Emina Zuparević
Autorica je studentica na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu. Njeni interesi su vezani za međunarodne odnose, geopolitiku, s fokusom na Iran i Bliski istok.
PISjournal – Pobjedom Islamske Revolucije u Iranu, 11. februara 1979. godine, te proglašenjem Islamske Republike Iran koje je uslijedilo nakon referenduma održanog 31. marta i 1. aprila iste godine, a na kojem se 98,2% građana izjasnilo za ovakav oblik vlasti i reklo “ne” monarhiji- označilo je početak novog pravca u iranskoj vanjskoj politici.
“Jedna od osobito zanimljivih činjenica u vezi sa iranskom islamskom revolucijom jeste to da je ona uspjela iznijeti islamski politički narativ na takav način da formira jednu posve novu javnu svijest, dakle da odgoji muslimana koji će biti politički činilac borbe protiv diktature i imperijalizma. Biti musliman pritom je značilo biti protiv Pahlavija, imperijalizma, Amerike i cionizma, a podržavati Imama Homeinija i uspostavu islamske republike.”- rekao je historičar Ervand Abrahamian.
Revolucijom je politički islam pokazao da je u stanju nadomjestiti jedan sekularni režim vjerno okrenut ka Zapadu, što je za muslimane predstavljalo praktični primjer pobjede nad imperijalizmom i probudilo nade potlačenih muslimanskih nacija širom svijeta.
Ustav Islamske Republike Iran usvojen je na parlamentarnoj sjednici 15. novembra 1979. godine i sačinjavao se od jedne preambule, 12 poglavlja i 175 članova. Deset godina kasnije, 1989. Ustav je dopunjen sa dva nova amandmana i promijenjeno je ili ispravljeno 45 članova, te trenutni Ustav se sastoji od 177 članova i 14 poglavlja.
U preambuli Ustava IR Iran stoji: “Temeljna osobenost ove revolucije u odnosu na ostale pokrete u Iranu jeste njen islamski karakter.” U nastavku kaže: “ Svrha Ustava jeste da objektivizira idejne pretpostavke ovog pokreta i stvori pretpostavke za odgoj ljudske ličnosti u skladu sa uzvišenim i univerzalnim islamskim vrijednostima.” Iran je time svoju pasivnu vanjsku politiku zamijenio samostalnom politikom: “ni Istok ni Zapad- Islamska Republika.”
Shodno tome, kao glavno načelo vanjske politike Islamske Republike Iran smatra se balansiranje u saradnji sa Zapadom i Istokom kako bi se spriječila strana dominacija ili ovisnost o strancima. To je izraženo i u sloganu nastalom za vrijeme revolucije: “Nezavisnost, Sloboda, Islamska Republika” što je ukazivalo na težnju oslobađanja od bilo koje vrste zavisnosti od stranih sila.
Najvažniji aspekti vanjske politike Islamske Republike Iran mogu se sumirati u sljedeće:
1. Inzistiranje na očuvanju samostalnosti zemlje i odbacivanje ovisnosti i vezivanja za svjetske sile
2. Odbacivanje imperijalizma sila koje se nameću kao vladari svijeta
3. Zaštita prava musliana i potlačenih naroda širom svijeta
4. Podrška oslobodilačkoj borbi naroda Palestine i borba protiv cionizma i nepriznavanje Izraela
Prema teoriji objektivizma, stavovi IR Iran prema Palestini često se tumače kao idealistički. Ova perspektiva naglašava da je palestinsko pitanje u Iranu shvaćeno ne samo kao političko, već kao pitanje ontološke sigurnosti. Također, navodi sugeriraju da je IR Iran u svojoj vanjskoj politici ponajviše okrenuta ka zaštiti svog identiteta kao islamske i revolucionarne države, te se kroz analizu odnosa navodi da Islamska Republika ne smećući s uma značaj fizičke sigurnosti, daje prednost svojoj ontološkoj sigurnosti. Iz tog razloga Iran predstavlja najvećeg neprijatelja Izraela na Bliskom Istoku, dok je Amerika najveći prijatelj Izraela ali istodobno i njegov saveznik.
Shodno tome, Član 3 Ustava Islamske Republike Iran navodi ciljeve IR Iran, uključujući: “zasnivanje vanjske politike na islamskim kriterijima, bratskoj posvećenosti svim muslimanima i bezrezervnoj podršci potlačenim narodima svijeta.” Politika Islamske Republike Iran, shodno Članu 152., zasniva se na negiranju svake vrste borbe za prevlašću, prihvatanja prevlasti i neutraliziranju obaveze prema hegemoničnim silama, te uspostavljanju međusobnih miroljubivih odnosa sa zemljama koje nisu neprijateljski nastrojene. Shodno tome, Članom 153 zabranjuje se svaki ugovor koji podrazumijeva dominaciju stranca nad prirodnim, privrednim, kulturnim, vojnim i ostalim potencijalima zemlje. I konačno, u Članu 154 Ustava Islamske Republike Iran navodi se sljedeće: a) odbacivanje svih oblika dominacije i pokušaja bilo koje strane zemlje da nametne svoju volju Iranu; b) zagovaranje prava svih muslimana; c) podržavanje borbi potlačenih ljudi protiv tiranskih sila; i d) promoviranje mira i prijateljstva sa svim drugim narodima, posebno islamskim zemljama.
Načelo naf’i sabil u vanjskoj politici IR Iran predstavlja jedan od ključnih teoloških temelja. To je zapravo princip odbacivanja vlasti nevjernika nad muslimanima. Navodi se da je načelo naf’i sabil izvedeno iz kur’anskog teksta: “Bog neće dati nevjernicima protiv pravovjernih nikakva puta” (An-Nisa’, 141). U političkom kontekstu Irana, ovo načelo se može tumačiti kao svojevrsno pravo veta. Ukoliko se odredbe nekog sporazuma mogu protumačiti tako da znače pretpostavke za uspostavu dominacije nevjernika nad muslimanima, načelo naf’i sabil poništava taj sporazum.
Ideja pružanja podrške svim oslobodilačkim pokretima, kao i podrška samostalnosti i slobodi naroda ogleda se u jasnoj zaštiti IR Iran oslobodilaca naroda Palestine i ovo je ogromna promjena u vanjskoj politici Irana nakon Revolucije. Nedugo nakon pobjede Revolucije, predsjednik Oslobodilačke organizacije Palestine bio je prvi visoki dužnosnik koji je posjetio Iran i ubrzo nakon toga otvoreno je sjedište PLO-a na mjestu gdje je ranije bilo sjedište Izraela. Istaknute ličnosti Islamske Revolucije u više navrata su potvrdili svoju podršku pokretima za slobodu i nezavisnost Palestinske države.
Među njima se posebno isticao Imam Homeini koji je toplo primio Jasera Arafata i poslao jasne poruke. Tada je u znaku podrške i zaštite palestinskog pokreta i drugih boraca za slobodu i nezavisnost u svijetu, naglasio potrebu formiranja “Svjetske stranke potlačenih” čime je valu podrške pokretima u borbi za pravdu dao internacionalni značaj. Iranski naftovodi su isključeni pred Izraelom. Iran je prekinuo veze sa Egiptom zbog sporazuma iz Camp Davida, te sa Južnoafričkom Republikom u kojoj je vladao rasizam i aparthejd bijelaca. Nekoliko mjeseci nakon pobjede Revolucije, u Teheranu je održana konferencija pokreta za slobodu iz cijelog svijeta. Pri susretu Imama Homeinija sa Jaserom Arefatom 17. Februara 1979., Homeini je jasno izrazio podršku palestinskoj revoluciji. Prema navodima, tokom susreta sa Ebu Džihadom, jednim od lidera Organizacije palestinskog otpora, Imam Homeini je uz pružanje svestrane podrške palestinskom pokretu ukazao i na materijalnu pomoć koju je Iran pružio ovom pokretu: “Ja sam i vezano za materijalne probleme povukao neke poteze”, što govori o finansijskoj pomoći Palestinskom oslobodilačkom pokretu.
Dakle, najvažnije preokupacije iranske vanjske politike, te pitanja koja su spominjana u skoro svim zvaničnim međunarodnim govorima odnosila su se na pitanje afganistanskih boraca i nužnost odlaska Sovjeta iz Afganistana, palestinsko pitanje i isticanje kontinuiteta borbe protiv Izraela do njegovog nestanka i formiranja sveopće palestinske vlasti, suprostavljanje aparthejdu u afričkim državama (Južnoafrička Republika, Nambija i Zimbabve), pitanje muslimanskog naroda Libana i njihova borba protiv izraelske agresije, ali i pitanje Bosne i Hercegovine kao i ozbiljna diplomatska podrška spram genocida koji su sprovodili Srbi. 1997. Godine, tadašnji novoizabrani predsjednik Irana, Sejjid Muhamed Hatemi, nanovo je istakeo prava palestinskog naroda i oslanjanje na oružanu borbu u cilju odbrane svojih prava i nacionalnog opstanka.
Iranska podrška Palestini se danas manifestira na više nivoa: političkom, vojnom, financijskom i ideološkom. Ovi oblici podrške direktno su povezani s članovima Ustava koji obavezuju Iran na borbu za pravdu i podršku potlačenima. Iran je i dalje jedan od najglasnijih zagovornika palestinskog prava na samoopredjeljenje na međunarodnoj sceni. Od 1979. godine, Iran ne priznaje Izrael kao državu, nazivajući ga „cionističkim entitetom“, i zagovara stvaranje palestinske države s Jerusalemom kao glavnim gradom. Ova politika je u skladu s Članom 3, koji naglašava „bratsku posvećenost svim muslimanima“. Također, Iran pruža značajnu vojnu i financijsku pomoć palestinskim grupama, posebno Hamasu i Islamskom džihadu, koji djeluju u Pojasu Gaze. Ova podrška uključuje oružje, obuku i finansiranje, što je dio iranske strategije „Osi otpora“, mreže saveznika koja uključuje Hezbolah u Libanonu, Hute u Jemenu i šijitske milicije u Iraku. Ova mreža, koju vodi Iranska revolucionarna garda (IRGC) i njena elitna jedinica Quds Force, ključna je za implementaciju članova Ustava o podršci potlačenima.
Na primjer, nakon napada Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023., Iran je podržao ove akcije kao legitimnu borbu protiv okupacije, iako je negirao direktnu umiješanost. Ova podrška odražava iransku interpretaciju Člana 154, koji poziva na podršku „pravednoj borbi potlačenih“. Nakon političke i vojne, značajan vid podrške rezultira se i u kulturološkoj i ideološkoj podršci. Naime, Iran koristi kulturne i ideološke alate za promoviranje palestinskog pitanja. Godišnji „Dan AlKudsa“ (Dan Jerusalema), koji se obilježava posljednjeg petka ramazana, iniciran je od strane Imama Homeinija kako bi se mobilizirala podrška za Palestinu. Ovaj događaj okuplja hiljade ljudi u Iranu i drugim zemljama, što pokazuje kako Iran koristi simboliku i javnu mobilizaciju za širenje svoje ideologije. Pored toga, iranski mediji i zvaničnici često naglašavaju patnje Palestinaca, posebno u Gazi, kao primjer nepravde koju treba ispraviti. Ovo je u skladu s Homeinijevom vizijom da islam zahtijeva aktivnu borbu protiv tlačenja, što je ugrađeno u iranski Ustav.
Na zakonodavnom polju, pored Ustava, iranski parlament je 31. decembra 2008. godine usvojio Zakon o obavezi vlade da pruži sveobuhvatnu podršku potlačenom palestinskom narodu, prema Članu 123 Ustava. Ovaj zakon formalizira iransku obavezu da podržava Palestince kroz političke, ekonomske i vojne mjere. On dodatno učvršćuje obaveze iz Ustava, čineći podršku Palestini pravno obavezujućom za iransku vladu. Ovaj zakon je omogućio Iranu da usmjeri resurse ka palestinskim grupama, posebno Hamasu, koji je od 2007. godine pod izraelskom i egipatskom blokadom u Gazi. Ova podrška uključuje isporuku raketa, dronova i finansijske pomoći, što je izazvalo kritike zapadnih zemalja, ali je u Iranu opravdano kao ispunjenje ustavnih obaveza.
Unatoč jasnim ustavnim obavezama, iranska podrška Palestini nailazi na izazove. Prvo, iranska fokusiranost na šiitske pokrete (poput Hezbolaha) često stvara napetosti s drugim muslimanskim zemljama, posebno sunitskim (Saudijska Arabija, UAE), koje vide iransku politiku kao pokušaj širenja iranskog utjecaja. Ovo ograničava iransku sposobnost da ujedini muslimanski svijet oko palestinskog pitanja. Drugo, iranska podrška militantnim grupama poput Hamasa izazvala je međunarodne sankcije i izolaciju, što slabi iransku ekonomiju i ograničava njene resurse za pomoć Palestini.
Napadi Izraela na iranske saveznike, uključujući Hezbolah i IRGC, dodatno su oslabili iransku mrežu podrške.
Palestinsko pitanje u iranskoj vanjskoj politici nadilazi uobičajene geopolitičke okvire- ono je istodobno ideološko, pravno i identitetsko pitanje. Kroz institucionalni simboličke mjere, Iran izražava viziju otpora i solidarnosti s potlačenima, pri čemu Palestina postaje ogledalo šireg političkog identiteta Islamske Republike. Iako suočena s ozbiljnim regionalnim i međunarodnim izazovima, ova politika ostaje duboko ukorijenjena u ustavnom tekstu i revolucionarnoj ideologiji.
Ekskluzivno PISjournal
