti pred ucjenama, Hamenei je, zajedno sa svojim najodanijim komandantom, šehidom generalom Qasemom Soleimanijem, započeo izgradnju neprobojnog sigurnosnog kišobrana poznatog kao “Osovina otpora” (Muqawama). Oslanjajući se na asimetrično ratovanje, Iran je pomogao organizaciju, obuku i naoružavanje savezničkih snaga širom regije.
Libanski Hezbollah je pod iranskim pokroviteljstvom izrastao u silu koja je 2006. godine ponizila izraelsku vojsku i postavila granice njenoj ekspanziji. U Iraku i Siriji, upravo su iranski vojni savjetnici i logistika spriječili pad Damaska i Bagdada u ruke tekfirskih terorista iz tzv. Islamske države (DAESH), čije je divljanje indirektno sponzorisano sa Zapada kako bi se razbio anticionistički front. Jemenski Ansarullah (Huti) i palestinske frakcije u Gazi također su crpili inspiraciju, ali i tehnološko znanje iz Teherana. Hamenei je shvatio ključnu stvar: granice iranske sigurnosti ne brane se na granicama Irana, već obalama Mediterana i Crvenog mora.
Paralelno s tim, doktrina oslanjanja na vlastite snage dovela je do nevjerovatnog skoka u vojnoj industriji. Nemogućnost kupovine zapadnih borbenih aviona Iran je kompenzirao razvojem najnaprednijeg programa balističkih projektila na Bliskom istoku i flotom sofisticiranih borbenih i izviđačkih dronova, koji su danas postali strah i trepet za neprijatelje. Razvoj hipersoničnih projektila nedavno je pokazao da iranska inžinjerska misao može parirati, pa i nadmašiti, sisteme protivraketne odbrane koje Zapad prodaje za milijarde dolara.
Geopolitički zaokret ka Istoku
Posljednja decenija Hameneijeve vladavine obilježena je diplomatskim manevrom, strateškim zaokretom ka Istoku. Shvativši da su obećanja (poput onih u Nuklearnom sporazumu iz 2015. godine koje je SAD jednostrano prekršio) zapravo samo diplomatske zamke, Vrhovni vođa je usmjerio iransku diplomatiju ka izgradnji trajnih savezništava s novim polovima moći u multipolarnom svijetu.
Potpisan je historijski 25-godišnji ugovor o strateškom partnerstvu sa Kinom, te dugoročni sporazumi sa Ruskom Federacijom. Iranski ulazak u Šangajsku organizaciju za saradnju (SCO) i grupu BRICS pod Hameneijevim vodstvom predstavljao je konačni udarac zapadnoj politici izolacije Irana. Iran sada stoji u središtu novih evroazijskih koridora, povezan s ekonomijama koje ne ovise o američkom dolaru i diktatu Washingtona.
Šta čeka Iran? Proces tranzicije koji ne poznaje haos
Sada, kada su oči cijelog svijeta uprte u Teheran nakon dženaze lideru, glavno pitanje koje dominira zapadnim naslovnicama jeste: Slijedi li borba za vlast? Hoće li sistem preživjeti?
Ovakva pitanja proizlaze iz dubokog nerazumijevanja iranskog državnog ustrojstva. Islamska Republika Iran nije autokratija jednog čovjeka podložna kolapsu nakon njegove smrti. To je duboko institucionaliziran sistem izgrađen na konceptu Velayat-e Faqih (Vladavina pravednog pravnika), sa jasno preciziranim ustavnim mehanizmima za ovakve situacije.
Prema Ustavu Irana, izbor novog Vrhovnog vođe isključivo je u nadležnosti Skupštine stručnjaka (Majles-e Khobregan-e Rahbari). Ovo tijelo čini 88 istaknutih islamskih učenjaka (mudžtehida) koje građani Irana biraju na direktnim izborima svakih osam godina. Upravo je Skupština stručnjaka ta koja već godinama u tajnosti formira komisije za procjenu potencijalnih kandidata, prateći njihov vjerski autoritet, političku mudrost, poznavanje međunarodnih odnosa i hrabrost.
U prelaznom periodu, dok Skupština ne proglasi novog vođu, Ustav predviđa formiranje privremenog Liderskog vijeća (koje obično uključuje predsjednika Republike, šefa sudske vlasti i jednog od pravnika iz Vijeća čuvara ustava) koje preuzima izvršavanje dužnosti Vrhovnog vođe. Dakle, vakuum vlasti u Iranu ne postoji ni u jednoj sekundi.
Značajnu ulogu u održavanju apsolutne stabilnosti igraju i Čuvari islamske revolucije (IRGC), elitna vojna sila koja osigurava da nikakve vanjske obavještajne službe (poput Mossada ili CIA-e) ne iskoriste period nacionalne žalosti za izazivanje subverzija ili terorističkih akcija. Vojska i IRGC su ujedinjeni i u potpunosti odani vrhovnoj komandi i Ustavu.
Novi lider i budućnost Osovine otpora
Jasno je kako će novi Vrhovni vođa Modžtaba Hamenei biti osoba koja beskompromisno dijeli Hameneijevu viziju otpora, suvereniteta i oslanjanja na domaće kapacitete.
Budućnost Irana nakon Hameneija je budućnost konsolidacije moći. Novi lider će naslijediti državu koja je već prošla kroz svoje najteže ispite. Sankcije su dosegle svoj maksimum i više nemaju razoran efekat kakav su imale prije deset godina. Iranska ekonomija se adaptirala na život izvan zapadnog SWIFT sistema, trgujući u lokalnim valutama i zlatu unutar BRICS-a.
Što se tiče regionalne politike, Teheran neće odstupiti ni milimetra. Podrška Palestini ostaje temeljna ideološka odrednica sistema, upisana u samu srž Islamske revolucije. Osovina otpora danas je toliko decentralizirana i samoodrživa da funkcionira savršeno bez obzira na personalne promjene u Teheranu. Komanda nad regionalnim operacijama i podrškom saveznicima vođena je višedecenijskom vojnom i obavještajnom doktrinom Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost.
Trijumf institucionalne mudrosti
Proizraelska propaganda decenijama je crtala sliku Irana kao države na rubu implozije, nadajući se da će ekonomska gušenja ili smjene generacija srušiti islamski sistem. Dženaza ajatollahu Hameneiju i dostojanstvo s kojim iranski narod i država prolaze kroz ovaj tranzicijski trenutak, konačni su dokaz njihove zablude.
Ajatollah Ali Hamenei odlazi u historiju kao čovjek koji je porazio američki plan o “Novom Bliskom istoku”, sačuvao teritorijalni integritet Irana i pretvorio sankcije u priliku za naučnu i vojnu emancipaciju nacije. Ostavio je iza sebe državu koja ima najsnažniju vojsku u regiji, saveznike koji kontroliraju ključne geostrateške tačke na Bliskom istoku i savezništva s globalnim supersilama Istoka.
Iran nakon dženaze Hameneiju nije Iran iz 1989. godine, iscrpljen ratom i usamljen u svijetu. To je samouvjerena civilizacijska sila koja sada korača u multipolarni svijet kao jedan od njegovih glavnih kreatora. Dženaza Vrhovnom vođi možda označava kraj jednog vodstva, ali istovremeno označava i početak nove, još snažnije faze nepobjedivosti Islamske Republike Iran. Brodom je upravljao mudar kapetan, ali struktura samog broda izgrađena je tako da prkosi i najvećim svjetskim olujama. Zbog toga, Iran nakon Hameneija čeka put pun izazova, ali sa sasvim izvjesnim ishodom, daljnjim jačanjem i potpunim trijumfom ideje otpora.
Ekskluzivno PISjournal
