PISjournal – Savremeni svijet nalazi se u dubokoj civilizacijskoj krizi. Dok zapadne sile nastavljaju govoriti o demokratiji, ljudskim pravima i međunarodnom poretku, stvarnost koju proizvode širom svijeta obilježena je ratovima, sankcijama, ekonomskom podređenošću i kulturnom fragmentacijom. Od Iraka i Libije do Palestine, Sirije i Jemena, isti obrazac se neprestano ponavlja: svaka država koja odbije pokornost globalnom imperijalnom centru biva predstavljena kao prijetnja koju treba izolirati, destabilizirati ili uništiti. U tom kontekstu, Iran danas predstavlja mnogo više od jedne države. On simbolizira mogućnost otpora svijetu zasnovanom na hegemoniji i dominaciji.
Jedna od najzanimljivijih ideja koja proizlazi iz savremenog iranskog iskustva jeste koncept mozaika. Mozaik nije sastavljen od identičnih dijelova, nego od različitih fragmenata koji zadržavaju vlastitu boju, oblik i posebnost, ali zajedno tvore jedinstvenu cjelinu. Upravo se u tome krije suština iranskog društva i njegove političke otpornosti. Iran nije homogena država. U njemu žive različiti narodi, jezici, religijske i političke struje. Ipak, suočeni s vanjskom agresijom, ti različiti dijelovi počinju djelovati kao organska cjelina.
To nije slučajnost, nego rezultat historijskog iskustva. Iran je stoljećima bio meta stranih intervencija, kolonijalnih pritisaka i pokušaja političkog podčinjavanja. Tokom 20. vijeka Zapad je igrao ključnu ulogu u destabilizaciji zemlje, posebno nakon što je Mohammad Mossadegh pokušao nacionalizirati iransku naftu. Državni udar iz 1953. godine, organiziran uz pomoć CIA-e i MI6, nije bio samo napad na jednog lidera nego na samu ideju suvereniteta. Iran je tada naučio jednu brutalnu lekciju: svaka država koja želi kontrolirati vlastite resurse i vlastitu budućnost postaje meta imperijalnog sistema.
Zato Islamska revolucija 1979. godine nije predstavljala samo promjenu vlasti, nego pokušaj civilizacijskog oslobađanja. Bez obzira na različita mišljenja koja svjetska javnost ima o unutrašnjoj politici Irana, činjenica ostaje da je revolucija prekinula direktnu zavisnost zemlje od zapadnih centara moći i vratila Iranu osjećaj političkog dostojanstva. Upravo zbog toga Iran i danas izaziva toliku mržnju u zapadnim političkim strukturama. Problem nikada nije bio samo nuklearni program, regionalna politika ili vojna moć. Problem je primjer. Iran pokazuje da je moguće odbiti potpuno potčinjavanje globalnom kapitalističkom poretku.
Posebno je značajno kako je Iran razvio ono što se naziva „mozaik doktrinom“ odbrane. Za razliku od centraliziranih vojnih sistema koji mogu kolabirati nakon udara na vrh države, Iran je razvio mrežu lokalnih struktura sposobnih da djeluju autonomno. Ali važniji od same vojne strategije jeste njen politički efekat. Odbrana države nije prepuštena samo profesionalnim elitama; narod postaje aktivni učesnik u očuvanju zajednice. Time država ne postoji iznad društva nego kroz njega.
Upravo se tu nalazi ključna razlika između imperijalnih i suverenih sistema. Imperijalni sistemi pokušavaju atomizirati društvo, pretvoriti ljude u izolirane potrošače bez zajedničkog identiteta i kolektivne svijesti. Takvom populacijom je lakše upravljati. Nasuprot tome, Iran opstaje zahvaljujući ideji zajedničke sudbine. Kada su iranski gradovi bombardirani i kada su ubijani vojni i duhovni lideri, očekivao se haos, unutrašnji sukob i raspad društva. Dogodilo se suprotno. Ljudi su izašli na ulice, ne zato što ih je neko prisilio, nego zato što su osjetili da je napadnuta sama suština njihove kolektivne egzistencije.
Taj fenomen je teško razumjeti kroz zapadnu liberalnu logiku individualizma. Na Zapadu se društvo sve više raspada na izolirane identitete povezane jedino tržištem i medijima. Kolektivna solidarnost zamijenjena je kulturom hiperindividualizma, konzumerizma i političke apatije. Zbog toga zapadni analitičari često ne mogu razumjeti zašto narodi pod sankcijama, okupacijom ili bombardovanjem ne kolabiraju psihološki. Ne razumiju da zajednička patnja ponekad proizvodi snažniji osjećaj pripadnosti nego godine materijalnog komfora.
Iran danas pokazuje da politička snaga ne proizlazi samo iz ekonomije ili vojske, nego iz unutrašnje kohezije društva. Narod koji vjeruje da brani vlastito dostojanstvo mnogo je otporniji od društva koje postoji isključivo radi profita i tržišta. Zato je iransko jedinstvo postalo svojevrsni antiimperijalistički simbol širom svijeta. Od Palestine do Latinske Amerike, mnogi narodi u iranskom iskustvu prepoznaju vlastitu borbu protiv dominacije i poniženja.
Iran je prošao kroz turbulentna vremena i mnoge ekonomske probleme. Ali ono što izdvaja Iran jeste njegov nezavisan način rješavanja problema, bez pokoravanja stranim silama. Imperijalni centri često govore o demokratiji, ali podržavaju najrepresivnije režime kada služe njihovim interesima. Njihova retorika o ljudskim pravima prestaje onog trenutka kada neka država pokuša voditi nezavisnu politiku.
Zato je pitanje Irana danas mnogo šire od same geopolitike. Ono postaje pitanje budućnosti svijeta. Hoće li čovječanstvo nastaviti živjeti u sistemu gdje nekoliko moćnih država i korporacija određuje sudbinu ostatka planete? Ili će nastati multipolarni svijet u kojem različite civilizacije imaju pravo na vlastiti put razvoja?
Mozaik je zato više od metafore. On predstavlja viziju svijeta u kojem različiti narodi mogu postojati bez brisanja vlastitog identiteta. Ali mozaik ne opstaje sam od sebe. Potreban mu je „malter“ — zajednička svijest, solidarnost, osjećaj historijske povezanosti i spremnost ljudi da jedni druge ne posmatraju kao konkurenciju nego kao dio zajedničke cjeline.
U tome leži najveća lekcija iranskog iskustva. Država je zaista snažna samo onda kada narod osjeća da pripada toj državi, kada vlast postoji radi naroda, a ne radi stranog kapitala ili imperijalnih interesa. Upravo zbog toga Iran opstaje uprkos sankcijama, izolaciji i neprekidnim prijetnjama. Ne zato što je nepobjediv, nego zato što je izgradio nešto što savremeni Zapad sve više gubi: osjećaj kolektivnog smisla.
Ekskluzivno PISjournal
