PISjournal – Iranski balistički napad na objekt američkog Marinskog korpusa poznat kao Camp Titin u Jordanu mogao bi se pokazati mnogo značajnijim za Washington od štete nanesene jednom vojnom objektu. Napad je pokazao da iranske snage mogu dosegnuti američki položaj na obali Akapskog zaljeva, stotinama kilometara udaljen od glavnog poprišta sukoba oko Perzijskog zaljeva, istovremeno napadajući ili ugrožavajući američku vojnu infrastrukturu u nekoliko zemalja regije.
Korpus čuvara Islamske revolucije (IRGC) saopćio je u srijedu da je pokrenuo intenzivan balistički raketni napad na Camp Titin u južnom Jordanu, kao odgovor na nedavne američke napade unutar Irana. IRGC je naveo da je u napadu poginulo nekoliko američkih pripadnika te da je uništeno nekoliko objekata i helikoptera.
Jordan je, međutim, saopćio da je njegova protuzračna odbrana presrela 10 od 13 balističkih projektila koji su ušli u njegov zračni prostor te nije potvrdio da je američki objekt pogođen niti da je bilo američkih žrtava.
Suprotstavljeni navodi čine preuranjenim procjenjivanje fizičke štete nanesene Camp Titinu. Međutim, strateški značaj napada ne zavisi u potpunosti od toga da li je baza pretrpjela velika razaranja.
Zašto je Camp Titin važan?
Camp Titin nalazi se u blizini Akabe, na sjevernom kraju Crvenog mora i u blizini jordanskih granica s Izraelom i Saudijskom Arabijom. Njegov položaj daje objektu poseban značaj za američko-jordansku vojnu saradnju, obuku Marinskog korpusa i aktivnosti brzog reagovanja.
Njegovo gađanje značajno je jer predstavlja geografsko širenje sposobnosti Irana da ugrozi američke vojne položaje. Teheran je ranije veliki dio svog vojnog utjecaja usmjeravao na Perzijski zaljev i Hormuški moreuz. Napadom na američki položaj u blizini Akabe Iran je pokazao da premještanje američkih snaga dalje od neposrednog prostora Perzijskog zaljeva ne znači nužno i njihovo izmještanje izvan dometa iranskih projektila.
To ima posljedice po širi raspored američkih snaga u zapadnoj Aziji. Američke snage raspoređene su širom mreže baza u Jordanu, Iraku, Kuvajtu, Bahreinu, Kataru i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Ti objekti Washingtonu osiguravaju infrastrukturu potrebnu za zračne operacije, obavještajni rad, nadzor, logistiku i brzo raspoređivanje dodatnih snaga.
Najnoviji iranski odgovor nastojao je upravo tu mrežu pretvoriti u ranjivost.
Koordinirana kampanja pritiska
Napad na Camp Titin nije bio izoliran događaj. U istom periodu Iran je saopćio da je izveo raketne i bespilotne napade na američke položaje u Kuvajtu i Iraku, dok je iranska vojska izvijestila o napadima bespilotnim oružjem na položaje povezane sa SAD-om i radarske instalacije u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinu.
Geografska rasprostranjenost upravo je ono što najnoviju eskalaciju čini posebno značajnom.
Za Washington je zaštita jedne baze izvodljiv zadatak. Zaštita rasprostranjene vojne arhitekture koja se proteže od Akapskog zaljeva do Perzijskog zaljeva i sjevernog Iraka znatno je zahtjevnija. Ona zahtijeva kontinuirano pokrivanje protuzračnom odbranom, obavještajni rad i nadzor, presretačke projektile te sposobnost brzog pojačavanja ugroženih instalacija.
Najnoviji napadi stoga Sjedinjene Države suočavaju s teškom strateškom računicom: njihova vojna nadmoć ostaje ogromna, ali njihovo regionalno prisustvo istovremeno Iranu pruža veliki broj potencijalnih ciljeva.
Ta razlika je važna jer Sjedinjene Države ne moraju pretrpjeti velike gubitke među svojim pripadnicima da bi napadi postali strateški skupi. Ponovljeni napadi mogu primorati Washington da rasprši avione, premješta osoblje, pojača protuzračnu odbranu, mijenja rute letova i troši skupe presretačke projektile kako bi zaštitio relativno nepokretne vojne instalacije.
Faktor Hormuškog moreuza
Pritisak je dodatno pojačan kontinuiranim sukobom oko Hormuškog moreuza.
Prije rata, otprilike petina svjetske trgovine naftom prolazila je tim plovnim putem. Iako je Washington tvrdio da su njegove vojne operacije ponovo uspostavile veću slobodu plovidbe, komercijalni pomorski saobraćaj i dalje je znatno ispod nivoa prije rata, dok je najnovija eskalacija ponovo podigla cijene nafte. Cijena barela Brenta porasla je iznad 95 dolara kako su se borbe intenzivirale.
To Iranu daje oblik utjecaja koji nije moguće jednostavno ukloniti zračnim napadima. Teheran ne mora konvencionalno poraziti američku vojsku da bi joj nametnuo strateške troškove. Može ugrožavati pomorski saobraćaj, napadati regionalnu vojnu infrastrukturu i prisiliti Washington da sve veći dio resursa usmjerava na zaštitu svog osoblja i partnera.
Iranski strateški položaj
Najnoviji događaji ponovo su pokrenuli raspravu među zapadnim analitičarima o tome da li je Iran zadržao, odnosno ponovo stekao, određeni stepen strateškog utjecaja uprkos šteti nanesenoj njegovim vojnim kapacitetima i ekonomiji.
Analitičari smatraju da je Teheran do maja stekao prednost, ukazujući na njegovu sposobnost da obnovi ofanzivne kapacitete i iskoristi strateški značaj koji mu pruža Hormuški moreuz.
Bivši američki ministar odbrane Mark Esper također je u augustu rekao da je iranski pregovarački stav ukazivao na to da Teheran smatra da ima prednost i da je postao odlučniji.
Ove procjene ne znače da je Iran ostvario konvencionalnu vojnu nadmoć nad Sjedinjenim Državama. One prije ukazuju na drugačiji način mjerenja moći: sposobnost da se protivniku uskrati jednostavan put do pobjede.
Iran je pokazao da može ostati vojno relevantan uprkos dugotrajnom američkom pritisku i nametati troškove izvan vlastite teritorije. Sjedinjene Države, s druge strane, suočavaju se s izazovom održavanja velikog vojnog prisustva u regiji dok istovremeno moraju zaštititi to prisustvo od sve rasprostranjenijih iranskih napada.
Iznenađenje za Trumpa?
Za predsjednika Donalda Trumpa i njegovu administraciju događaji posljednja dva dana mogli bi biti posebno neugodni jer dovode u pitanje pretpostavku da će obnovljeni američki vojni pritisak suziti prostor za djelovanje Teherana.
Washington raspolaže daleko većom zračnom moći, obavještajnim kapacitetima i finansijskim resursima. Ipak, najnoviji iranski odgovor pokazao je da te prednosti same po sebi ne znače automatsku kontrolu nad regionalnim bojištem.
Napadi iranske vojske i IRGC-a na Kuvajt, Bahrein, Erbil, UAE i druge američke baze u regiji ukazuju na to da Iran možda nema superiornu opremu, ali da posjeduje stratešku prednost.
Iznenađenje nije nužno u tome što je Iran uzvratio — Teheran je u više navrata upozoravao da će američki napadi izazvati odgovor. Mnogo važnije iznenađenje predstavlja širina tog odgovora i njegov geografski domet, koji se u svega nekoliko sati protegao od Jordana i država Perzijskog zaljeva do Iraka. Reuters je najnoviju razmjenu opisao kao najintenzivnije direktne borbe između SAD-a i Irana od jula.
Za Trumpovu administraciju Camp Titin stoga predstavlja mnogo više od još jednog vojnog cilja u ratu koji se širi. On predstavlja upozorenje da pokušaji pomjeranja američkih snaga dalje od Hormuškog moreuza možda neće biti dovoljni da ih izbace iz dometa iranskih napada — te da bi se Washington mogao suočiti sa sve širom konfrontacijom u kojoj će zaštita njegove regionalne vojne mreže postati gotovo jednako važna kao i napadi na Iran.
Centralno strateško pitanje stoga više nije samo može li Sjedinjene Države nanijeti Iranu veću štetu. Pitanje je može li Washington svoju vojnu nadmoć pretvoriti u održiv politički ishod dok Iran zadržava sposobnost širenja bojišta, ugrožavanja američkih snaga širom regije i korištenja Hormuškog moreuza kao izvora strateškog utjecaja.
Događaji posljednja dva dana ukazuju na to da je Trumpova administracija, uprkos ogromnim vojnim prednostima Sjedinjenih Država, možda potcijenila koliko će taj zadatak biti težak.
