Hamza Memišević
PISjournal – Za Europsku uniju, pitanje Irana decenijama je predstavljalo više od puke vanjske politike. Za EU to je pitanje bilo dokaz da se najteži globalni problemi mogu rješavati pregovorima.
Europska diplomatija je uložila ogroman politički kapital u održavanje kanala komunikacije s Teheranom, vjerujući da se kroz dijalog može postići dugoročna stabilnost. Međutim, ubistvo vrhovnog vođe Irana, kao direktan napad na sam vrh iranskog državnog suvereniteta, za Brisel je značilo totalni krah tog koncepta.
John Mearsheimer, vodeći teoretičar ofanzivnog realizma, istakao je, da je Washington ovim činom potvrdio da ne mari za stabilnost saveznika ako oni stoji na putu američkoj potrebi da uništi rivala. Iz realističke perspektive, SAD su se vodile logikom maksimizacije moći, dok je Europa ostala u konceptu o međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima. Ovaj rascjep je stvorio osjećaj izdaje u europskim prijestolnicama. Dok je Amerika ovaj čin interpretirala kao stratešku pobjedu, Europa je u njemu vidjela opasan presedan u kojem sila postaje jedini legitimni jezik komunikacije.
Time je Brisel ostao bez svog najjačeg oruđa – diplomacije i postao promatrač u svijetu koji više ne prepoznaje vrijednost kompromisa. Geopolitička asimetrija i strah od kolateraleKljučni razdor između dvije obale Atlantika leži u činjenici da Amerika i Europa nikada ne plaćaju istu cijenu rata. Sjedinjene Države su geografski izolovane i energetski neovisne, što im omogućava da povlače radikalne poteze bez straha od direktne odmazde na svom tlu.
Za Washington, sukob u Iranu je partija šaha na udaljenoj ploči. S druge strane, Europa se nalazi na “prvoj liniji fronta”, fizički i društveno povezana s Bliskim istokom. Svaka eskalacija u Iranu za Europljane znači neposrednu egzistencijalnu prijetnju. To nije samo pitanje vojne sigurnosti, već strah od novih miliona izbjeglica koji bi mogli destabilizovati ionako polarizovana europska društva i dodatno ojačati desničarski populizam.
Razdor nastaje jer Washington, fokusiran na eliminaciju neprijatelja, strateški ignoriše ove europske strahove. Za Brisel, američka agresivnost nije dokaz snage, već izvor nesigurnosti koji prisiljava saveznike da saniraju posljedice odluka u kojima nisu sudjelovali. Ova asimetrija rizika trajno podriva temelje NATO saveza, jer članice više ne vide zajedničku odbranu kao štit, već američke akcije vide kao magnet za probleme.
Ekonomski diktat kao alat potčinjavanja
Jeffrey Sachs, jedan od najglasnijih kritičara američkog intervencionizma, često upozorava da američka vanjska politika koristi ekonomiju kao oružje, ne samo protiv neprijatelja, već i protiv partnera. Agresija na Iran praćena je brutalnim režimom sankcija koje su de facto zabranile europskim kompanijama da posluju na tom tržištu. Ovaj eksteritorijalni diktat Washingtona prisilio je Europu da žrtvuje vlastite ekonomske interese i energetsku stabilnost zarad američkih geopolitičkih ciljeva.
Iran je tako postao ogledalo u kojem je Europa vidjela svoju bolnu ovisnost o američkom finansijskom sistemu. Čak i kada su Pariz, Berlin i London pokušali uspostaviti neovisne platne mehanizme, američka moć dolara ih je ugušila u korijenu. Rascjep je postao nepremostiv onog trenutka kada je postalo jasno da američka politika više ne osigurava prosperitet Europe, već je aktivno gura u deindustrijalizaciju i energetsku nesigurnost. Za Sachsa, ovo nije savezništvo, već oblik ekonomskog vazalstva u kojem Europa plaća ceh američkih pokušaja da zadrži globalnu hegemoniju po svaku cijenu.
Stvaranje novog euroazijskog bloka i izolacija Zapada
Umjesto da izoluju Iran, američka agresija i ubistvo vođe postigli su upravo suprotno. Iz perspektive realpolitike, ovo je strateška katastrofa koja najviše pogađa upravo Europu. Dok se SAD postepeno okreću Pacifiku i pripremama za sukob s Kinom, Europa ostaje ostavljena na milost i nemilost konsolidiranom bloku država koje su otvoreno neprijateljski nastrojene prema zapadnim vrijednostima.
Mearsheimer naglašava da je Amerika ovim činom stvorila “savršenu oluju” na samim granicama Europe. Umjesto da kroz diplomatiju pacifikuje Iran, Washington ga je pretvorio u vojnu ispostavu euroazijskog otpora. Razdor se produbljuje jer Brisel uviđa da američki pokušaji obuzdavanja Irana zapravo grade opasniji, ujedinjeniji i tehnološki napredniji Istok. Europski lideri sve češće shvataju da ih Washington gura u sukob s cijelom Eurazijom, što je bitka koju Europa, s obzirom na svoju demografsku i ekonomsku situaciju, ne može dobiti. Ova spoznaja vodi ka tihoj pobuni unutar saveza, gdje Europa pokušava naći “treći put” između američkog pritiska i nove istočne realnosti.
Institucionalna kriza i erozija zapadnih vrijednosti
Jedna od najsuptilnijih, ali i najrazornijih posljedica agresije na Iran je potpuna degradacija međunarodnih institucija u očima europske javnosti. Europska unija svoj identitet gradi na poštovanju UN-a, međunarodnih ugovora i prava. Kada Sjedinjene Države izvrše atentat na vrhovnog vođe druge države, one ne uništavaju samo jedan poredak, već i cijelu arhitekturu na kojoj počiva europska vanjska politika.
To stvara duboki moralni rascjep. Europski građani sve češće vide dvoličnost u politici Washingtona, što slabi povjerenje u transatlantske narative o demokraciji i ljudskim pravima. Za kritičare poput Sachsa, ovo je trenutak u kojem Amerika gubi “moralno vodstvo” nad Zapadom. Kada Brisel nevoljko prati američke korake, on to ne čini iz uvjerenja, već iz straha od odmazde, što savezništvo pretvara u hladnu, transakcionu vezu. Gubitak zajedničkog moralnog temelja znači da SAD i EU više ne govore istim jezikom pravde, već samo jezikom interesa, što je dugoročno neodrživo za bilo koji oblik duboke integracije.
Strateška autonomija kao jedini izlaz
Kulminacija svih ovih procesa dovela je do oživljavanja ideje o “strateškoj autonomiji” Europe. Iran je postao katalizator koji je prisilio lidere poput Emmanuela Macrona da otvoreno govore o Europi koja mora postati sposobna da se brani i donosi odluke bez patronata Washingtona. Agresija na Iran bila je otrežnjujući trenutak. Spoznaja da se sigurnost više ne može “iznajmiti” od saveznika koji donosi odluke u tajnosti i bez obzira na tuđe žrtve.
Rascjep oko Irana pokazao je da su putevi dvije strane Atlantika postali divergentni. Amerika teži globalnom preuređenju kroz konfrontaciju, dok se Europa bori za očuvanje socijalnog mira i statusa quo. Taj sukob vizija je osnovni faktor razdora koji će u narednim godinama definirati novu mapu svijeta. Europa više ne želi biti samo oruđe u američkim rukama, a Amerika više nema strpljenja za europsku neodlučnost.
Sumrak transatlantskog mita
Sve upućuje na to da interesi Washingtona i Brisela u 21. stoljeću više nisu komplementarni. Danas pitanje Irana stoji kao nepremostiv zid između dvije obale Atlantika. To više nije samo neslaganje oko nuklearnog programa ili podrške određenim grupama, to je duboki raskid oko same definicije suvereniteta. Europa koja teži da postane samostalan pol moći i Amerika koja ne trpi stratešku neovisnost svojih štićenika više ne mogu koračati istim putem. Ovaj sukob je tačka nepovratnog pucanja zapadne alijanse, ostavljajući iza sebe dva bloka koji možda i dalje surađuju, ali više ne dijele zajedničku sudbinu. Iran je postao ogledalo u kojem je Zapad vidio sopstvenu razjedinjenost, čime je razdoblje neupitne američke dominacije nad Europom i formalno završena.
Ekskluzivno PISjournal
