PISjournal – U jeku novih geopolitičkih previranja i unutrašnjih dešavanja u Iranu tokom januara 2026. godine, za Klix.ba govorio je dr. Gholamali Soleimani, vanredni profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Teheranu.
U dubinskoj analizi, Soleimani pojašnjava pozadinu protesta, ulogu stranih sila, te komentariše specifičan odnos Irana prema Bosni i Hercegovini u kontekstu NATO integracija.
Dok se iransko društvo suočava s izazovima koje vlasti opisuju kao „hibridni rat“, a zapadni mediji kao borbu za ljudska prava, dr. Gholamali Soleimani nudi uravnoteženu sliku unutrašnjih i regionalnih posljedica trenutne krize.
U ovom intervjuu, profesor Soleimani analizira razliku između legitimnih socioekonomskih zahtjeva i oružane pobune, kritikuje dvostruke standarde zapadne diplomatije i pojašnjava zašto Teheran na Bosnu i Hercegovinu gleda bez recipročnih očekivanja, uprkos njenom putu ka Briselu i Washingtonu.
S obzirom na geopolitičke napetosti u regiji, kako ocjenjujete ulogu Sjedinjenih Država i retoriku o mogućnosti vojne akcije u odnosu na iransku unutrašnju politiku?
Soleimani: Za analizu unutrašnjih događaja u Iranu januara 2026. potrebno je ispitati američku vanjsku politiku prema Iranu. Od 1979. godine ta je politika uglavnom bila skoncentrisana na jednostrani pritisak, proxy rat, ekonomske sankcije i iskorištavanje medija kako bi se stvorio jaz između naroda i vlasti. Ovaj pristup primjer je „hibridnog ratovanja“ usmjerenog na obuzdavanje Irana i nametanje željene hegemonije. Historijsko iskustvo pokazuje da su takvi pritisci, uprkos stvaranju napetosti i nestabilnosti, većinom jačali iranski otpor i unutrašnju koheziju.
Današnja američka retorika također je uveliko dio politike „pritiska na daljinu“ ili, prema riječima Colina Powella, državnog sekretara pod Georgeom W. Bushom i načelnika Združenog štaba pod Bushom seniorom, „ograničene sile“, usmjerene na uticaj na domaće javno mnijenje u Iranu i njegove regionalne saveznike, a ne na stvarnu promjenu iranske unutrašnje politike. Historijsko iskustvo pokazuje da takvi pritisci često učvršćuju unutrašnju moć. Nakon opsežnih ekonomskih sankcija i prijeteće retorike između 2010. i 2020., iranska ekonomija se suočila s poteškoćama, ali je politička i nacionalna kohezija, posebno u nuklearnom i odbrambenom području, ojačana.
Vojni pritisak i prijetnje su više psihološke i političke prirode, a prava akcija zahtijeva široku međunarodnu podršku i visoke troškove, što do sada nije bio slučaj s Iranom. Stoga je uloga SAD-a u tom pogledu uglavnom simbolična i teatralna, što pokazuje Trumpov nastup tokom izbora i predsjedničkog mandata. Trump se tokom svoje izborne kampanje i ovog mandata kao predsjednika pokazao kao vješt šoumen.
Kako tumačite stav iranskih vlasti prema onima koje nazivaju „Božijim neprijateljima“ i koji bi se prema zakonima zemlje mogli suočiti sa smrtnom kaznom?
Soleimani: U iranskom domaćem pravu, „Božji neprijatelji“ (ratnik i onaj koji izaziva fesad na Zemlji) su oni koji oružanim ili terorističkim akcijama ugrožavaju nacionalnu sigurnost i javni red; svrha ove definicije je zaštita unutrašnje sigurnosti. Druge zemlje također imaju stroge kazne za zaštitu nacionalne sigurnosti: u Sjedinjenim Američkim Državama izdaja, pobuna i zavjera protiv vlade kažnjivi su smrću i dugim zatvorskim kaznama; u Njemačkoj se izdaja ili otkrivanje državnih tajni kažnjava s 10 godina do doživotnog zatvora; a u Francuskoj zakoni protiv separatizma i poticanja na pobunu imaju do 30 godina zatvora.
Ovi primjeri pokazuju da je snažan pravni odgovor protiv pojedinaca koji ugrožavaju nacionalnu sigurnost legitiman u okviru međunarodnih pravila i običaja različitih zemalja. Razlike su uglavnom u vrsti kazne i pravnoj filozofiji, a ne u načelu potrebe zaštite unutrašnje sigurnosti. Iran, kao i ove zemlje, nastoji osigurati sigurnost i spriječiti nestabilnost provođenjem zakona protiv „ratnika“ i „onog koji izaziva fesad na Zemlji“, a ta akcija nije ideološke, već zaštitne i pravne prirode.
Pregled kaznenih zakona zapadnih zemalja i njihovog historijskog iskustva pokazuje da je granica između prava na mirne proteste i djelovanja protiv nacionalne sigurnosti vrlo tanka.
Primjera radi, u Sjedinjenim Državama zakon o „izdaji“ i „neredima“ povlači teške kazne do dugogodišnjih zatvorskih kazni ili smrtne kazne. U Francuskoj zakoni o antiseparatizmu i podsticanju na nerede predviđaju do 30 godina zatvora.
Međutim, kada se bave zemljama poput Irana, zapadni mediji često naglašavaju „pravo na pobunu“, dok u vlastitim unutrašnjim incidentima, poput okupacije američkog Kongresa 6. januara 2021. ili demonstracija Žutih prsluka, koriste jezik poput „zaštite demokracije“ i „suočavanja s ruljom“.
Ova kontradikcija odražava dvostruke standarde Zapada: kod kuće se svaka prijetnja nacionalnoj sigurnosti strogo kažnjava, ali na međunarodnoj ravni koriste medije i ljudska prava kao instrumente kojima vrše pritisak i slabe nezavisne zemlje. Drugim riječima, ljudska prava i pravo na pobunu ponekad se pretvaraju u oružje uticaja, dok legitimiziraju vlastitu „željeznu pesnicu“.
Iz perspektive iranskog političkog i sigurnosnog sistema, kako razlikujete legitimne socioekonomske proteste od onoga što dužnosnici nazivaju „oružanom pobunom“ ili „hibridnim ratovanjem“?
Soleimani: U Iranu se razlika između legitimnih socioekonomskih protesta i „oružane pobune“ ili „hibridnog ratovanja“ temelji na prirodi ponašanja demonstranata i ozbiljnosti prijetnje unutrašnjoj sigurnosti. Drugim riječima, mirni protesti nose ekonomske ili socijalne zahtjeve (poput povećanja plata, smanjenja cijena, pristupa javnim uslugama) i poštuju pravne mehanizme te ih vlada priznaje; kao i u Iranu, predsjednik i vrhovni vođa izdali su naredbe za ispunjavanje legitimnih zahtjeva trgovaca i esnafa.
Ali kada postoji sistematsko nasilje, napadi na sigurnosne snage, rašireno uništavanje imovine ili strano uplitanje, te se akcije smatraju „oružanom pobunom“ ili dijelom „hibridnog ratovanja“ i smatraju se prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. U nedavnim događajima u Iranu, ove vrste akcija uključuju organizaciju iza kulisa, upotrebu oružja i koordinaciju s domaćim i stranim mrežama koje ugrožavaju nacionalnu sigurnost. Slike koje su objavile iranske vlasti također prikazuju uništavanje javnih prostora i banaka te napade na snage pružanja pomoći.
Dokazi s terena i izjave američkih, evropskih i izraelskih dužnosnika ukazuju na to da su nedavni nemiri bili režirani uz njihovu podršku i podsticanje, te da su se mirni protesti pokušali pretvoriti u oružane sukobe. Izvještaji pokazuju da su tokom nemira u januaru 2026. godine planirani napadi na medicinske ustanove i opremu, uključujući kola hitne pomoći, s ciljem ometanja pružanja pomoći i povećanja ljudskih žrtava, te uništavanja i paljenja javnih i vjerskih mjesta, uključujući džamije.
Važno je napomenuti da se razlika između mirnog protesta i „oružane pobune“ ili „hibridnog ratovanja“ temelji na međunarodnom pravu i iskustvu modernih država. Načela poput „Nužnosti nacionalne odbrane“ (Necessity of National Defense) daju pravo ograničavanja protesta ako oni ugrožavaju sigurnost, živote građana ili vitalnu infrastrukturu. Zapadni primjeri, poput protesta u Baltimoreu 2020. i Žutih prsluka u Francuskoj, pokazuju da je kategoričan odgovor na nasilje i uništavanje javne imovine norma za moderne države. Prema tome, „crvena linija sigurnosti“ u Iranu je slična globalnim standardima i počinje organiziranim nasiljem i prijetnjama vladavini prava.
Njemački sociolog Max Weber ima jednu poznatu rečenicu da je država jedini akter s monopolom na legitimnu upotrebu nasilja na određenom teritoriju. Kada društvene skupine osporavaju taj monopol (nošenje oružja, organiziranje napada, zauzimanje javnih prostora), protest se pomiče s društvene razine na razinu izazova suvereniteta.
Američki sociolog Charles Tilly razlikuje „kolektivnu akciju“ i „organizirano političko nasilje“. Prema njegovom mišljenju, kada protesti uđu u fazu ciljanog uništavanja, koordinacije mreže i održivog nasilja, oni stvaraju oblik konkurencije s državom i „osporavanog suvereniteta“, a vlade su dužne suočiti se s nasiljem. Iz ove perspektive, u Iranu:
– Legitimni protest: miran, bez oružja, bez uništavanja infrastrukture i nezavisan o vanjskoj organizaciji.
– Oružani neredi/pobuna: temeljeni na nasilju, uništavanje nacionalnih zgrada, napadi na sigurnosne snage i veze s transnacionalnim mrežama.
S ovim globalnim razgraničenjem, čak i ako su korijeni protesta u strukturnom nasilju poput siromaštva i nejednakosti, njihovo pretvaranje u direktno nasilje protiv pojedinaca i institucija uništava moralnu legitimnost protesta. Ovo razgraničenje je zajedničko pravilo u modernim državama, a razlika se više odnosi na medijsko i političko tumačenje ovakvih slučajeva na međunarodnoj razini. Charles Tilley naglašava da je tehnologija promijenila metode protesta, a uplitanje vanjskih aktera u januaru 2026., gurajući proteste u nasilje, tačka je koju države smatraju izlaskom iz građanske politike i ulaskom u „građanski rat“.
Weberove i Tillyjeve teorije dokazuju da je suočavanje s oružanim ili separatističkim nemirima 2026. strukturna nužnost za svaku „državu“. Razlika je ovdje u tome što Zapad koristi „jaz između svoje pravne stvarnosti“ (teške sankcije) i „političke retorike protiv Irana“ kao geopolitički alat. Prema tim teorijama, ono što se u Iranu naziva „nemirima“ definirano je u klasičnim tekstovima ovih znanstvenika kao „izazov protiv postojanja države“ koji se susreće s oštrim odgovorom bilo gdje u svijetu.
Postoji uočljiva razlika u izvještavanju: zapadni mediji se uglavnom akcentiraju na obračun s demonstrantima, dok službeni iranski izvori ukazuju na ubistva policajaca i napade na javnu imovinu i vjerske objekte. Kako Vi vidite ovaj informacijski jaz?
Soleimani: Ovo pitanje povezano je sa strukturom narativā i proizvodnje vijesti u scenama političke napetosti. U nejednakom svijetu, informacije i narativi su instrumenti meke i političke moći i ne odražavaju nužno stvarnost na terenu. Zapadni mediji često ističu narativ koji je usklađen s vanjskopolitičkim ciljevima njihovih vlada. U iranskim nemirima u januaru 2026., zapadni mediji su se uglavnom koncentrisali na unutrašnju represiju i nisu dovoljno izvještavali o nasilju izgrednika, kako bi opravdali jednostrani pritisak Sjedinjenih Država i njihovih saveznika.
Percepciju međunarodnog javnog mnijenja također oblikuju selektivni narativi. Prema tome, za uravnoteženu analizu potrebno je uskladiti službene domaće izvore s nezavisnim zapadnim izvorima. Iznošenje konačnih brojki bez dokumentiranih i nezavisnih podataka može iskriviti stvarnost, a kontradikcija između tvrdnji o iranskom ograničavanju informacija i nepotpunih narativa zapadnih medija ilustrira izazov stvaranja vjerodostojne naracije u krizama.
Kritičke teorije međunarodnih odnosa podsjećaju nas da je informacija u ratu narativa instrument moći, a analitičari uvijek moraju uspostaviti ravnotežu između službenih narativa, stranih medija i nezavisnog izvještavanja kako bi dobili realniju sliku na terenu.
Često se kaže da Iran priznaje pravo građana na mirne proteste, ali oštro reagira na nasilje. Gdje je ta granična linija i je li uvijek jasno definisana u praksi?
Soleimani: Odgovor na ovo pitanje povezan je s razlikom između mirnog i nasilnog protesta i praktičnim izazovima njegove provedbe. U Iranu, ustav i ustavni zakoni priznaju pravo na mirno okupljanje, ali država ima pravo poduzeti pravne mjere ako su ugroženi javna sigurnost, imovina, vjerski objekti ili sigurnosne snage. Ovaj okvir sličan je Francuskoj i Sjedinjenim Državama, gdje je pravo na mirno okupljanje zagarantovano, ali je napad na policiju, uništavanje imovine ili ugrožavanje nacionalne sigurnosti kažnjivo.
Granična linija između mirnog i nasilnog protesta društveni je i politički konstrukt i stalno je pod uticajem moći, medija te unutrašnje i vanjske politike, tako da se precizna definicija nasilja može razlikovati. Historijsko iskustvo pokazuje da je čak i u naprednim demokratijama granica između mirnih i nasilnih protesta složena.
Tokom francuskih protesta Žutih prsluka, prijavljena su neka mirna okupljanja koja su oštro kažnjena zbog manjih sukoba ili nasilnog vandalizma. Tokom protesta u SAD-u 2020. godine, granica između mirnih i nasilnih demonstranata također je bila nejasna, a sigurnosne snage ponekad su koristile tu nejasnoću kako bi izvršile pritisak.
Ovi primjeri pokazuju da u praksi granična linija nije uvijek jasna i razumljiva, te da se u zavisnosti od političkih, medijskih i sigurnosnih uslova ta granica može doživljavati različito.U Iranu, kao i u mnogim zemljama, postoji pravo na mirne proteste, ali država je dužna čuvati javnu sigurnost, policijske snage te nacionalne i vjerske objekte. Jasnoća ove granice na terenu zavisi od praktičnih uslova i sukoba i nije uvijek precizna.
Zapadni mediji često izvještavaju o svakom sučeljavanju kao o „represiji“, dok službeni iranski izvori, osim represije, odražavaju i nasilje demonstranata nad sigurnosnim snagama i javnom imovinom. Medijsko i diskurzivno uplitanje stranih aktera dovodi do toga da se pravna i praktična granica protesta vidi kao vještačka i zbunjujuća.
Prema izvještaju izraelskih novina Haaretz (oktobar 2025.), Izrael je podržao kibernetičku i propagandnu kampanju koja predstavlja Rezu Pahlavija kao aktivnu opozicionu figuru i predstavljajući nostalgičnu sliku Pahlavijeve ere probudila je emocije mlade generacije Irana.Kako ova generacija, koja nije iskusila Šahovu vladavinu, može izgraditi osjećaj pripadnosti i nostalgije prema prošlosti? Kada je historijska stvarnost ere Mohameda Reze Pahlavija uključivala ekonomski jaz, neravnomjeran razvoj i nedostatak političkog razvoja?
Soleimani: Ove kampanje su primjer rata narativā i instrument međunarodne meke moći, koja pokušava manipulirati javnim mnijenjem mlađe generacije kako bi usmjerila unutrašnje proteste u Iranu ili dovela u pitanje legitimnost sistema. Time se zamagljuje granica između mirnih i nasilnih protesta, na što utiču i unutrašnje stvarnosti i pritisak vanjskih narativa.
Naravno, postoji pravna granica za proteste u Iranu, ali medijsko i diskurzivno uplitanje Sjedinjenih Država i Izraela, zajedno s nevaljanim historijskim narativima, stavilo je pred izazov tu granicu i otežalo preciznu i realističnu analizu situacije.
Koliko realnom smatrate hipotezu o „sirijizaciji“ Irana – stvaranju kontrolisanog haosa kao uvoda u širu destabilizaciju regije?
Soleimani: Kada se govori o „sirijizaciji“ Irana, važno je ispitati stvarnost sirijskog iskustva iz sigurnosne, perspektive ljudskih prava i politike. Građanski rat iz 2011. godine urušio je sigurnost, državne institucije i infrastrukturu, izazvao masovnu humanitarnu krizu i pokazao da „kontrolirana destabilizacija“ nije izvediva. Stoga je zapadni i američki narativ o „sirijizaciji“ politički i medijski instrument za vršenje pritiska na Iran i nije usklađen sa sigurnosnim i humanitarnim stvarnostima.
Izrael, sa svojom politikom „sigurnosne entropije“, i neke zapadne vlade sa svojom „strategijom fragmentacije“, pokušavaju prenijeti troškove nestabilnosti na ciljane zemlje. Simultana analiza ovih tačaka pokazuje da scenarij „sirijizacije“ u Iranu nije izvediv i uglavnom je propagandno i političko sredstvo.
Sirijsko iskustvo ne samo da nije prihvatljiv obrazac, već i pokazuje da pravi haos vodi do ljudske i političke katastrofe.Zapadnjački i američki narativ o „sirijizaciji Irana“ ne odgovara historijskim, sigurnosnim i humanitarnim stvarnostima, a analitičari bi, uzimajući u obzir iranske unutrašnje kapacitete, društvenu koheziju i historijsko iskustvo, trebali ponuditi kritički stav o ovoj hipotezi.
Treba napomenuti da Iran ima važne vojne, geopolitičke, demografske i političke razlike u odnosu na Siriju. Sirijsko iskustvo pokazalo je da haos u zemlji sa slabim institucijama i oslabljenom vojskom dovodi do široko rasprostranjene nestabilnosti, ali Iran ima snažnu vojsku i IRGC, visok odbrambeni kapacitet, relativnu političku koheziju i opsežne sigurnosne mreže. Iranska geografija, stanovništvo i etno-religijska raznolikost čine situaciju drugačijom, pa je scenarij „sirijizacije“ u Iranu iz realne perspektive neizvediv.
Zato je, iz diskurzivne perspektive, ova hipoteza dio zapadnog hegemonističkog narativa koji opravdava politički i ekonomski pritisak na Iran i više je propagandno sredstvo nego operativni plan. Sa svojim dugogodišnjim iskustvom suočavanja sa sankcijama, osmogodišnjim ratom s Irakom i upravljanjem unutrašnjim krizama, Iran je u stanju kontrolisati nestabilnosti i čuvati crvene linije nacionalne sigurnosti.
U tom kontekstu, kako ocjenjujete ulogu regionalnih aktera poput Turske, zemlje koja je, prema nekim izvorima, aktivno učestvovala u diplomatskim naporima da se spriječi direktan napad SAD-a na Iran?
Soleimani: Kao istraživač međunarodnih odnosa, moram reći da su napori zemalja i inteligentnih državnika kao u Turskoj za regionalni mir i stabilnost hvalevrijedni i ostat će zabilježeni u historijskom pamćenju. Kao snažan regionalni akter, Turska ima racionalnu i inteligentnu politiku u odnosu s Iranom i Sjedinjenim Državama te izbjegava direktne napetosti s Iranom koje bi mogle ugroziti sigurnost njezinih granica, ekonomiju i unutrašnju stabilnost.
Na temelju načela klasičnog i modernog realizma, Ankara upravlja prostorom i aktivnom diplomatijom i inteligentnim uplitanjem sprečava eskalaciju krize. Uloga turskog ministra vanjskih poslova Hakana Fidana također je primjer strateškog ponašanja i upravljanja krizama u regiji.
Kombinacija racionalnosti aktera (Hakan Fidan) i racionalnosti strukture (turski politički sistem), unutar okvira turskih diplomatskih i sigurnosnih mreža, omogućila je ovoj zemlji da predvidi ponašanje Irana i Sjedinjenih Država te upravlja vanjskim pritiscima. Strateška racionalnost znači da glavni akteri znaju da će svako iracionalno ponašanje povlačiti za sobom velike troškove te da se mora održavati ravnoteža snaga i makro interesa.
Turska pokušava ojačati svoju geopolitičku poziciju kao regionalni posrednik i ključni igrač u krizama. Tursko učešće u diplomatiji kako bi se spriječio direktan napad SAD-a na Iran primjer je uravnotežene i realistične politike. Ova zemlja aktivnom diplomatijom prepoznaje Iran kao respektabilnog regionalnog aktera i sprečava direktnu eskalaciju napetosti kako bi održala regionalnu sigurnost i stabilnost. Ovakvo ponašanje primjer je upravljanja diplomatskim okruženjem posredstvom nezapadnih aktera kako bi smanjili jednostrani pritisak i zaštitili nacionalne interese.
Osim toga, Iran i Turska dokazali su da su dobrosusjedski odnosi, prijateljstvo i obostrani interesi temelj vanjske politike dviju zemalja. Uprkos različitim stavovima, poput sirijske krize, strateška racionalnost i dugoročni sigurnosni, ekonomski i politički interesi prevladavaju nad kratkoročnim interesima. Historijska saradnja i povjerenje između dvije zemlje primjer su nastojanja da se održi regionalna stabilnost. U neuspjelom puču 15. jula 2016. Iran je izjavio svoju čvrstu podršku legitimnoj vladi Erdogana, uprkos regionalnim razlikama, te je puč nazvao nezakonitim i antidemokratskim činom.
Je li iranska omladina, koja je često u žiži protesta, zaista homogena politička snaga ili se suočavamo s generacijom čiji se društveni i politički stavovi izvana previše simplificiraju?
Soleimani: Ako imamo realističan i sociološki pogled, moramo kazati da mlada generacija Irana, posebno sudionici nedavnih protesta, nije homogena snaga i uključuje raznolike stavove: neki zahtijevaju ekonomske reforme i smanjenje društvenog jaza, neki traže veće slobode i socijalna prava, a jedna skupina, pod uticajem društvenih mreža i stranih diskursa, ima tendencije prema „fabriciranoj“ opoziciji poput Reze Pahlavija.Pojednostavljenje ove generacije kao „ujedinjene političke fronte“ nije ni znanstveno niti je u skladu sa društvenom stvarnošću Irana.
Mlađa generacija Irana, koja nema dovoljno historijskog pamćenja, izložena je pretjeranim i nostalgičnim narativima. Kampanje poput izraelske podrške Rezi Pahlaviju i izvještavanje zapadnih medija pretvaraju ovu generaciju u emotivan i reaktivan subjekt, a njenu političku percepciju oblikuju globalni i medijski diskursi, što smanjuje mogućnost racionalne rasprave i kolektivne interakcije. Nažalost, zapadni mainstream mediji i mreže koje imaju stranu potporu pokušavaju dovesti u pitanje legitimnost iranskog sistema selektivnim predstavljanjem protesta i preuveličavanjem nasilja.
Ovo oblikovanje narativa digitalnim alatima i društvenim mrežama emotivizira mlađu generaciju i smanjuje racionalnu komunikaciju i kritičku analizu društva, a prema riječima Michela Foucaulta, dominantni diskursi oblikuju ponašanje i percepciju, pa čak mogu ograničiti komunikacijsku racionalnost i kapacitet kritičke analize društva.
Foucault pokazuje da diskursi moći utiču ne samo na političko ponašanje, već i na način na koji se stvarnosti percipiraju i tumače. Isticanjem nasilja, nanesene štete i nezadovoljstva, hegemonistički mediji zapravo kroz proizvodnju značenja i simbola društvo stavljaju pod kontrolu, smanjujući mogućnost dijaloga i racionalne analize.
Ovdje ću dati savjet za mlađu generaciju svih društava. Prema Jürgenu Habermasu, politički razvoj se postiže kada je dijalog slobodan, logičan i argumentiran, a ne emotivan ili pod nametnutim diskursom moći. Za mlađu generaciju Irana to znači:
– Da svoje zahtjeve oblikuju u okviru racionalnog i društvenog dijaloga;
– Da ne iskazuju povjerenje pretjeranim narativima stranih medija ili „fabricirane“ opozicije;
– Da oslanjajući se na domaće i nezavisne izvore imaju realističnu analizu i donose ispravne odluke.
U takvom okruženju, prirodno je da socijalni protesti u Iranu imaju i realne unutrašnje korijene, ali i da su podložni regionalnom iskorištavanju i eksternalizaciji. Ta dva aspekta su strukturalna stvarnost zapadnoazijskih zemalja, posebno Irana, a ignorisanje bilo kojeg od njih vodi do pojednostavljene analize.
Konačno, šta je po Vama realan i održiv put za Iran da istovremeno sačuva svoj suverenitet, odgovori na ekonomske izazove i spriječi da legitimne domaće pritužbe postanu instrument za strano uplitanje?
Soleimani: Kao što sam rekao na početku, očuvanje suvereniteta i nacionalne sigurnosti glavni je prioritet Irana i zahtijeva jačanje njegovih odbrambenih, sigurnosnih i diplomatskih kapaciteta kako bi se smanjio vanjski pritisak i spriječila destabilizacija. Historijsko iskustvo pokazuje da su unutrašnja kohezija i sposobnost odvraćanja ključni.
Iranski dužnosnici trebaju dati prioritet ekonomiji otpora te političkim i društvenim reformama kako bi se: Smanjili ekonomski jazovi i nejednakost, jačalo obrazovanje i razvoj zapošljavanja za mladu generaciju, povećala transparentnost i odgovornost vlade i osnažila atmosfera za racionalan dijalog i društveno učešće.
Transparentna interakcija s javnim mnijenjem i tačne informacije, osim što smanjuju unutrašnje nezadovoljstvo, jačaju sposobnost suočavanja s medijskim narativima i stranim uplitanjem.
Društvo i mlada generacija moraju znati da se Iran nalazi u jednom neravnopravnom hibridnom ratu sa stranim medijima i hegemonističkim kampanjama. U vanjskoj politici, jačanje regionalne saradnje s nezavisnim akterima poput Turske i Iraka te sprečavanje jednostranog pritiska Sjedinjenih Država i Evrope omogućit će ravnotežu snaga i suočavanje sa scenarijima poput „sirijizacije“ te ojačati suverenitet i sigurnost zemlje.
Tokom 90-ih godina, Iran je bio jedan od ključnih pomagača opstanku Bosne i Hercegovine. Međutim, BiH danas teži članstvu u NATO-u i često mora pratiti vanjsku politiku EU. Kako se u Teheranu tumači ta transformacija, i šta BiH može tu učiniti?
Soleimani: Islamska Republika Iran oduvijek je zauzimala jasan stav protiv agresije i huškanja na rat, a taj pristup utemeljen je na kulturnim i historijskim vrijednostima zemlje, od Kirove povelje koja naglašava pravdu i poštovanje prema narodima i manjinama, do mudrosti i poruke mira velikih pjesnika poput Rumija, Hafiza i Sadija. Da bismo istinski razumjeli Iran, možemo se pozvati na Sadijeve pjesme na ćilimu postavljenom na ulazu u UN-a u New Yorku.
Ljudska bića su kao dijelovi tijela jednoga, koje je stvoreno iz dragulja jedinstvenoga, ako jedan dio oboli od vremena, ni drugim dijelovima opstanka nema.U skladu s ovim, Islamska Republika Iran je 1990-ih u ratu u Bosni i Hercegovini (1992–1995) intervenirala humanitarnim i etičkim pristupom. Iran je bio skoncentrisan na spašavanje civilnih života, sprečavanje genocida i smanjenje etničkih napetosti, a ne na političke, ideološke ili ekonomske ciljeve. Slanjem humanitarne pomoći, podrškom izbjeglicama i nastojanjem da se ublaže patnje ljudi, Iran je mogao igrati ulogu nezavisnog i etičkog zagovornika koji je djelovao u skladu s međunarodnim načelima ljudskih prava.
Iranska etička politika odražavala je iransku predanost humanitarnim i etičkim načelima u međunarodnim krizama, a ne traženju nagrada ili prikupljanju političkih poena kod vlasti Bosne i Hercegovine.
Trenutno se iranski i bosanski državnici slažu da su odnosi između dvije zemlje utemeljeni na ljudskoj i povijesnoj solidarnosti te da Teheran nema nikakvih recipročnih očekivanja. Iranska vanjska politika prema Bosni i Hercegovini je nezavisna i neinstrumentalizirana te koristi svoje resurse u miroljubive i humanitarne svrhe. Ključna načela ove politike uključuju:
– Poštovanje teritorijalnog integriteta, nacionalnog jedinstva i nacionalnog suvereniteta Bosne i Hercegovine;
– Nemiješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine i podrška nacionalnoj koheziji Bosne i Hercegovine;
– Poštovanje nacionalne volje i prava na samoodređenje naroda Bosne i Hercegovine;
– Poštovanje demokratskih postupaka i mehanizama u upravljanju zemljom;
– Podrška mirnom suživotu etničkih skupina i religija te očuvanju njihovih prava kao osnove za stabilnost i napredak zemlje.
A što se tiče pristupanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, moramo reći da narod i vlada Irana poštuju pristupanje Bosne i Hercegovine Europskoj uniji i smatraju ga znakom nacionalne volje i demokratske nezavisnosti bosanskog naroda. Ovaj pristup je primjer neinstrumentalizirane vanjske politike etički orijentirane i utemeljene na poštivanju prava narodā na samoodređenje, koje se temelji na saradnji, međusobnom povjerenju i pridržavanju načela demokratije i nacionalnog suvereniteta.
Uprkos pokušajima nekih medija da preuveličaju udaljenost između Bosne i Hercegovine i Irana i insinuiraju definitivnu suprotnost između dvije zemlje, realnost je ta da Iran ne smatra nikakve promjene u smjeru vanjske politike Bosne i Hercegovine prijetnjom, već prilikom za uravnoteženu diplomatiju i konstruktivan angažman.
Zapadno medijsko ozračje više je u službi pritiska i dominacije i ne može promijeniti kulturnu i humanitarnu suštinu iranske prisutnosti u ovoj zemlji. Iranska poslovica kaže: „Ruku pruženu za pomoć ne zatvaraj očekivanjem nagrade“; ona je pokazatelj dobronamjerne i neuslovljavane prirode humanitarnog djelovanja.
Iran je primijenio upravo ovaj princip u svojoj diplomatiji, posebno u humanitarnoj pomoći Bosni i Hercegovini, te se usredsredio na zaštitu ljudskih života, ublažavanje patnji i poštivanje lokalnih kultura bez političkih ili ekonomskih razmatranja.
Ako usporedimo ovaj principijelni stav Irana s vanjskom politikom Sjedinjenih Država u zemljama diljem svijeta, posebno u različitim razdobljima, a posebno tokom Trumpovog mandata, temeljna razlika postaje očita. Iranski principijelni stav temelji se na poštovanju nacionalnog suvereniteta, pravu na samoodređenje i izbjegavanju prisile, dok se vanjska politika Sjedinjenih Država često temelji na pritisku, prijetnjama i cjenkanju, čak i s tradicionalnim saveznicima.
Jasan primjer toga je Trumpovo pismo premijeru Norveške, u kojem navodi da pošto mi nisu dali Nobelovu nagradu za mir, ne vidim obavezu ili potrebu razmišljati o miru, ili pokušaj zauzimanja Grenlanda i objavljivanje Macronove privatne poruke u vezi s događajima u Iranu. U tom okviru, „američka veličina“ definisana je prisilom, a ne legitimnošću, a mir i sigurnost zemalja postaju instrument političkog pritiska, pristup koji je u potpunosti u suprotnosti s iranskom logikom utemeljenom na poštovanju, dijalogu i mirnom suživotu.
Dok se napetosti između Evrope i SAD-a pojačavaju oko preuzimanja Grenlanda, Donald Trump objavio je privatne dijelove poruka Emmanuela Macrona na internetu. Emmanuel Macron je očito poslao Trumpu poruku koja je glasila: „Prijatelju, potpuno smo na istoj strani oko Sirije. Možemo učiniti velike stvari oko Irana. Ne razumijem šta radiš u vezi Grenlanda?“
Macronova poruka o „velikim stvarima u Iranu“ postavlja ozbiljna pitanja o pravim namjerama Evrope u podršci nemirima u Iranu u januaru 2026. Pitanje Emmanuela Macrona i evropskih čelnika nije samo diplomatski zahtjev, već test evropske iskrenosti i strateške nezavisnosti. Je li cilj konstruktivna saradnja i poštovanje nacionalnog suvereniteta ili je Iranu namijenjeno da i dalje bude alat zapadnih nagodbi i političkog pritiska? Otkriće ove poruke, zajedno s iskustvom zapadnog ponašanja, pokazuje da su medijski narativi većinom koordinirani i selektivni te da društveni protesti mogu postati alat za destabilizaciju i društveni inženjering.
Ako Evropa tvrdi da podržava ljudska prava i građanske proteste, mora povući granicu kad se radi o usmjerenim, na sankcijama orjentiranim i intervencionističkimh nemirima. Šutnja pred ovim razgraničenjem ne samo da potkopava moralni legitimitet Evrope, već i pojačava percepciju da su „velika djela“ projekti kombiniranog pritiska, projekti koji nezavisnost država žrtvuju za transatlantske sporazume.
Euronews je nedavno izvijestio da je oružano krilo kurdske stranke „Pak“ bilo aktivno u iranskim protestima i napadalo snage sigurnosti. Ova tvrdnja zamagljuje granicu između civilnih i vojnih protesta i naglašava opasnost od stranih uplitanja i projekata proxy rata. Iskustvo Iraka, Sirije i Libije pokazuje da oružje u protestima dovodi do nestabilnosti i povećanja ljudskih žrtava.
Takav pritisak i inženjering protesta ne samo da ne garantuje legitimnost hegemonističke sile, već je ojačao unutrašnji i regionalni otpor Irana. Iranske strategije za suprotstavljanje pritiscima i očuvanje nezavisnosti pokazuju da hegemonističke politike često imaju obrnut rezultat i jačaju nacionalnu koheziju i nezavisnu diplomatiju.
Na kraju, zahvaljujem portalu Klix na pruženoj prilici za intervju i razmjenu naučnih i analitičkih mišljenja. Takvo okruženje pomaže u promicanju transparentnosti, odgovornosti medija i konstruktivnog dijaloga. Mediji koji izvještavaju tačno, nepristrasno i bez pretjerivanja usmjeravaju društvo i kreatore politika da donose racionalne i etičke odluke. Nadam se da će se ova saradnja nastaviti i da će svi mediji imati ulogu u jačanju svijesti, pravde i svjetskog mira.
