Hamza Memišević
PISjournal – Vanjska politika bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa (2017.–2021.) često se opisuje kao izolacionistička, nepredvidiva i lišena dugoročne strateške vizije.
Međutim, kada se promatra Trumpovo djelovanje na Bliskom istoku, postaje jasno da je njegova administracija provodila određene konzistentne ciljeve, od kojih je jedan bio osobito jasan i sistemski provođen: izgradnja regionalnog protuiranskog saveza. Ta politika temeljila se na suprotstavljanju Iranu kroz diplomatske, ekonomske i sigurnosne mjere, te na uspostavljanju savezništva među državama koje dijele interes za ograničavanjem iranskog utjecaja u regiji.
U ovom radu analizirat će se ključne komponente Trumpove politike koje potvrđuju tezu da je izgradnja protuiranskog bloka bila njezina strateška srž. U fokusu su povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma (JCPOA), obnova i proširenje ekonomskih sankcija, uspostava Abrahamovih sporazuma, političko i vojno povezivanje s arapskim državama, te vojna eskalacija u vidu likvidacije iranskog generala Qasema Soleimanija.
Povlačenje iz JCPOA: razaranje temelja saradnje s Iranom
Jedan od najznačajnijih trenutaka Trumpove bliskoistočne politike dogodio se u maju 2018., kada su se Sjedinjene Američke Države jednostrano povukle iz nuklearnog sporazuma poznatog kao JCPOA (Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja). Taj je sporazum 2015. godine potpisan između Irana i šest svjetskih sila (SAD, Kina, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka), a njegov cilj bio je ograničiti iranski nuklearni program u zamjenu za ukidanje međunarodnih sankcija.
Trump je sporazum nazvao “najgorim dogovorom u povijesti”, tvrdeći da on ne sprječava Iran u dugoročnom razvoju nuklearnog oružja te da ne obuhvaća destabilizirajuće aktivnosti Teherana u regiji – uključujući podršku militantnim skupinama u Libanonu, Siriji, Iraku i Jemenu. Povlačenjem iz JCPOA-a, Trumpova administracija poslala je snažan signal da neće tolerirati ni najmanju sumnju u iranske nuklearne ambicije. No, još važnije, taj je potez označio početak procesa diplomatske izolacije Irana i pridobivanja saveznika za konfrontaciju s Teheranom.
Povlačenje iz sporazuma izazvalo je zabrinutost među europskim saveznicima, ali je istovremeno naišlo na odobravanje u Izraelu, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima – državama koje su najglasnije upozoravale na iransku prijetnju. Upravo te države postale su temelj buduće neformalno okupljene antiiranske koalicije.
Politika “maksimalnog pritiska”: ekonomsko gušenje Irana
Nakon izlaska iz JCPOA, Trumpova administracija pokreće tzv. kampanju maksimalnog pritiska s ciljem slabljenja iranskog režima kroz ekonomske i diplomatske mjere. Ključne komponente te politike bile su: obnavljanje i proširenje sankcija na iranski izvoz nafte, sankcioniranje iranskih banaka, poduzeća i političkih dužnosnika, prijetnje sekundarnim sankcijama državama i kompanijama koje sarađuju s Iranom.
Posljedice po iransku ekonomiju bile su razorne – pad izvoza nafte, rekordna inflacija, devalvacija valute i porast nezaposlenosti. Iako kampanja nije dovela do kolapsa vlasti, postigla je glavni cilj: ozbiljno je ograničila iranski kapacitet da finansira svoje vojne saveznike u regiji, poput Hezbollaha u Libanonu, grupa otpora u Iraku i sirijske vlasti pod Bašarom al-Asadom.
Time je kampanja maksimalnog pritiska služila kao osnova za protuiranski savez. Povezane države – osobito Izrael i arapski zaljevski partneri – mogle su računati na američki pritisak kao mehanizam za potiskivanje iranskog utjecaja, čime su se dodatno približile Washingtonu.
Abrahamovi sporazumi: novi sigurnosni poredak
Jedan od najkonkretnijih rezultata Trumpove bliskoistočne politike bila je normalizacija odnosa između Izraela i nekoliko arapskih država putem tzv. Abrahamovih sporazuma. Prvi su u augustu 2020. potpisali Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati, a potom su se pridružili Bahrein, Sudan i Maroko.
Riječ je o povijesnom iskoraku, jer su te države godinama formalno bile u stanju političke konfrontacije s Izraelom zbog palestinskog pitanja.
Trumpova administracija prikazala je sporazume kao “mirovnu diplomatiju”, no pravi kontekst bio je stvaranje strateške osovine protiv Irana. Zajednički interesi u suzbijanju iranskog utjecaja omogućili su formalno povezivanje Izraela s arapskim državama koje su do tada izražavale neprijateljstvo prema njemu.
Ovi sporazumi otvorili su vrata za: jačanje sigurnosne i obavještajne saradnje između Izraela i arapskih zemalja, regionalnu vojnu koordinaciju, povećanje američkog izvoza oružja (npr. F-35 UAE-u), političku legitimaciju antiiranske koalicije na međunarodnoj sceni.
Abrahamovi sporazumi tako su postali diplomatska i institucionalna osnova regionalnog protuiranskog saveza, kojemu su Sjedinjene Američke Države bile glavni pokrovitelj.
Ubistvo Qasema Soleimanija: simbolički čin i signal
Dana 3. januara 2020., američke snage izvršile su zračnu likvidaciju generala Qasema Soleimanija, zapovjednika elitnih snaga Quds unutar iranske Revolucionarne garde. Napad je izveden dronom u Bagdadu, a poginuo je i irački vođa grupa otpora Abu Mahdi al-Muhandis.
Soleimani je bio ključna figura iranske regionalne strategije: koordinirao je mrežu grupa otpora, upravljao vojnim operacijama u Siriji i Iraku, te predstavljao simbol iranske „osovine otpora“. Njegovo ubistvo predstavljalo je dramatičan čin američke odlučnosti i jasnu poruku Iranu: nijedna figura, bez obzira na status, nije izvan dosega SAD-a.
Time je Trump: pokazao američkim saveznicima, osobito Izraelu i Saudijskoj Arabiji, da je spreman na direktnu vojnu konfrontaciju s Iranom.
Izolacija Irana: politička i sigurnosna strategija
Konačan cilj Trumpove politike bio je izolirati Iran na svim frontama – diplomatski, ekonomski i vojno. To je uključivalo: odbijanje bilo kakvih pregovora bez prethodnih iranskih ustupaka, formiranje regionalnih savezništava (Abrahamovi sporazumi), ohrabrivanje obavještajne i vojne saradnje među protivnicima Irana, snažno naoružavanje arapskih saveznika.
Zemlje poput Saudijske Arabije, UAE-a i Bahreina počele su intenzivnije sarađivati s Izraelom, čime je tradicionalna arapsko-izraelska podjela zamijenjena novom linijom podjele.
Trumpova vanjska politika na Bliskom istoku, usmjerena prema izgradnji protuiranskog saveza, bila je temeljena na jasnoj strateškoj odrednici – slabljenje i izolacija Irana kao ključnog geopolitičkog protivnika. Povlačenje iz JCPOA, “maksimalni pritisak” kroz sankcije, poticanje regionalnih saveza poput Abrahamovih sporazuma i vojna intervencija poput likvidacije Qasema Soleimanija, samo su neki od ključnih elemenata ove politike.
Ova protuiranska koalicija, koju su predvodile Sjedinjene Američke Države, u kojoj su ključnu ulogu imali Izrael, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, imala je za cilj stvoriti snažnu regionalnu osovinu koja bi bila u stanju spriječiti širenje iranskog utjecaja u regiji.
Međutim, iako Trumpova politika nije uspjela u potpunosti slomiti iransku vlast, postavila je temelje za dugoročnu rivalstvo i podijeljenu geopolitičku dinamiku na Bliskom istoku. Savjetodavni utjecaj SAD-a, uz sve veću regionalnu koordinaciju protiv Irana, definirali su novi sigurnosni poredak u kojem je Iran, više nego ikad, bio politički i vojno opkoljen.
Trumpov pokušaj izgradnje protuiranskog saveza nije samo oblikovao odnose među zemljama Bliskog istoka, nego je imao dugoročne globalne posljedice u odnosima između Zapada, Rusije i Kine, koji su također imali svoje interese u regiji.
Ekskluzivno PISjournal
