Belmin Herić
Autor je magistar historije i novinar s dugogodišnjim fokusom praćenja geopolitičkih događaja na Bliskom istoku i susjednim regijama.
PISjournal – Historija nas uči da prisilno iseljavanje, čak i ako uspije u trenucima slabosti, nikada ne može izbrisati pravo ili ugasiti plamen otpora. Ipak, neophodan je oprez, jer ukoliko ovakvi projekti ne budu odlučno osujećeni, mogu donijeti novu katastrofu.
Još od samih početaka cionističkog projekta u Palestini, ideja o iseljavanju Palestinaca bila je kamen temeljac izraelskog sna o “etnički čistoj državi”. Ovaj koncept nije samo prolazna ideja, već strateška osnova koja se kontinuirano ponavlja kroz različite epohe – od Nakbe 1948. godine, preko rata 1967. godine, pa sve do savremenih planova, koji podsjećaju na projekte poput “Deal of the Century”.
Ono što ove planove danas čini još opasnijim jeste činjenica da oni više nisu usmjereni samo na Palestince, već predstavljaju direktan izazov za susjedne arapske zemlje, posebno Egipat i Jordan. Ove zemlje, koje već decenijama snose teret palestinskih izbjeglica, sada se suočavaju s još većim prijetnjama koje bi mogle ugroziti njihov suverenitet, sigurnost i stabilnost.
Historijski korijeni prisilnog iseljavanja
Od prvih cionističkih kongresa krajem 19. stoljeća, vodeći ideolozi cionizma shvatili su da je palestinsko stanovništvo prepreka za osnivanje “jevrejske države”. Theodor Herzl, osnivač modernog cionizma, razmatrao je različite modele kako da se domorodačko stanovništvo ukloni ili “asimilira”. David Ben-Gurion, prvi izraelski premijer, bio je još otvoreniji u svojim stavovima, smatrajući da je prisilno iseljavanje Palestinaca neophodno za ostvarenje izraelskog projekta.
Tokom Nakbe 1948. godine, ovaj plan je sproveden u djelo – više od 750.000 Palestinaca protjerano je iz svojih domova kroz direktno nasilje, masakre i sistematsko uništavanje više od 500 palestinskih sela. Ovo nije bio spontan čin, već pažljivo isplanirana strategija poznata kao “Plan Dalet”, čiji je cilj bio etničko čišćenje teritorije predviđene za izraelsku državu.
Slična praksa nastavila se i nakon rata 1967. godine, kada su izraelske snage zauzele Zapadnu obalu, Gazu i istočni Jerusalem. Hiljade Palestinaca ponovo su protjerane, dok je politika naseljavanja jevrejskih kolonista intenzivirana. Danas, Izrael koristi sofisticiranije metode – od ekonomske opresije i zatvaranja prilika za zapošljavanje, do ograničavanja kretanja i kontinuiranog pritiska koji Palestince gura ka “dobrovoljnom” odlasku.
Savremeni planovi i geopolitičke implikacije
Danas se ponovo aktiviraju planovi prisilnog iseljavanja Palestinaca pod različitim imenima i formatima. Među najozloglašenijim je ideja da bi se stanovništvo Gaze moglo premjestiti na Sinajski poluotok, čime bi Izrael de facto eliminisao palestinsku populaciju s ove teritorije, dok bi odgovornost za njih prebacili na Egipat.
Ovaj plan nosi višestruke opasnosti. Prvo, to bi značilo potpunu dezintegraciju palestinskog društva i trajnu eliminaciju Gaze kao dijela buduće palestinske države. Drugo, to bi destabiliziralo Egipat, koji se već suočava s unutrašnjim sigurnosnim izazovima na Sinaju. Egipat je u više navrata odbacio ovakve prijedloge, smatrajući ih direktnim napadom na svoj suverenitet i sigurnost.
Slično tome, Jordan je pod stalnim pritiskom da preuzme ulogu “alternativne domovine” za Palestince. Izraelci i pojedini međunarodni akteri predlagali su da se Zapadna obala faktički integriše u Jordan, čime bi se stvorila situacija u kojoj Palestina više ne bi postojala kao politički entitet. Međutim, Jordan snažno odbacuje ovakve prijedloge, shvatajući ih kao prijetnju vlastitom opstanku i stabilnosti.
Nova inicijativa Donalda Trumpa
Najnoviji razvoj događaja uključuje izjavu bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je predložio mogućnost preseljenja Palestinaca iz Gaze u susjedne zemlje, prije svega Jordan i Egipat. Tokom razgovora s kraljem Jordana Abdullahom II, Trump je sugerirao da bi Jordan trebao primiti više Palestinaca, ističući kako je Gaza trenutno “potpuni nered” i da bi bilo bolje pronaći drugo rješenje. Također je najavio razgovore s egipatskim predsjednikom Abdel Fattahom el-Sisijem o istom pitanju.
Jordan i Egipat su odlučno odbacili ove prijedloge, naglašavajući da Palestinci trebaju ostati na svojoj zemlji. Jordanski ministar vanjskih poslova Ayman Safadi ponovio je da je Jordan za Jordance, a Palestina za Palestince, dok je Egipat upozorio da bi ovakav scenarij mogao ugroziti stabilnost cijele regije.
Izraelski zvaničnici i pojedini medijski izvori sugeriraju da Trumpova izjava nije slučajna i da je dio šire strategije koordinirane s Izraelom. Analitičari upozoravaju da bi pokušaj masovnog preseljenja Palestinaca mogao imati nesagledive posljedice, uključujući eskalaciju sukoba i dodatno narušavanje regionalne stabilnosti.
Ekonomski i sigurnosni aspekti
Prisilno iseljavanje Palestinaca nije samo moralni i pravni problem – ono ima ozbiljne ekonomske i sigurnosne posljedice. Egipat i Jordan se suočavaju s ekonomskim izazovima koji bi bili dodatno pogoršani masovnim prilivom novih izbjeglica. Iskustvo iz Sirije pokazalo je da nagle demografske promjene mogu destabilizirati čak i naizgled stabilne zemlje.
Osim toga, prisilno iseljavanje Palestinaca gotovo bi sigurno dovelo do novog talasa nasilja i otpora. Povijest pokazuje da pokušaji nasilne promjene demografske slike samo produžavaju konflikte. Palestinci su jasno pokazali da nisu spremni odustati od svog prava na povratak, a svaki pokušaj nametanja rješenja kroz iseljavanje vjerovatno bi rezultirao intenzivnijim otporom.
Historija kao upozorenje
Međunarodna zajednica, uprkos deklarativnoj podršci palestinskim pravima, često ostaje nijema ili nedovoljno odlučna u sprečavanju prisilnog iseljavanja. Ujedinjene nacije su u više navrata usvojile rezolucije koje osuđuju izraelsku okupaciju i politiku naseljavanja, ali ove mjere rijetko prelaze granice simbolične osude. S druge strane, ključni međunarodni akteri, poput Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, i dalje održavaju bliske odnose s Izraelom, pružajući mu vojnu i ekonomsku podršku. Ovakav pristup ne samo da ohrabruje izraelsku politiku prisilnog iseljavanja, već i šalje poruku da se kršenje međunarodnog prava može nastaviti bez ozbiljnih posljedica.
Unatoč kontinuiranim pokušajima prisilnog iseljavanja, palestinski narod nastavlja pružati otpor, ne samo kroz političke i pravne mehanizme, već i kroz svakodnevni život. Ostajanje na svojoj zemlji postalo je oblik borbe protiv kolonijalne dominacije, dok visoka stopa nataliteta među Palestincima predstavlja izazov izraelskim demografskim planovima. Očuvanje identiteta, kulture i prisustva na teritoriji postalo je ključni element palestinske borbe, čime se potvrđuje da ni nakon decenija okupacije, progona i pritisaka, ideja o slobodnoj Palestini nije ugašena.
Historija nas uči da nijedna prisilna migracija nije prošla bez dugoročnih posljedica. Primjeri etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini, protjerivanja Rohinja u Mjanmaru ili sudbina autohtonih naroda u Americi pokazuju da takve politike ne donose stabilnost, već ostavljaju dugotrajne rane koje generacije kasnije nastavljaju utjecati na političku stvarnost. Palestinsko pitanje nije izuzetak – pokušaji nasilnog iseljavanja neće riješiti konflikt, već će ga dodatno produbiti, ostavljajući buduće generacije u neprestanom ciklusu sukoba i nepravde.
Ekskluzivno PISjournal
