Hamza Memišević
PISjournal – Dugogodišnji sukob između Sjedinjenih Američkih Država i Irana rijetko se kada u zapadnoj javnosti posmatra izvan okvira moraliziranja i ideoloških osuda. Washington Teheran često posmatra kroz okvir teokratskog radikalizma. Međutim rijetko se postavlja pitanje kako svijet izgleda iz perspektive same Islamske Republike.
Kada se makne ta uvriježena perspektiva i primijeni hladna logika političkog realizma, postaje jasno da iranski potezi nisu odraz iracionalnog fanatizma, već duboko odbrambeni refleksi države koja se desetljećima bori za goli opstanak u neprijateljskom okruženju. Iran u ovom kontekstu ne djeluje kao agresivni ideološki projekat koji želi zapaliti svijet, već kao historijski svjesna nacija koja vrlo jasno izračunava rizike i povlači poteze kako bi osigurala vlastiti suverenitet pod stalnim pritiskom nadmoćnijih sila. Da bismo u potpunosti razumjeli poziciju Irana, moramo se vratiti na geopolitičke postavke koje su postojale i prije revolucije 1979. godine. Geografija jedne zemlje se ne mijenja s promjenom vlasti, a iranski prostor je kroz historiju uvijek bio raskrižje imperijalnih interesa i velikih sila.
U razdoblju Hladnoga rata, pod vlašću šaha Reze Pahlavija, Iran je bio ključni američki oslonac na Bliskom istoku. Washingtonu tada uopće nije smetala autokratska, nedemokratska i represivna narav šahova režima, jer je Iran obavljao koristan posao za američke interese.Čvrsto je obuzdavao sovjetski uticaj prema toplim morima i uspješno balansirao arapski nacionalizam koji je prijetio naftnim poljima. Kada je revolucija srušila monarhiju, Iran je preko noći izgubio američki sigurnosni kišobran, ali i sve dotadašnje regionalne ekonomske partnere. Nova vlast u Teheranu našla se potpuno izolirana, okružena neprijateljskim režimima i suočena s direktnom prijetnjom intervencije.
Pravi test za novu državu uslijedio je već 1980. godine, kada je Irak, prepoznavši trenutak iranske unutrašnje tranzicije i ranjivosti, pokrenuo opći napad. Taj napad nije bio samo lokalni sukob, jer je Bagdad iza sebe imao prešutnu podršku, finansijsku pomoć i obavještajne podatke kako zapadnih sila, tako i bogatih arapskih susjeda iz Perzijskog zaljeva. Taj osmogodišnji, iscrpljujući rat trajno je urezan u kolektivnu svijest iranskog vodstva i društva. Teheran je tada na najteži mogući način naučio surovu lekciju međunarodne anarhije.
Iz tog dubokoghistorijskogiskustva proizišla je savremena iranska odbrambena strategija koja se i danas primjenjuje. Stvaranje takozvane Osovine otpora – kompleksne mreže regionalnih saveznika i partnerskih skupina u regiji, poput Hezbollaha u Libanonu, raznih frakcija u Iraku te Huta u Jemenu – u zapadnim se medijima često tumači kao agresivni projekat vjerske ekspanzije.
Međutim, s gledišta Teherana, to je primarno pragmatičan i nužan koncept asimetričnog ratovanja i napredne odbrane. Za zemlju kojoj je desetljećima nametan strogi međunarodni embargo na kupovinu modernog konvencionalnog oružja, aviona i tenkova, razvijanje savezništava na terenu i raketnih kapaciteta bio je jedini logičan, ekonomski održiv i učinkovit način da se stvori dubina odbrambenog prostora. Držeći potencijalni sukob podalje od vlastitih državnih granica, Iran je stvorio mehanizam odvraćanja koji svakog potencijalnog agresora, bio to Izrael ili SAD, tjera da dvaput razmisli prije nego što pokrene napad na iranski teritorij.
Zapadni analitičari i političari sistematski zanemaruju činjenicu da je Iran kroz cijelu svoju savremenu historiju pokazao izuzetnu sposobnost za kompromis, pregovore i politički pragmatizam kada god je opstanak države bio u pitanju. Čak je i sam utemeljitelj Islamske Republike, ajatollah Homeini, 1988. godine, kada je shvatio da daljnje ratovanje s Irakom prijeti potpunim uništenjem privrednog i biološkog potencijala zemlje, donio odluku o prihvaćanju rezolucije Ujedinjenih naroda o prekidu vatre. Taj je čin opisao kao ispijanje čaše s otrovom, čime je zorno demonstrirao da je očuvanje i stabilnost nacije uvijek ispred proklamiranih ideoloških i revolucionarnih ciljeva.
Pogledamo li iransku vanjsku politiku izvan bliskoistočnog okruženja, uočava se isti pristup donošenja odluka vođen čistim nacionalnim interesom, a ne vjerskom dogmom. Na Kavkazu je tako Teheran, iz čisto geostrateških razloga i straha od separatizma, godinama održavao stabilne i prijateljske odnose s kršćanskom Armenijom, svjesno ignorišući činjenicu da s druge strane stoji šiitski Azerbejdžan koji se pak politički i vojno snažno povezao s Turskom i Izraelom. Na globalnom planu, iranska bliska saradnja s Kinom i Rusijom dodatno potvrđuje da su ekonomska održivost, pronalaženje tržišta za naftu i probijanje nametnute međunarodne izolacije uvijek apsolutni prioritet u odnosu na bilo kakve ideološke ili sistemske razlike među državama.
Najbolji i najvjerodostojniji dokaz iranske racionalnosti i spremnosti na konstruktivan suživot bio je pristanak na Nuklearni sporazum iz 2015. godine. Teheran je tada, uprkos velikom unutrašnjem otporu konzervativnih krugova koji nisu vjerovali Zapadu, sjeo za pregovarački sto sa svojim najvećim suparnicima iz prošlosti. Iran je pristao na neviđeno restriktivan i rigorozan međunarodni nadzor nad svojim nuklearnim programom, demontirao je dio svojih postrojenja i izvezao zalihe obogaćenog uranija, a sve u zamjenu za obećano ukidanje ekonomskih sankcija i normalizaciju trgovinskih odnosa sa svijetom. Iran je svoje obaveze iz tog sporazuma u potpunosti i savjesno ispunjavao, što je u nizu uzastopnih izvješća službeno potvrdila i Međunarodna agencija za atomsku energiju.
Međutim, odluka Washingtona da se 2018. godine unilateralno povuče iz tog pravno obavezujućeg sporazuma i pokrene agresivnu kampanju takozvanog maksimalnog pritiska pokazala je da stvarni problem na Bliskom istoku nije iranska nespremnost na saradnju, već američka politička nedosljednost i podložnost lobističkim interesima. Suočen s potpunom ekonomskom blokadom koja je imala za cilj izgladnjeti stanovništvo i izazvati nasilni slom vlasti iznutra, Iran je reagovao tačno onako kako bi reagovala svaka suverena i ponosna država koja drži do svog integriteta – odgovorio je strategijom otpora i podizanjem uloga. Iran nije kapitulirao pod ucjenama, nego je postepeno i kontrolisano počeo obnavljati i intenzivirati svoje aktivnosti obogaćivanja uranija, šaljući jasnu poruku da pritisak neće uroditi plodom i da Washington mora ponuditi ravnopravan tretman ako želi stabilnost.
Iz realističke perspektive, ova dugotrajna američka opsesija obuzdavanjem i kažnjavanjem Irana dugoročno nanosi golemu štetu samim strateškim interesima Sjedinjenih Država. Bliski istok u 21. stoljeću više nema onu ključnu geostratešku važnost koju je imao u prošlom stoljeću, prvenstveno zbog tehnološke revolucije koja je SAD učinila energetski nezavisnim i izvoznikom nafte. Ustrajnost na ulozi regionalnog žandara koji bezuslovno štiti interese svojih lokalnih saveznika, trošeći pritom stotine milijardi dolara i održavajući goleme vojne baze, predstavlja eklatantan primjer strateškog sljepila. Ti golemi resursi Washingtonu su hitno potrebni na drugim krajevima svijeta, ponajprije u Istočnoj Aziji, gdje se odvija stvarni historijski izazov američkoj globalnoj poziciji kroz uspon Kine.
Štaviše, američka politika permanentne izolacije Teherana postigla je upravo ono što je zapadna diplomatija pod svaku cijenu nastojala izbjeći. Potpuno zatvarajući vrata bilo kakve ekonomske saradnje s Evropom i Amerikom, Washington je praktički prisilio Iran da se čvrsto integrišeu evroazijske ekonomske, političke i vojne strukture, postajući ključni partner Pekingu i Moskvi kroz organizacije poput BRICS-a i Šangajske organizacije za saradnju. Gurati jednu tako važnu, veliku, obrazovanu i resursima bogatu regionalnu silu u čvrst zagrljaj glavnih globalnih suparnika, i to samo zbog taktičkog animoziteta i emocionalnih naboja iz prošlosti, predstavlja ozbiljan i neoprostiv strateški previd američke elite.
Politički realizam na kraju nudi vrlo jednostavani logičan zaključak. Iran je stalna, historijska i nezaobilazna realnost Bliskog istoka koja neće nestati pod pritiskom sankcija niti kroz prijetnje ratom. Prihvaćanje Irana kao legitimnog regionalnog aktera, koji ima svoja legitimna prava na sigurnost i odbranu, te pregovaranje na temelju ravnopravnosti i zajedničkih interesa, jedini je održiv put prema trajnoj stabilizaciji tog dijela svijeta.
Ekskluzivno PISjournal
