PISjournal – Evropu je zahvatio talas islamofobije. Desničari u zemljama Starog kontinenta okupirali su medijski prostor, dobili mjesta u parlamentima svojih država i krenuli u opsežnu kampanju zadobijanja simpatija svojih birača koristeći oštru antiislamsku i antiimigrantsku retoriku.
Humza Yousaf, škotski političar pakistanskog porijekla, napisao je kolumnu za list Guardian komentarišući ovaj fenomen u Evropi. U nastavku prenosimo njegov tekst:
“Dok mnogi u svijetu s pravom žale zbog porasta populizma, malo ih je spremno suočiti se s činjenicom da je mržnja prema muslimanima ono što pokreće populizam u Evropi i na Zapadu.
Ove godine gotovo polovina svjetske populacije će učestvovati na izborima. Mnoge zemlje su već imale izbore, a u nizu zemalja, posebno širom Evrope, najveći dobitak su ostvarili oni koji žive od ocrnjivanja muslimana.
Ja sam, ponosno, zapadnjački musliman. Imao sam veliku čast i privilegiju da budem prvi muslimanski lider jedne zapadne demokratije, a ipak je sve teže uvjeriti sugrađane muslimane da Evropa nema problem sa samim našim postojanjem.
U Velikoj Britaniji, razmjere pobjede laburista vjerovatno će biti priča dana, ali se također očekuje da će Reform UK Nigela Faragea ostvariti značajan napredak. Nedavna anketa YouGov-a stavila je Reformu jedan bod ispred konzervativaca.
Farage – koji je tokom ove kampanje rekao da muslimani ne dijele britanske vrijednosti – ima historiju islamofobičnih ispada. On je 2015. godine rekao da se ljudi plaše muslimana kao “pete kolone” ; 2013. godine sugerirao je da muslimanski migranti “dolaze ovamo da nas preuzmu”. Farage,koji već 7 puta ne može da pobijedi na izborima i uprkos činjenici da živi od raspirivanja vjerskih i rasnih tenzija, britanski mediji su opsjednuti njegovim platformama.
Preko Lamanša smo imali rezultate izbora za Evropski parlament, a u mnogim zemljama vidjeli smo kako krajnja desnica pobjeđuje i slavi dobitke.
U Francuskoj, pobjeda Nacionalnog skupa Marine Le Pen je imala takve razmjere da je primorala predsjednika Macrona da se kocka sa prijevremenim parlamentarnim izborima. Čovjek koji bi mogao biti sljedeći premijer Francuske za mjesec dana, 28-godišnji TikTok političar Jordan Bardella, opisao je Trappes, opštinu zapadno od centralnog Pariza, kao islamsku republiku jer je imala smjelosti da ponovo izabere muslimanskog gradonačelnika.
U Njemačkoj, zemlji koja zna do čega može dovesti demonizacija cijele zajednice, krajnje desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) zauzela je drugo mjesto na izborima za EU, poboljšavši svoj rezultat iz 2019. godine. Ovo je stranka koja je tokom saveznih izbora 2017. godine posvetila cijelo poglavlje svog manifesta objašnjavanju zašto “islam ne pripada Njemačkoj”.
Izvan izbora za EU, Partija slobode Geerta Wildersa (PVV) pregovarala je o listi ministara sa koalicionim partnerima, otvarajući joj put da igra centralnu, vodeću ulogu u holandskoj vladi. U svijetu prepunom islamofoba, Wilders je izbijeljeni plavokosi dječak s plakata. Pozvao je da se Kur’an, koji je uporedio sa Mein Kampf-om, zabrani uz džamije, a islam je opisao kao trojanskog konja u Evropi.
Komentatori i političari često su karikirali ljude poput Faragea i Wildersa kao vašeg bezopasnog, staromodnog ujaka koji će, nakon što je popio previše čaša Pimmovog na porodičnom roštilju, ispucati čudnu opasku koja nije prihvatljiva. Ova samozadovoljnost, ta sklonost ignoriranju i odbacivanju antimuslimanske mržnje, omogućila joj je da preraste sa ruba u glavni tok našeg političkog diskursa.
Političari širom političkog spektra su, tokom decenija, previše prezirali islamofobiju u našoj politici. Umjesto da izazovu i suprotstave se zapaljivoj antimuslimanskoj retorici, političari su neobjašnjivo dopustili da ona eskalira. Dozvolili su antimuslimanskim propovjednicima mržnje da šire svoju podmuklu ideologiju i puste je da se rasprši po našim zajednicama.
U međuvremenu, suočili smo se sa značajnim globalnim izazovima u protekle dvije decenije – globalnim finansijskim krahom, pandemijom, sukobima i ekstremnim klimatskim krizama. Kada su političari tražili druge krivce za svoje neuspjehe, muslimani su previše lahka meta.
Sjećam se ranije kada su mejnstrim političari koketirali sa islamofobijom, pokušavali su,doduše jadno, zvučati suptilno i nijansirano, često eufemistički govoreći o opasnostima „masovnih migracija“. Međutim, islamofobija je toliko prihvatljiva da se sada jedva trude da je prikrivaju. Uzmite samo primjer bivše britanske ministrice unutrašnjih poslova Suelle Braverman, koja može otvoreno pisati novinsku kolumnu u kojoj kaže da su “sada glavni islamisti, ekstremisti i antisemiti”.
Kao rezultat rastuće popularnosti i mainstreaminga krajnje desnice, muslimani s kojima razgovaram su uplašeni, a mnogi od njih ne znaju gdje je njihova budućnost.
Krajnja desnica želi da muslimani napuste Evropu – da se, po njihovim riječima, “vrate kući”. Međutim, mi nemamo dom osim zemalja u kojima smo rođeni, živimo, odgajamo svoju djecu, radimo, plaćamo poreze i doprinosimo. Rezultat? Rizikujemo da se desetine miliona ljudi širom Evrope osjećaju obespravljeno, da se osjećaju kao da ne pripadaju svojoj zemlji.
Nije samo krajnja desnica ta koja bi nastojala da izvuče korist od takvog osjećaja razočaranja, već ekstremisti inspirirani Islamskom državom. Oni hvataju ranjive ljude, one koji se ne osjećaju pripadnost. Njihova uvrnuta propaganda oslanja se na stvaranje lažne dihotomije, cijepajući svijet na dvoje: dar al-harb (zemlja rata) i dar al-islam (svijet islama). Oni koji se osjećaju izgubljeno govore da im je mjesto u zemlji islama, da je zapad postao zemlja rata u kojoj su sve i svaka smrtonosna taktika prihvatljiva za kažnjavanje neprijatelja.
Još nije kasno da se političari svih uvjerenja suoče s antimuslimanskom mržnjom koja hara u našem političkom diskursu. Prava opasnost je da umirujući krajnju desnicu, također rizikujemo da ohrabrimo i ekstremiste sa druge strane. Ako dozvolimo da se to dogodi, posljedice bi mogle biti razorne.”
