Ružica Ljubičić
Autorica je doktorica informacijskih i komunikacijskih nauka, s fokusom na medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama, ženskim pravima i analiziranjem digitalnog nasilja. Njen rad uključuje analizu medijskih narativa u ratnim i kriznim situacijama, s posebnim fokusom na žene u Palestini.
PISjournal – Nije svačije nebo isto. Nečije je nebo proparano ratnim avionima, a zrak ispunjen dimom, prašinom i strahom od kemijskog oružja. Nečije posljednje jutro i posljednji izdisaji miješa se s nemilosrdnim valovima Sredozemnog mora dok se ljudi bore za vlastiti život. Bježe i bježali su jer suumorni. U njihovim gorkimsjećanjima i dalje ostaju slike bombardiranja, mrtvih, ruševina i jeze. Najteže je biti svjedok rata koji vlastitu zemlju trga iznutra. Ali na spomen njihovih imena i imena njihovih država često se prevrće očima. Čuje se negodovanje i islamofobija. Oni su izbjeglice iz Sirije.
13 godina agonije
Građanski rat u Siriji započeo je 15. ožujka 2011. godine a završio je padom Bašara al-Asada 8. prosinca 2024. godine.Rat je iza sebe ostavio preko 650.000 ubijenih, više od dva milijuna ranjenih i oko 110.000 nestalih ljudi. Ovi sustavni ratni zločini natjerali su milijune u bijeg, pa danas oko 4,9 milijuna registriranih izbjeglica i dalje živi u susjednim zemljama poput Turske, Libanona i Jordana. Godinama su civili živjeli između bombardiranja, opsada, represije, mučenja, proizvoljnih pritvaranja i uništenih domova. Bolnice i škole bile su oštećene ili u potpunosti uništene, obitelji su nestajale, a milijuni ljudi bili su prisiljeni napustiti svoje domove. Veliki val Sirijaca i Sirijki krenuo je i prema Europi, ponajviše u Njemačku, što je dalo ogroman vjetar u leđa desničarskim i populističkim pokretima koji su na protuimigracijskoj agresivnoj retorici ostvarili pozitivne izborne rezultate. Pod tim pritiskom desnice, europske su države pokrenule planove za masovni povratak sirijskih izbjeglica kući. No, iako se u domovinu već vratilo preko 1,8 milijuna ljudi, ti povratnici/ce u razrušenoj Siriji proživljavaju novu egzistencijalnu krizu.
Strah od migranata stvara masovnu hipnozu
U posljednje vrijeme o sirijskim izbjeglicama sve se češće govori kroz pitanje njihova povratka. U javnom prostoru ponavljaju se tvrdnje da primaju nezasluženu socijalnu pomoć, da su postali teret europskim društvima ili da su „okupirali“ europske zemlje. Nakon izbornog uspjeha AfD-a u saveznoj državi Mecklenburg u rujnu 2026. godine, gdje je stranka osvojila najveći broj glasova, u dijelu komentara pojavilo se i zadovoljstvo porukom da je Europa „napokon došla sebi“ i shvatila koliko joj navodno sirijsko, ali i ostalo migrantsko stanovništvo predstavlja ogroman problem.
Politička retorika desnice prema sirijskim izbjeglicama evoluirala je od ranog populističkog uzbunjivanja javnosti prema institucionaliziranim zahtjevima za masovnu repatrijaciju, što jasno pokazuje kako su se nekada radikalni stavovi prelili u politički mainstream. Dok je Donald Trump još 2015. godine otvaranje vrata izbjeglicama opisivao kao „apsolutno ludilo”, igrajući na kartu straha od nekontroliranog priljeva stanovništva, suvremeni europski desničari/ke koriste izmijenjene geopolitičke okolnosti u Siriji kako bi opravdali ukidanje prava na azil. Radikalna desnica, oličena u liderici AfD-a Alice Weidel, koristi emotivno-političke argumente tvrdeći da oni koji javno slave promjene u domovini „očito više nemaju nikakva razloga za bijeg” te da moraju odmah otići. Međutim, ključni pomak dogodio se kada je njemački kancelar Friedrich Merz u ožujku 2026. godine formalizirao taj narativ izjavom da je „građanski rat u Siriji gotov” i da, sukladno tome, „više ne postoji nikakav razlog za azil”, čime je opravdao planove za povratak i do 80 % Sirijaca u iduće tri godine. U hrvatskom kontekstu, ovaj se europski trend očituje kroz pragmatične sigurnosne zahtjeve Mosta i Domovinskog pokreta, koji kroz narative o „ilegalnoj invaziji” i pozive na slanje vojske na granice nastoje redefinirati izbjegličko pitanje isključivo kao problem nacionalne i teritorijalne obrane.
Njihovi stavovi prelili su se i na dio europskog stanovništva koje otvoreno izražava nezadovoljstvo zbog socijalne pomoći koju migranti primaju, tvrdeći da ne žele raditi i da odbijaju integraciju u europska društva. Osim takvih optužbi, u dijelu javnosti prisutne su i predrasude prema migrantima i muslimanima, koje se manifestiraju kroz različite oblike islamofobije. Takve predrasude često se povezuju sa strahom od nasilja, islamskog fundamentalizma i mogućih terorističkih napada, pri čemu se postupci pojedinaca nerijetko generaliziraju na čitave skupine.
Oni imaju ime i ljudskost
Negdje u svojim silnim predrasudama zaboravili smo da ljudi iz zemalja poput Sirije, Libanona, Palestine, Irana i Jemena imaju snove, ambicije i vlastite životne priče. Zaboravili smo da su išli u školu, studirali, radili, služili se tehnologijom, prosvjedovali i imali vlastite stavove, želje i planove.
Upravo zato važno je postaviti pitanje koje često izostaje kada govorimo o migracijama: tko su ljudi koji stoje iza te riječi? Jesmo li čuli i saslušali svjedočanstva Sirijaca i Sirijki? Koliko imamo strpljenja i volje čuti njihovu stranu priče i razumjeti strahote koje su proživjeli? Zašto Siriju, ali i druge arapske i afričke zemlje, tako često stavljamo u isti kalup i promatramo kroz stigme opasnosti, nasilja i nepoželjnosti?
Kada se o migrantima govori isključivo kroz brojke, granice, sigurnosne prijetnje i troškove njihova prihvata, gubi se ono najvažnije – život koji stoji iza tih statistika. Migrant je u našim predodžbama prečesto samo broj, kolona na granici, osoba s koferom, netko tko dolazi, traži pomoć ili u nama izaziva strah. Rijetko zastanemo i pitamo se što je ostalo iza njega/nje. Koji je život vodio/la? Što je izgubio/la i čemu se još uvijek nada?
Način na koji odgovaramo na ta pitanja nije samo pitanje osobnog stava nego i političkog izbora i stava. O tome kako govorimo o migrantima ovisi i kakve ćemo politike prema njima podržavati: hoćemo li ih promatrati prvenstveno kroz prizmu sigurnosti i kontrole granica ili ćemo migracije razumjeti i kroz ratove, političke intervencije, duboke ekonomske nejednakosti i odgovornost država koje sudjeluju u stvaranju tih okolnosti.
Iza svake migracijske politike zato stoji određena predodžba o tome tko ima pravo na sigurnost, dostojanstvo i budućnost. Brojni aktivisti/ce za ljudska prava upozoravali su na povezanost ratova, političkih intervencija, ekonomskog iscrpljivanja i migracija. Ako zapadne zemlje žele smanjiti prisilne migracije, moraju zaustaviti vojne intervencije, postkolonijalne politike i zloupotrebu resursa i eksploatacije.
Knjige kao putokazi u izgradnji mira
Možda je upravo književnost jedan od mogućih putova prema drugačijem razumijevanju migracija. Knjige mogu biti jedan od najboljih putokaza prema širenju empatije i solidarnosti.
Posebnu dimenziju tome daje književnica Zoulfa Katouh u dirljivom i potresnom romanu Dokle god rastu limunovi. Autorica kroz ljubavnu priču smještenu u vrijeme sirijskog građanskog rata otvara prostor za dublje razumijevanje ljudi koji su svoje domove i voljene morali ostaviti iza sebe.
Salimu, djevojku iz Homsa, upoznajemo kao osobu koja volontira u bolnici. Od studentice farmacije postaje kirurginja koja svakodnevno spašava ljudske živote, ali se istodobno svakodnevno susreće sa smrću. Izmučena je i rastrgana vlastitim strahom koji je duboko obilježen traumom.
Jezik autorice nadahnut je snažnim sjećanjima i živim opisima Sirije. Ti su opisi isprepleteni sa svakodnevnim užasima od kojih autorica ne odvraća pogled. Naprotiv, opisuje ih kako bi kroz sjećanja, unutarnje monologe, emocije, ali i geste dodira, utjehe i pažnje oslikala sveprisutnu i postojanu ljubav.
Ljubav prema domovini – Siriji. Ljubav prema djeci. Ljubav prema pomaganju, životu i snovima koje mladi Sirijci i Sirijke sanjaju.
Književnost nam omogućuje da iza statistika i političkih rasprava uistinu prepoznamo pojedinačne sudbine, sjećanja, gubitke i nade. Ne može zamijeniti političke odluke, ali može promijeniti perspektivu iz koje ih promatramo.
Ekskluzivno PISjournal
