Osman Softić
PISjournal – Posttotalitarni Irak kompleksna je i još uvijek okupirana arapska zemlja od Sjedinjenih Američkih Država. SAD i Velika Britanija su 2003. izvršile ilegalnu agresiju i okupaciju Iraka pod lažnim izgovorom uništenja nepostojećeg oružja za masovno uništavanje (WMD) i smjenu režima.
SAD u Iraku ima nekoliko velikih i niz malih vojnih baza. Prisustvo američke vojske u Iraku je, nominalno, uz odobrenje Vlade u Bagdadu i radi borbe protiv terorizma i obuke iračkih snaga sigurnosti. Međutim, pravi razlog američkog prisustva je suzbijanje iranskog uticaja i pokušaj očuvanja hegemonije. Nakon američke invazije Iran je postao prirodni prijatelj i najbliži susjed Iraka – fenomen kojem se većina Iračana ne samo da nije suprotstavila već ga je rado prigrlila.
Irak ima federativno uređenje s obzirom na etnički, vjerski i mezhebski pluralizam i regionalnu decentraliziranost političkog sistema. Budući je bio meta invazije, razaranja i dugogodišnje brutalne američke okupacije, a nakon toga i invazije terorista ISIL-a, koje su Amerikanci koristili kao sredstvo pritiska na Bagdad ali i kao izgovor za vojno prisustvo u Iraku (kao i u Siriji), Irak je danas suočen s brojnim problemima i izazovima.
Daleko je od savršene demokratije. Ipak, građani i različite etničke, vjerske i sektaške grupe u Iraku redovno i slobodno biraju svoje političke predstavnike – luksuz s kojim se ne mogu pohvaliti ni arapske porodične monarhije ni republikanske diktature, poput Egipta, Alžira i Sirije. Jedna je od rijetkih arapskih država (uz Liban, Libiju i Tunis), koja redovno održava transparentne parlamentarne izbore. Irak je također jedna od najbogatijih arapskih zemalja energetskim resursima.
Najnoviji parlamentarni izbori u Iraku održani su 11. novembra, 2025., tri godine nakon vladavine većinske Koalicije kojom su dominirale šiitske stranke koje su se politički organizirale nakon što se populistički blok vjerskog klerika Muqtadaa Al Sadra (Sadristi), jedan od bolje organiziranih šiitskih narodnih pokreta Iraka s uporištem među najsiromašnijim slojevima šiitske populacije u Iraku koji je 2021. osvojio najveći broj parlamentarnih mandata. S obzirom da nije mogao sastaviti vladu, Sadr se povukao iz parlamenta, distancirajući se od sistemskog djelovanja iz opozicije kroz parlament.
Odabrao je vanparlamentarnu borbu s mogućnošću pritiska na vlast uličnim protestima, upadima u parlament i drugim metodama koje su često u sukobu sa zakonom. Sadristi su 2018. bili u savezu sa Komunističkom partijom Iraka. Sadr aktuelni sistem vlasti smatra koruptivnim i nedemokratskim i vidi ga kao nadmetanje suprotstavljenih frakcija elitističke klase za prevlast i resurse.
Blok dosadašnjeg premijera Muhammeda Sudanija poznat kao Šiitski koordinacijski okvir, ponovo je dobio najviše parlamentarnih mandata. Sudani je zainteresiran da ponovo bude premijer ali se neki članovi njegove koalicije tome protive. Sudanijev blok je osvojio 46 od ukupno 329 mjesta. Na drugom mjestu je partija Da’wa, Nurija Malikija, bivšeg premijera u dva mandata, sa 29 mjesta. Lideri proiranskih šiitskih milicija koje imaju svoje političke partije također su postigli zapažen uspjeh. Među njima se najbolje plasirala stranka bliska pokretu Asa’ib Ahl al-Haqq sa 28 mjesta, koju predvodi Qais Khazali.
U odnosu na prethodne izbore, Koordinacijski okvir, prijateljski prema Iranu, znatno je ojačao prisustvo u parlamentu i ponovo je najveći parlamentarni blok. Međutim, da bi vladao, morat će okupiti široku koaliciju. Pregovori za formiranje nove vlade već su počeli. Očekuje se da će biti otpora od strane Amerikanaca i Izraela i pritisaka susjednih država koje žele spriječiti da se uspostavi nova vlada bliska Iranu. Neki šiitski akteri unutar Koordinacijskog okvira ne žele dati podršku Sudaniju.
Zato će vjerovatno pokušati formirati koaliciju bez njega. Kako bi ih osujetio, Sudani želi pridobiti manje stranke iz Koordinacijskog okvira i ličnosti koje ne smatra političkim rivalima kao koalicione partnere ali i neke izvan pobjedničkog Koordinacijskog okvira, primjerice, Kurdistansku demokratsku stranku (KDP) Mesuda Barzanija i sunitski pokret Taqaddum, Muhammeda Halbousija. Obje ove partije osvojile su po 27 mandata.
Nakon izbora, u vrhu Iraka su se pojavile ozbiljne nesuglasice između lidera proiranskih šiitskih milicija i premijera Sudanija. Naime, Sudani je pod velikim i pritiskom Washingtona, na sličan način kao i Vlada i predsjednik Libana. Amerikanci traže razoružanje Pokreta otpora Hizbullah u Libanu. Od Sudanija traže da razoruža i integriše u iračke regularne oružane snage pripadnike Iračkih šiitskih milicija koje su formirane uz podršku Irana, radi odbrane Iraka od terorista ISIL-a. U tom kontekstu, tvrde neki analitičari, Irak je postao poligon nadmetanja i uticaja između Washingtona i Teherana glede budućnosti ovih oružanih formacija, koje iako su autentično iračke, Amerikanci ih optužuju da su pod kontrolom Irana.
Naravno, one imaju prijateljski odnos prema Iranu i Iran ih podržava i pomaže, ali nije tačno da ih Iran kontrolira, kako to tvrdi američka i izraelska propaganda. Amerikanci ih po svaku cijenu žele razoružati kako bi oslabili odbrambeni kapacitet Iraka i reducirali iranski uticaj u Bagdadu. To rade pod izgovorm “jačanja i iračkog suvereniteta”. S druge strane, za Iran je važno da u Iraku ojača pokret otpora izraelskoj agresiji i američkoj hegemoniji. To nije moguće postići ako u Bagdadu bude instalirana proamerička vlada koja će izvršavati svako naređenje i raditi protiv iranskih interesa.
Većina iračkih građana to nikad ne bi dozvolila jer Iran smatraju prijateljskom zemljom i dobrim i snažnim susjedom, koji je Iraku najviše pomogao da se odbrani od ISIL-a. U Damasku danas sjedi predsjednik koji je nekad predvodio Al-Qaidu i ISIL. Slična sudbina mogla se desiti i Iraku da nije bilo iranske podrške i pomoći. Stoga je pitanje očuvanja Pokreta otpora u Iraku od posebnog značaja za Iran. Strategija odbrane Irana od Izraela i SAD-a zasnovana je na doktrini odbrane izvan granica Irana. Iranski narod, među kojim je donedavno bilo puno kritičara, ovu je strategiju odbrane ozbiljno shvatio i prihvatio tek nakon izraelske i američke agresije na Iran u junu 2025. Stoga, ova iranska doktrina odbrane danas uživa široku narodnu podršku u Iranu.
Izraelu i Americi smeta podrška Irana iračkim oružanim milicijama kao i njihova integracija u politički sistem Iraka na način da imaju svoje političke predstavnike u vlasti ali da zadrže značajnu autonomiju u okviru sistema. Amerikanci će pod prijetnjom uvođenja sankcija pokušati onemogućiti da pomenute formacije dođu u posjed naprednog oružja. To će pokušati preko svog diplomatskog i vojnog prisustva u Bagdadu i kontrole novca od prodaje iračke nafte, koji se sliježe u američke banke, a koji Washington zatim distribuira u Irak. Stoga je pitanje da li će vladajući šiitski blok pod vodstvom proiranskih stranaka ali i oružanih milicija, uspjeti očuvati unutrašnju koheziju, s obzirom da je izložen domaćim i vanjskim pritiscima.
Na izborima je bilo 8.000 kandidata za 329 parlamentarnih mjesta i rekordna izlaznost od svrgavanja Saddamovog režima 2003. i donošenja novog ustava. Izlaznost birača bila je 56% u poređenju sa 43% na izborima 2021. Amandmanom na izborni zakon iz 2023. broj izbornih okruga smanjen je sa 80 na 18, što je favoriziralo velike stranke. Vladajući blok Koordinacijski okvir tokom izborne kampanje nije nastupio jedinstveno već kao pojedinačne stranke, nastojeći maksimizirati relativnu moć pojedinačnih kandidata i stranaka. Ali, nakon izbora, blok se ponovo ujedinio kao najveći u parlamentu.
To, pak, ne znači da će uspjeti formirati vladu. Praksa je pokazala da pobjednici nikad nisu postali premijeri već se kandidat odabira nakon dugotrajnih pregovora pobjedničkih stranaka. Pored vanjskih pritisaka postoje i unutrašnje tenzije koje SAD može iskoristiti da proizvede vladu u skladu sa svojim interesima. Postoji također ideološko i personalno rivalstvo u redovima najvećeg iračkog bloka. Sudani želi ojačati status nacionalnog lidera. Njegov glavni rival je Nuri al-Maliki, lider Da’wa partije. Borba među njima biće žestoka.
Ipak, glavni spor u vrhu iračke politike vodi se između premijera Sudanija i sigurnosnih agencija kojim upravlja i tvrđeg jezgra, šiitskih lidera bliskih proiranskim oružanim formacijama i njihovoj krovnoj organizaciji Narodnim mobilizacijskim snagama (PMF). Poučen iskustvom ratova u Gazi, Libanu i Iranu, ali više iz straha i pod pritiskom Washingtona, Sudani se boji da bi jači politički uticaj oružanih milicija mogao narušiti suverenitet i stabilnost Iraka, s obzirom na eventualni rizik od sukoba iračkih milicija i iranskih neprijatelja u regionu.
Radi se o identičnom narativu iz izraelske kuhinje koji je Washington nametnuo u Libanu. Sudani je više puta tražio da oružane formacije obustave nezavisne vojne operacije, posebno raketiranje i napade dronovima na američke baze i Izrael, bez prethodnog odobrenja vlade i koordinacije s iračkim oružanim snagama. Drugim riječima, Sudani se zalaže za neutralnost Iraka u regionalnim sukobima, balansirajući veze s Amerikancima, ali i dobrosusjedske odnose s Iranom. Zato su neke smjelije šiitske milicije, primjerice Ketaib Hizbullah, otvoreno kritizirale premijera, provocirajući ga prijetnjama i manjim napadima na američke i izraelske ciljeve, što je izazvalo Sudanijeve negativne rekacije.
Sudani je također blokirao donošenje zakona koji je imao za cilj institucionalno jačanje statusa PMF-a. Amerikanci i Izrael optužuju Iran da utiče na pomenute oružane formacije kako bi im pomogao da se efikasnije i dublje etabliraju u sistem Iraka i osiguraju resurse koji im pripadaju. Jedan od strukturalnih poteza jačanja iračkog otpora bilo je osnivanje državne kompanije Al-Muhandis, kako bi se pripadnicima pokreta otpora omogućio samoodrživi opstanak kroz pravo učešća na tenderima za javne projekte.
Suočen s realnom opasnošću da bude marginaliziran, proiranski tabor u vladajućoj koaliciji želi po svaku cijenu očuvati Koordinacijski okvir kao snažnu političku parlamentarnu platformu, ali također želi ojačati svoju poziciju u njemu a time i u budućoj vladi. Amerikanci to pokušavaju spriječiti koristeći se instrumentima poput optužbi za terorizam, kako bi onemogućili vođe i uglednije pripadnike iračkog otpora (oružanih milicija) da postanu dio vlasti. Napad na spremišta tečnog plina Khor Mor u iračkom Kurdistanu, koji je izveden 26. novembra i čiji krivac još uvijek nije identificiran, također se oportunistički koristi kao povod da se iračke Jedinice za narodnu mobilizaciju (PMU) optuže i diskreditiraju u postizbornom procesu formiranja vlasti, iako su njihove vođe osudile napad.
Lider Asa’iba Ahl Al-Haqa, Qais Al-Khazali, vodeći član iračke vladajuće Šiitske koordinacijske koalicije, pozvao je na temeljitu istragu u interesu zaštite ovog nacionalnog resursa. Neki mediji za ovaj napad okrivljuju Ankaru navodeći kako je to bio navodni odgovor na špijunažu UAE-a u Turskoj. Pearl Petroleum, konzorcij koji okuplja privatne emiratske kompanije Dana Gas i Crescent Petroleum iz Emirata upravlja ovim plinskim kompleksom. Premijer kurdske regije Masrour Barzani pozvao je iračku saveznu vladu da pronađe počinioce i privede ih pravdi. Khor Mor je veliki terminal za skladištenje prirodnog gasa u zapadnom okrugu pokrajine Sulaimaniyah.
Glavni rival Koordinacijskog okvira unutar šiitske iračke politike, Muktada Al Sadr, bojkotirao je izbore. Njegovo odustajanje (iako je njegov pokret na ranijim izborima osvojio najviše glasova), dalo je povoda iračkim kritičarima i protivnicima, ali ponajviše neprijateljima Irana, posebno Amerikancima, da čitav izborni proces označe kao nelegitiman, korumpiran i nedemokratski, samo zato što njime ne mogu manipulirati za svoje ciljeve. Washington stoga Sudanija vidi kao svog najboljeg kandidata za premijera na kojeg mogu uticati. Ako njegov izbor za premijera iznutra bude onemogućen zbog protivljenja pripadnika otpora, što nije isključeno, odnosi s Washingtonom će biti poremećeni.
Trumpova administracija nema preveliki interes za Irak i njen cilj je jednostavan. Prvo, SAD želi oslabiti uticaj Irana u Bagdadu i razoružati šiitske formacije koje pripadaju Pokretu otpora. Drugi cilj Washingtona je ojačati proameričke snage i privatni sektor i otvoriti vrata američkim naftnim kompanijama za eksploataciju nafte U iraku. Trumpa ne zanima ideološki inženjering i izgradnja američkog modela demokratije u Iraku, na način kako su to radile bivše liberalno-hegemonističke administracije.
Bivša američka ambasadorica u Bagdadu, Alina Romanowski, tipični je uzorak bivše američke politike. Ona je penzionisana i našla je angažman u Atlantic Councilu, standardni put pripadnika američke duboke države. Romanowski je porijeklom iz Poljske i ima dugogodišnje iskustvo u CIA-i, USAID-u i sigurnosnom sektoru, gdje je višestruko nagrađivana, pored rada u State Departmentu. Ona je tipični predstavnik tzv. američke duboke države i zastupnik cionističkih interesa, budući je studirala i u Izraelu. Povučena je iz Bagdada krajem prošle godine a novi ambasador još uvijek nije imenovan.
Ima nešto zanimljivo kod predsjednika Trumpa što ne mora nužno biti na štetu Iraka. Naime, Trump gaji duboki animozitet prema karijernim diplomatima (špijunima) čiji je prototip pomenuta ambasadorica. Trumpov način vođenja diplomatije je direktan i ličan. On to čini preko imenovanih izaslanika odgovornih direktno njemu i to uglavnom iskusnih ljudi iz poslovnog svijeta. Trump nema povjerenja prema elitistima, karijernim diplomatima, općenito prema birokratiji i dobokoj državi čiji su službenici indoktrinirani ideologijom neoliberalizma, američke izuzetnosti i hegemonizma, kroz decenije indoktrinacije u sistemu State Departmenta.
To je, istini za volju, uz sve opravdane kritike na Trumpov račun i način na koji predsjedava ovom supersilom, možda čak i pozitivna strana Trumpovog državništva.Trumpov novi specijalni izaslanik (envoy) za Irak je Mark Savaya. Povjeren mu je zadatak razoružavanja i raspuštanja pripadnika oružanog otpora u Iraku i odvajanje Iraka od iranskog uticaja (dio Trumpove politike “maksimalnog pritiska” na Iran), na način prijetnji ali i favoriziranjem diplomatskih veza s vladom iračkog Kurdistana. Premijer Masrour Barzani je krajem maja boravio u Washingtonu. Za razliku od Stevea Witkoffa i Toma Barracka, diplomata koji vode portfelje vanjske politike visokog prioriteta, ili Massada Boulusa (izaslanika za Afriku), koji uživaju bliske osobne veze s Trumpom, Savaya nije previše blizak predsjedniku, što znači da Irak nije važan prioritet Trumpove administracije.
Mogla bi to biti dobra vijest za Pokret otpora u Iraku, ali i za Iran. Njegovo imenovanje manje odražava stratešku brigu administracije za sudbinu Iraka i više je nagrada za izbornu podršku Trumpu u uporištu Demkorata, državi Michigan. Zato će eventualno jačanje iranskog uticaja u novoj vladi Iraka koja bude formirana, očigledno zabrinuti Izrael više nego Washington. To povećava rizik od izraelskog napada na Irak, posebno ako se pokažu istinitim pretpostavke da je Iran naoružao pokret otpora u Iraku naprednim raketama i dronovima. Pokret otpora u Iraku relativno je kohezivan i očuvan.
Šizofrena doktrina (sigurnosna strategija Izraela), tzv. mir putem upotrebe sile, bazirana je na kreiranju apsolutne sigurnosti za Izrael na štetu sigurnosti svih drugih zemalja u regiji, navodi ugledni američki ekspert Trita Parsi. To podrazumijeva nastojanje Izraela da onesposobi odbranu svih zemalja u regiji kako bi ih mogao bombardirati kad god to poželi, bez ikakvih posljedica. Izraelu to nije pošlo za rukom samo u ratu s Iranom.
Sudani je zabrinut da bi Irak također mogao biti napadnut kao i Liban, Sirija ili Jemen, ako ne uspije razoružati iračke oružane milicije. Sudani bi mogao pokušati formirati koaliciju s Kurdima i Sunitima kao Vladu kohezivne stabilnosti, koji žele očuvati strateške veze Iraka s Washingtonom. Zato će pokušati formirati vladu koju će Amerikancima moći predstaviti kao, u najmanju ruku, manje proiransku, ublažiti iranski uticaj u Bagdadu i smanjiti slobodu djelovanja proiranskog Pokreta otpora.
Ako Sudani bude eliminiran u utrci za premijera Iraka od strane tvrdokornijih šiitskih frakcija, u tom slučaju Iran bi mogao povećati uticaj u Bagdadu. Pokret otpora time bi bio osnažen ali bi se povećao rizik od izraelskog i američkog napada. Iransko vodstvo na čelu s imamom ajatollahom Alijem Khameneijem je u Iranu pomoglo da za predsjednika bude izabran reformski orijentirani etnički Azer, dr Mesud Pezeshkian. Ipak, to nije pomoglo odvratiti ni Izrael ni Ameriku od brutalnih kriminalnih napada na Iran.
Poučeni tim iskustvom, Iranci će se sigurno založiti da Irak ne postane poligon za buduće napade na Iran. Jedan od načina da ostvare taj cilj, je i podrška demokratskoj većini i onim snagama u Koordinacijskom okviru stranaka, koje su odane Pokretu otpora cionističkoj agresiji, eskpanzionizmu i američkoj hegemoniji u Zapadnoj Aziji. Takva strateška odluka povećala bi rizik od nove konfrontacije s američkim snagama i s Izraelom.
Pitanje je šta je crvena linija Teherana, nakon genocida u Gazi, slabljenja Hizbullaha u Libanu i predaje Damaska, uz pomoć Britanije i Turske, u ruke ekstremističkog HTS-a. Ako dozvoli da Irak padne pod punu kontrolu Izraela i Amerike, Iran će se suočiti s agresorima na vlastitim granicama. Tada će možda biti kasno.
Ekskluzivno PISjournal
