PISjournal – U međunarodnim odnosima, težnja za moći i sigurnošću često izaziva dinamiku koja umjesto saradnjepotiče međusobno nepovjerenje. Ovaj obrazac jasno je vidljiv u odnosima Turske i Grčke.
U tom kontekstu, koraci koje je Turska poduzela i postignuća u oblasti odbrambene industrije doživljavaju se kao prijetnja od strane Grčke. Ovaj nastali osjećaj prijetnje, zauzvrat, tjera Atenu na naoružanje, vojnu fortifikaciju i traženje savezništava. Slično tome, napori Grčke da ojača svoju odbrambenu moć i proširi svoja vanjska savezništva, Turska doživljava kao sigurnosni rizik, što dovodi do procesa koji pojačava međusobno nepovjerenje i napetosti između dvije zemlje.
Dokle god ovaj ciklus traje, svaki korak poduzet u Egejskom moru i Istočnom Mediteranu može se interpretirati kroz logiku igre s nulama, gdje dobitak jedne strane znači gubitak druge. Međutim, izlazak iz ove spirale zahtijeva pomicanje fokusa sa same vojne konkurencije prema prioritetu mjera za izgradnju povjerenja, institucionalizaciji dijaloških kanala i razvoju modela saradnje temeljenih na zajedničkim interesima.
Inače, konkurencija prijeti pretvaranjem u skupi i dugotrajan zastoj za obje strane. Stoga je hitno potrebna promjena paradigme koja će prvenstveno prevladati duboko ukorijenjeno nepovjerenje.
Izgradnja dobrosusjedskih odnosa
Turska i Grčka su dvije demokratske države i saveznici unutar NATO-a. Liberalni teoretičari tvrde da demokratske države i saveznici često preferiraju saradnju umjesto sukoba. Stoga se očekuje da obje zemlje daju prednost saradnji umjesto konfrontaciji. Jačanje trgovinskih i ekonomskih veza te unapređenje kulturnih odnosa učinilo bi troškove sukoba nepodnošljivim za obje strane, čime bi se potaknuli mirni odnosi između Atene i Ankare.
U tom kontekstu, formulacija cilja od 10 milijardi dolara trgovinskog volumena između Turske i Grčke, zajedno s mogućnošću partnerstava u energetskom sektoru, posebno u obnovljivim izvorima energije i plinovodima, predstavlja solidnu polazišnu tačku za pozitivnu agendu. Doista, koraci poduzeti u tom smjeru usklađuju se s općim očekivanjima oba društva. Unutar ovog okvira, jačanje dobrosusjedskih odnosa i prioritetizacija saradnje umjesto konfrontacijske retorike mogla bi postaviti temelje za trajnu stabilnost.
Štaviše, turska vanjska politika u posljednje vrijeme oblikovana je načelima „regionalnog vlasništva“, „mirne diplomatije“ i „ekonomske integracije“ u svjetlu regionalnih dešavanja. U tom okviru, Ankara s jedne strane zagovara da regionalni problemi trebaju biti riješeni od strane regionalnih aktera, dok s druge strane prihvata diplomatiju kao najprikladniji metod za upravljanje i rješavanje kriznih situacija.
Osim toga, kao što je vidljivo u slučajevima Sirije, Libije, Sudana i Somalije, odbrana teritorijalnog integriteta i političke jedinstvenosti susjednih zemalja predstavlja ključni prioritet turske vanjske politike.
Fokusiranje na pitanja niske politike
Kao što je poznato, napetosti između Turske i Grčke uglavnom su uzrokovane međusobno konstruiranim „neprijateljskim“ identitetima. Postojanje slike o „vječnom neprijatelju“ donosi malo više od ekonomskih i političkih šteta za obje zemlje. Zamjena ovog percepcijskog okvira s osjećajem „susjeda i partnera“ bila bi racionalniji pristup.
Naime, godišnji turistički tokovi između dviju zemalja, koji premašuju 2,5 miliona ljudi, jasno pokazuju da konfrontacijska retorika nije snažno rezonirala s njihovim društvima. Zbog toga bi politički lideri, koji privremeno zamrzavaju hronične sporove i umjesto toga okreću prema saradnji u „niskopolitičkim“ područjima kao što su trgovina, turizam, zaštita okoliša i upravljanje katastrofama, mogli dodatno proširiti opseg saradnje između dviju zemalja.
Posjeta predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana Grčkoj krajem 2023. godine, održana u okviru 5. sastanka Visokog vijeća za saradnju, a zatim i uzvratna posjeta premijera Grčke Kyriakosa Mitsotakisa Turskoj 2024. godine, označilesu kritičnu prekretnicu u obnovi funkcionalnosti dijaloških kanala u tursko-grčkim odnosima. Rasprave održane tokom tih sastanaka o mogućnostima saradnje u područjima poput trgovine, zdravstva i kulture demonstrirale su konkretan politički interes za pomicanje odnosa izvan usko sigurnosnog okvira.
U ovom relativno umjerenom okruženju koje u posljednjim godinama obilježava odnose između dvije strane, Mitsotakisova posjeta Turskoj 11. februara i 6. sastanak Visokog vijeća za saradnju u tom okviru značajni su ne samo za osiguranje kontinuiteta diplomatskog angažmana, nego i za nastojanje institucionalizacije pozitivne agende.
Ovaj proces ima stratešku važnost jer pokazuje mogućnost izgradnje modela odnosa u kojem komunikacija nije prekinuta, a saradnja ostaje moguća, čak iako hronična pitanja nisu potpuno riješena.
Prema disciplini međunarodnih odnosa, države se mogu upustiti u racionalnu saradnju u suočavanju s zajedničkom vanjskom prijetnjom ili kako bi osigurale vlastitu opstojnost. U današnjoj geopolitičkoj situaciji oblikovanoj ratom u Ukrajini, obje zemlje postale su strateški partneri za energetsku sigurnost Evrope.
Prije definitivnog određivanja pomorskih jurisdikcija, zajedničko istraživanje i iskorištavanje hidrokarbonskih resursa ili obnovljivih izvora energije (kao što su vjetar i solarna energija) predstavljali bi miran i pragmatičan model.
Katalitička uloga energetske saradnje
Za razliku od fosilnih goriva, obnovljivi izvori energije ne izazivaju izravne sukobe oko suvereniteta, čineći ih izvodljivijom početnom tačkom za saradnju. Zajedničke platforme i infrastrukturni projekti koji će se uspostaviti u energetskoj industriji mogli bi djelovati kao „katalizator mira“ povezivanjem dviju zemalja i smanjenjem rizika od sukoba. Zajedničko djelovanje u prijenosu i opskrbi energijom također bi moglo transformirati Tursku i Grčku u nezamjenjive „energetske sigurnosne resurse“ za Evropsku uniju.
Ovaj pristup mogao bi omogućiti da Grčka bude pozicionirana ne samo kao potrošač ili konkurent, već kao strateški partner uz Tursku u osiguravanju energetske sigurnosti Evrope. Usmjeravanje energetske saradnje među priobalnim državama smanjilo bi geopolitičke i sigurnosne rizike u regiji, čime bi smanjilo troškove investicijskih projekata. To bi, zauzvrat, otvorilo prostor za dugoročno isplativije i finansijski stabilnije energetske projekte u grčkom gospodarstvu.
Tokom dužeg perioda Grčka je diplomatiju koristila kao sredstvo marginalizacije Turske u regionalnim energetskim inicijativama, istovremeno je pozicionirajući kao „drugog“ kroz uspostavljanje savezništava s Izraelom i grčko-kiparskom administracijom.
Međutim, vodeći projekat ove strategije, plinovod EastMed, izgubio je svoju ekonomsku održivost zbog tehničkih izazova i izuzetno visokih troškova gradnje te je praktički propao nakon povlačenja američke podrške. Ovi događaji dodatno su ukazali na neodrživost grčke politike isključivanja Turske u kontekstu savremenih geopolitičkih okolnosti.
U transportu prirodnog plina iz Istočnog Mediterana na evropsko tržište, Turska, zbog svojih geografskih prednosti, predstavlja najisplativiji i najsigurniji put. U ovom okviru, Grčka bi imala koristi od odabira saradnje umjesto konfrontacije.
