Saeid Abedpour

 

Sažetak
Kakva je suština Islamske revolucije koja se dogodila u Iranu februara 1979.
godine? Kakav je to radosni nagovještaj, ideale i vrijednosti ova revolucija najavila
iranskome narodu i muslimanima svijeta? Čini se da u kontekstu odgovora na ova dva
vaţna i ključna pitanja moţe se govoriti o izazovima globalizacije u odnosu na
Islamsku revoluciju. Premda se kroz sistem Islamske republike kao objektivnog
produkta Islamske revolucije moţe u velikoj mjeri saznati o izazovima proisteklim iz
procesa globalizacije, ali glavni cilj ovoga rada je ponuditi jedan cjelovit i izvanjski
pogled. Jer, Islamska revolucija je nešto što nadilazi sistem Islamske republike, a osim
toga lišena je ograničenja sa kojima je suočena Islamska republika kao jedan politički
sistem. Analiza suštine Iranske revolucije te vrijednosti i ideala ove – jedinstvene u
svijetu – revolucije teme su koje će u saţetom obliku biti elaborirane u radu.
Ključne riječi: Islamska revolucija, Iran, globalizacija

 

Uglavnom su revolucije praćene kolektivnim ushićenjima i gorljivošću. U
revolucijama dolazi do rušenja praktičnih normi koje su se protokom vremena
čvrsto uvrijeţile tako da su postale normativne i društvo se vraća navirućim
izvorima iz kojih se pojavljuju nova etika, ideali, društvene norme, i postepeno
se iznova konstituira oko novoformiranih ideala. Na tragu toga, u onoj mjeri u
kojoj revolucije uđu u sferu duhovnosti u tolikoj mjeri su stabilnije i dublje;
definiraju se nove sfere djelovanja i razmatraju se novi ideali.
Islamska revolucija je sadržavala duboku tendenciju ka promjenama što se
jasno uočavalo posljednjih godina Pahlevi reţima u iranskome društvu. Jasna
stremljenja u novim tendencijama iranskoga naroda kao, oslanjanje na iskustva
vlastite borbe tokom stotinu godina unazad mogla su se – oslanjanjem na
slogane koji su brisali rasne, klasne i nacionalne granice – pokrenuti ka
iskustvima dubljim od onih koji zahvaćaju čovjekov život koji seţe do njegove
urođene prirode. Te su tendencije razmatrale promjene na višoj ravni nego što su
to klasna, rasna i čak nacionalna iskustva. U principu, jedna od tajni opstanka
Islamske revolucije jeste upravo neograničavanje slogana i ideala na vremenskogeografski
kontekst.
Iranska revolucija je bila vjerska revolucija u punom značenju te riječi.
Ono za šta je Foucault kazao „duša za svijet lišen duše“. Razumijevanje iranske
revolucije nije moguće bez razumijevanja temeljne uloge vjere u savremenom
iranskome društvu. Jer islamska vjera je bila izvorište i kapital nacionalnog
identiteta Iranaca i osnovni temelj društvenog jedinstva ove zajednice tokom
nekoliko posljednjih stoljeća. Drugim riječima, iranski narod je inspirirajući se
islamom uspio svijetu predočiti jednu uspješnu političku revoluciju. Revoluciju
u ime islama sa sloganom „Allahu ekber“ koja je počivala na šiijskoj ideologiji i
simbolizmu te islamski orijentiranim vjerskim i svjetovnim liderima.
Zahvaljujući toj revoluciji muslimani diljem svijeta su svjedočili kulminiranju
pojma „islamski identitet“, u svijetu kojim su dominirale velesile.
Premda među različito orijentiranim istraţivačima u velikoj mjeri postoji
konsenzus o religijsko-islamskoj suštini Iranske revolucije, rad će nastojati da
ovu problematiku iznova elaborira primjenjujući znanstvena mjerila. Da bi se
općenito spoznala suština revolucija moţe se primjeniti pet kriterija. U nastavku
će se ukazati na te kriterije i u kontekstu njih će se procjenjivati suština Iranske
revolucije.

Liderstvo i autoriteti revolucije: Jedan od načina za upoznavanje suštine
revolucija jeste upoznavanje sa karakterom, odlikama i idealima osobā koje na
sebe preuzimaju liderstvo nekog revolucionarnog pokreta. Prvi postulat je da
narod poznavajući ovo djeluje u skladu sa specifičnostima i idealima koje je
odabrao pojedinac ili grupa koja je na sebe preuzela liderstvo i koja slijedi taj
zacrtani put. Kada je riječ o ovome kriteriju, prvo liderstvo Imama Homeinija (r.
a.) je gotovo bez izuzetka prihvaćeno od strane svih različito orijentiranih
istraţivača, i drugo svi ga znaju kao čovjeka čija je glavna preokupacija bila
promoviranje kelime-i tevhida.
Narod i revolucionarne mase: Poznavanje zahtjeva, želja i svijesti
širokih narodnih masa koje učestvuju u revoluciji, jedan je od kriterija
poznavanja suštine revolucija. Premda u ovom slučaju postoje rasprave meĎu
nekim istraživačima, ali generalno uzev, mase se mogu smatrati izvorom za
objašnjavanje suštine revolucija. Uvidom u postojeću dokumentaciju vezano za
demonstracije i masovno prisustvo iranskoga naroda na javnim mjestima jasno
je da su osnovni zahtjevi naroda tih godina bili primjena islama i formiranje
jedne islamske vlasti po uzoru na pravednu vlast hazreti Alije, čak i ako
prihvatimo da narod nije imao jasne i precizno izdefinirane stavove u pogledu
svojih zahtjeva.
Priroda uloge i funkcionalnosti društvenih slojeva: Ako u revoluciji
jedan od društvenih slojeva zajednice preuzme na sebe glavnu ulogu u
započinjanju društvenog pokreta i njegovoj pobjedi, u izvjesnoj mjeri, a na
temelju suštine pomenutog društvenog sloja, se moţe prepoznati i suština
revolucije. Naravno, neki istraživači smatraju da postoje tri uvjeta za
određivanje ovog kriterija: prvo, da u spomenutom društvu postoji mogućnost
razlučivanja grupisanja; drugo, da se u revoluciji uočava privilegovanost jednog
društvenog sloja nad drugim i treće, da ova dominacija ima relativni kontinuitet.
Kada se radi o Islamskoj revoluciji primjena ovih kriterija je u izvjesnoj mjeri
sloţena stoga što – imajući u vidu spomenute uvjete – neki smatraju da u
savremenom Iranu nismo svjedočili formiranju društvenih slojeva u njihovom
stvarnom značenju.
Nove pravne ustanove i institucije: Jedna od specifičnosti uspješnih
revolucija jeste pad ranijeg reţima i uspostava novog političkog sistema. Nakon
pada ranijeg reţima uspostavljaju se nove pravne ustanove i institucije koje u
velikoj mjeri mogu biti pokazatelj kursa i suštine pomenute revolucije. Kao
primjer, principi i temelji novoga ustava predstavljaju jednu od vaţnih tvorevina
koju su proizveli revolucionari a koja govori o suštini revolucije. Ustav IR Iran
koji je pripremljen, sastavljen i usvojen nekoliko mjeseci nakon pobjede
revolucionara, uprkos sličnostima sa ranijim iranskim ustavom i sa ustavima
drugih zemalja ima svoje posebne specifičnosti, a jedna od temeljnih je
zamjetljiva uloga vjere i islamskih zakona u uređenju društvenih pitanja.
Početna tačka revolucije: Ako bi se za revolucije mogla uzeti u obzir
definirana i utvrđena odrednica kao njihov početak, onda bi – neki vjeruju –
prepoznavanje forme i sadržaja ovoga početka koji je, zapravo, početak novoga
procesa u društvenim promjenama zajednice pomoglo istraživačima da spoznaju
suštinu jedne revolucije. Premda su mnogi pojedinci i različite političke grupe
spominjali različite kulminirajuće povijesne momente kao početak Iranske
revolucije, ali jedna zamjetljiva grupa domaćih i stranih istraživača su ukazali na
neka dešavanja, kao što su: protest uleme protiv regionalnih udruţenja, ustanak
15. hordada, opseţni protesti zbog izlaska iz štampe teksta protiv Imama
Homeinija (r. a.) u novini „Etela’at“ ili učešće u obilježavanju godišnjice smrti
Mustafe Homeinija, a svi su imali vjerska obiljeţja, smatrajući da predstavljaju
početak revolucije Irana.Upotreba sloţenice „petorostruki kriteriji“ doprinosi
boljem određivanju suštine revolucija, i napose Iranske revolucije, i drugo
potvrđuje njenu vjersku i islamsku bit.
Sljedeće pitanje je, kada prihvatimo vjersku i islamsku komponentu
Iranske revolucije na koje „čitanje“ islama trebamo akcentirati svoje
istraživanje. Realnost je ta da u savremenom Iranu ne postoji jedinstveno čitanje
islama i kvalitete njegovog odnosa spram politike i društvenih pitanja. I stoga
nam znanstveni kriteriji nalaţu da razmotrimo različita stajališta kako bismo
dosegnuli ideale Islamske revolucije.
Imam Homeini je donio islamski diskurs koji, uprkos tome što predstavlja
novinu, seže do drevne islamske tradicije. Njegovo dekonstrukcionalno čitanje
islama (u nekim aspektima) dalo mu je ideološki lik što je predstavljalo
refleksiju svih idealističkih, humanističkih i revolucionarnih elemenata i
potankosti ostalih modernih društveno-političkih i slobodarskih diskursa. U
središtu Imamovog diskursa islam predstavlja „uzvišenu vjeru“. Bogatstvo
pojmovlja i sadrţaja takve vjere zahvaća sve aspekte čovjekova života, politika
je u službi religioznosti, a to dvoje je urešeno gnozom, a sve troje je na stupnju
„teorije usmjeravanja djelovanja“.
U Imamovom govoru i općenito u njegovoj ličnosti postojalo je nešto što
je, bez razlike, privlačilo i stare i mlade; i univerzitetski obrazovane osobe i
vjerske krugove, i različite društvene slojeve. Privlačnost Imamova je bila u
tome što je ljude vraćao njihovoj urođenoj prirodi. I izvanrednost njegovog
liderstva, zapravo revolucije je bila u povratku urođenoj prirodi koja je – pod
utjecajem novog zapadnog racionalizma – bila zaboravljena i skrivena pod
slojem raznih imena i ograničenih intelektualnih, sektaških, nacionalnih i rasnih
tendencija.
U Imamovim riječima se veoma jednostavno moţe uočiti da je Islamska
revolucija fenomen neovistan o zemaljskim faktorima i da sadrţi Boţiju volju,
odnosno ‘Božiji račun’: „Ovdje je Boţiji račun. To je Božije proviđenje. Ljudi ne
mogu organizovati ovakav jedan pokret, uspostaviti ovakvu jednu snagu.“
„Božije je određenje da se ne obožava ništa sem Boga.“ Imam smatra da je Bog
i spoznaja Boga i izvorište i odredište revolucije: „Svi vjerovjesnici su za cilj
imali povratak jednoj riječi a to je spoznaja Boga. Sve je predstavljalo uvertiru
za ovaj cilj… To je uzvišeni konačni cilj.“ „Plemeniti Poslanik i ostali
vjerovjesnici nisu došli zato da ovdje (u zajednici ili svijetu) uspostave vlast.
Nije to bio njihov uzvišeni cilj. Nisu došli da ovdje uspostave pravdu. Ni to nije
bio uzvišeni cilj. Sve je samo uvertira. Sav trud koji su ulagali vjerovjesnici, od
hazreti Nuha, preko hazreti Ibrahima sve do Plemenitog Poslanika, sav taj trud i
napori sve je uvertira samo jednoga, a to je spoznaja Svete Biti.“
Ako hoćemo dati najsažetije i najsveobuhvatnije tumačenje Imama o
revolucionarnim promjenama iz 1979. godine, pozvat ćemo se na ove njegove
riječi: „Naša revolucija je bila eksplozija svjetlosti.“ Za Imama je Islamska
revolucija bila Božija volja koja je dala nagovještaj pobjede obespravljenih nad
arogantnima u narednom stoljeću. Prema ovom tumačenju, sa jedne strane
svjedočimo nekoj vrsti Imamovog vjerovanja u svetu i filozofsku predestinaciju
„kao da smo bili iscrtana kontura za ovo djelo. Postojala su mnoga pitanja koja
su se događala a da i ne znamo kako a sve je to bilo Božijom uputom. „Sve što
je bilo … bilo je Božijom voljom. Ništa nisam radio po svome, niti smatram da
sam išta mogao raditi po svome. Sve što jeste od Njega je.“ Sa druge strane,
Imam smatra da slijeđenje puta koji vodi ka apsolutnom Savršenstvu nije
utemeljeno na predestinaciji već na čovjekovoj slobodnoj volji i ono što vodi ka
stupnju fena-a ili beqa-a je plod čovjekovog djela: „Život u današnjem svijetu
jeste život u školi slobodne volje i sreća ili nesreća svakog čovjeka je prema
njegovoj slobodnoj volji“.

Imam smatra da je temeljno pitanje ljudskih pobuna u nasilju koje silnici
čine nad njima. Pred kraj svog plodonosnog ţivota Imam je konceptom ţivog
„muhamedovoskog“ islama naspram „američkog islama“ do u detalje objasnio
suštinu islama na kojem se temelji Iranska revolucija a političkom zadaćom je
smatrao potcrtavanje niti razdvajanja između „američkog islama“ i ţivog
„muhamedovoskog“ islama i bosonogih i obespravljenih naspram ateističkih
bezosjećajnih kapitalista. Imam je ukazivao na licemjerje kao na neprijatelja
autentičnog islama: „Draga moja djeco, jedino o čemu trebate razmišljati jeste
kako da učvrstite temelje ţivog ‘muhamedovoskog’ islama. Islama kojeg Zapad
na čijem je čelu Amerika i Istok na čijem je čelu Rusija ţele uniziti. Islama čiji
barjak nose bosi, siromašni i obespravljeni u svijetu a čiji su neprijatelji heretici
i nevjernici, kapitalisti i štovatelji novca. Islama kojeg su uvijek istinski
podrţavali oni koji nisu imali ni bogatstvo ni moć a njegovi su neprijatelji bili
lukavi skupljači zlata, moćnici i neuki kvazipoboţnjaci.“
Principi i vrijednosti na kojima se – prema stajalištu Imama Homeinija
(r.a.) – temeljila suština Islamske iranske revolucije su:
Vjerovanje u boţansko izvorište i konačno odredište revolucije
(teocentristički princip)
Akcentiranje na slobodi čovjekove volje unutar Božije volje (princip
prava određivanja čovjekove sudbine)
Akcentiranje na islamu kao standardu čovjekovog života (princip
proţimanja religioznosti i politike)
Vjerovanje u nuţnost borbe protiv bogataša i licemjera (princip borbe sa
nasiljem)
Nuţnost realizacije društvene pravde i širenje duhovnosti kao dva nuţna i
neodvojiva temelja islamske revolucije (princip traţenja pravde i duhovnosti)
Obraćanje svim članovima ljudske zajednice bez ikakvih mezhebskih,
etničkih, rasnih i jezičkih ograničenja (princip općenitosti recipijenata).