PISjournal – U savremenom svijetu moć se više ne mjeri isključivo brojem vojnika, tenkova ili ratnih aviona. Jednako važna postala je sposobnost oblikovanja percepcije javnosti. Ratovi se danas vode na dva fronta: na bojnom polju i u informacijskom prostoru. U tom drugom prostoru pobjednik nije nužno onaj ko raspolaže najvećom vojnom silom, nego onaj ko u medijskom prostoru uspije doprijeti do ljudi i osvojiti njihove simpatije. Agresija Sjedinjenih Američkih Država na Iran pokazala je da se globalni odnos snaga u toj oblasti ubrzano mijenja.
Decenijama je Zapad imao gotovo potpunu dominaciju nad kulturnim i medijskim prostorom. Hollywood, velike televizijske mreže, globalne novinske agencije i društvene mreže omogućavali su Washingtonu da svoje vojne intervencije predstavi kao odbranu demokratije, ljudskih prava ili međunarodne sigurnosti. Američka vojna moć bila je podržana ogromnim propagandnim aparatom koji je često djelovao neprimjetno, kroz filmove, muziku i popularnu kulturu.
Primjeri takvog djelovanja mogu se pronaći tokom cijelog perioda nakon Drugog svjetskog rata. Američka vojska često je sarađivala sa filmskom industrijom, pružajući opremu, logistiku i stručnu pomoć producentima. Zauzvrat, filmovi su prikazivali američke vojnike kao heroje i branitelje slobode. Takva strategija pokazala se veoma uspješnom jer je omogućila da političke poruke budu upakovane u zabavni sadržaj.
Međutim, razvoj interneta i društvenih mreža postepeno je počeo mijenjati pravila igre. Više nije bilo dovoljno kontrolirati televizijske stanice ili filmske studije. Milioni običnih korisnika postali su proizvođači sadržaja, a informacije su se počele širiti brzinom koja ranije nije bila moguća. Upravo u tom novom okruženju Iran je pronašao priliku da izazove američku dominaciju.
Tokom posljednjeg sukoba između dvije države postalo je očigledno da Washington pokušava usvojiti metode koje su nastale u internet kulturi. Zvanični nalozi američke administracije počeli su koristiti mimove, viralne videozapise i popularnu muziku kako bi promovisali vlastite političke poruke. Namjera je bila jasna: približiti se mlađim generacijama i prikazati vojnu akciju kao nešto što izaziva osjećaj ponosa i nacionalnog jedinstva.
Međutim, rezultat nije bio onakav kakav su kreatori tih kampanja očekivali. Za veliki broj ljudi širom svijeta snimci bombardovanja uz zabavnu muziku djelovali su neukusno i neprimjereno. Umjesto da izazovu divljenje, često su izazivali kritike i ismijavanje. Mnogi korisnici društvenih mreža postavljali su pitanje kako je moguće pretvarati ljudsku tragediju u oblik internet zabave.
Iran je upravo tu prepoznao svoju šansu. Umjesto da pokušava imitirati američki pristup, fokusirao se na ljudsku dimenziju sukoba. Iranski diplomatski nalozi na društvenim mrežama počeli su objavljivati sadržaje namijenjene međunarodnoj publici, posebno na engleskom jeziku. Njihova strategija bila je jednostavna: predstaviti svijetu kako izgleda američka agresije i kakve su posljedice rata po obične ljude.
Takav pristup pokazao se izuzetno uspješnim. Umjesto slika projektila i vojnih uspjeha, pažnja je usmjerena prema civilnim žrtvama, porodicama i djeci pogođenoj sukobom. U digitalnom dobu emocije imaju ogromnu snagu. Ljudi često ne reagiraju na statistiku, ali reagiraju na ljudske priče. Iran je uspio pretvoriti upravo te priče u centralni element svoje komunikacijske strategije.
Još značajnije bilo je korištenje jezika koji razumije nova generacija korisnika interneta. Dugo vremena zapadni mediji prikazivali su Islamsku Republiku kao državu koja je kulturno udaljena od mladih ljudi širom svijeta. Međutim, tokom sukoba pokazalo se da iranske institucije i njihovi medijski partneri veoma dobro razumiju savremene komunikacijske trendove.
Mimovi, anime reference, humoristične montaže i viralni formati postali su dio iranskog arsenala. Na taj način političke poruke počele su se širiti organski među korisnicima društvenih mreža. Mnogi ljudi dijelili su takve sadržaje ne zato što podržavaju Iran kao državu, nego zato što su im bili zanimljivi, duhoviti ili kreativni.
Posebnu ulogu odigrale su neformalne i polunezavisne medijske inicijative. Projekti poput animacija sa Lego figurama, koje prikazuju sukobe između iranskih, američkih i izraelskih snaga, ostvarili su milione pregleda. Takvi sadržaji pokazali su da savremena medijska borba može imati oblik šale, animacije ili internet trenda.
U tome leži jedna od najvećih prednosti Irana. Za razliku od tradicionalnih modela komunikacije koji zahtijevaju ogromne budžete, digitalni sadržaji mogu se proizvoditi relativno jeftino. Jedan uspješan video ili mim može ostvariti veći domet od skupe televizijske kampanje. Time se smanjuje značaj ekonomskih razlika između država.
Važno je naglasiti da iranski uspjeh nije rezultat samo kreativnosti. On je također povezan s promjenama u međunarodnom javnom mnijenju. Posljednjih godina raste nezadovoljstvo zapadnim intervencionizmom, dok su mnogi građani širom svijeta postali skeptični prema službenim objašnjenjima vojnih operacija. U takvoj atmosferi poruke koje kritikuju američku politiku pronalaze mnogo širu publiku nego ranije.
Donald Trump i Benjamin Netanyahu dodatno su olakšali posao svojim protivnicima. Obojica spadaju među političare koji izazivaju snažne reakcije javnosti. Njihovi protivnici prisutni su u gotovo svim dijelovima svijeta, što znači da sadržaji koji ih ismijavaju često automatski privlače pažnju. Iran je uspio iskoristiti tu okolnost i povezati vlastiti narativ sa širim globalnim nezadovoljstvom.
Možda najvažnija posljedica ovog procesa jeste rušenje starog mita o tome da samo velike sile mogu dominirati kulturnim prostorom. Nekada je bilo gotovo nezamislivo da država poput Irana može uspješno konkurirati medijskom aparatu Sjedinjenih Država. Danas je takvo nešto postalo moguće zahvaljujući društvenim mrežama.
Internet je demokratizirao proizvodnju sadržaja. Više nije potrebno posjedovati televizijsku mrežu ili filmski studio kako bi se došlo do miliona ljudi. Dovoljna je dobra ideja, razumijevanje publike i sposobnost da se poruka prilagodi jeziku digitalne generacije. Iran je pokazao da upravo na tom polju može ostvariti značajne uspjehe.
Istovremeno, ovaj razvoj događaja otvara ozbiljna pitanja o budućnosti interneta. Granica između spontanog sadržaja i državne propagande postaje sve manje vidljiva. Korisnici često ne mogu razlikovati autentično mišljenje od pažljivo osmišljene političke kampanje. To znači da će budući sukobi biti vođeni ne samo raketama i dronovima nego i algoritmima, memovima i viralnim videozapisima.
Bez obzira na političke stavove pojedinaca, jedno je teško osporiti: Iran je tokom ovog sukoba pokazao izuzetnu sposobnost prilagođavanja novim pravilima komunikacije. Država koju su protivnici često predstavljali kao zastarjelu i izoliranu uspjela je govoriti jezikom savremenog interneta i doprijeti do miliona ljudi širom svijeta.
Zbog toga se može zaključiti da je najveća iranska pobjeda ostvarena ne na bojnom polju nego u sferi percepcije. U vremenu kada pažnja postaje najvrjedniji resurs, sposobnost osvajanja digitalnog prostora predstavlja oblik moći koji je ponekad jednako važan kao vojna ili ekonomska snaga. Sukob između Irana i Sjedinjenih Država pokazao je da je era jednostrane američke dominacije u kulturnom ratu završena te da se pojavljuju novi akteri sposobni da uspješno izazovu postojeći poredak.
Ekskluzivno PISjournal
