PISjournal – Odluka koju je Abu Dhabi objavio 28. aprila, prema kojoj će Ujedinjeni Arapski Emirati prekinuti svoje članstvo u OPEC i OPEC+ od 1. maja, nakon gotovo šest decenija, u početku će biti analizirana kroz leksikon energetskih tržišta.
Međutim, politički ulozi nalaze se na drugačijem analitičkom nivou.
Ovaj izlazak uklanja posljednji ekonomsko-institucionalni okvir u kojem su saudijske i emiratske delegacije bile proceduralno obavezane da zajedno pregovaraju o mjerljivom javnom ishodu. Time se potvrđuje završna faza erozije u kojoj su operativni koordinacijski mehanizmi Zaljeva svedeni na ceremonijalne funkcije, dok je suštinska koordinacija koju su nekada omogućavali prešla na bilateralne kanale ili u potpunosti nestala.
Institucionalni identitet OPEC-a često se pogrešno tumačio kao produžetak arapskog zaljevskog bloka, iako njegovo članstvo obuhvata države od Caracasa do Tripolija i Teherana. Zaljevske arapske države oduvijek su činile radnu manjinu unutar organizacije. Njihovo stvarno institucionalno uporište bio je Vijeće za saradnju u Zaljevu, čija je erozija ove sedmice dodatno potvrđena na konsultativnom samitu u Džedi. Blok se okupio s ciljem demonstracije jedinstva protiv „iranskih napada“, ali godišnji odbrambeni budžet od 130 milijardi dolara i Zajednička vojna komanda nisu proizveli funkcionalan kolektivni odgovor.
Operativna regionalna arhitektura protuzračne i proturaketne odbrane i dalje funkcioniše kroz bilateralnu integraciju svake članice sa američkom Centralnom komandom (CENTCOM). Rijad je aktivirao svoj Strateški sporazum o uzajamnoj odbrani iz septembra 2025. sa Pakistanom, dok Abu Dhabi ostaje tiho integriran u izraelske senzorske i presretačke sisteme putem iste američke infrastrukture.
Poređenje sa Katarom
Neki će ukazati na presedan iz 2019. godine, kada se Katar povukao iz OPEC-a. Taj izlazak nije narušio zaljevsku stabilnost niti je značajno poremetio kartelsku ravnotežu, osim kratkotrajnog perioda prilagodbe. Mnogi smatraju da će neformalna koordinacija jednostavno zamijeniti institucionalne pregovore koji sada izostaju.
Ovaj kontraargument potcjenjuje asimetrije koje razlikuju trenutni slučaj. Prva se odnosi na marginalnu ulogu Katara u proizvodnji nafte u trenutku izlaska, što je u oštrom kontrastu s odlaskom Emirata. Ovaj potez Sultan al-Jaber, čelnik Nacionalne naftne kompanije Abu Dhabija, opisao je kao „suverenu odluku u skladu s dugoročnom energetskom strategijom UAE-a, stvarnim proizvodnim kapacitetima i nacionalnim interesom“.
Takav jezik kodificira potez unutar diskursa autonomije koji je hijerarhijska struktura proizvođača unutar kartela bila dizajnirana da ograniči.
OPEC je održavao proceduralni aranžman u kojem je Rijad djelovao kao vodeći proizvođač, a Abu Dhabi kao ključni sekundarni glas na Bliskom istoku. Taj aranžman bio je relacijski okvir kroz koji se upravljalo zaljevskim energetskim resursima još od kraja 20. stoljeća. Izlazak se najdosljednije može tumačiti kao odbacivanje te hijerarhije, što objašnjava zašto neformalni kanali ne mogu nadomjestiti ono što je izgubljeno.
Za manje prijestolnice na Arapskom poluotoku, novi centri moći u Rijadu i Abu Dhabiju stvaraju novu dinamiku. Balansiranje između dva glavna proizvođača sada postaje transparentnije i diplomatski manje rizično. Dugogodišnja politika nesvrstanosti u Muskatu približava se regionalnom standardu, dok se Kuvajt nalazi u najnezgodnijoj strukturalnoj poziciji, jer je njegova usklađenost s OPEC-om historijski pratila saudijske preferencije, što sada više izgleda kao izloženost nego kao strateško usklađivanje.
Transformacija tržišnog udjela
Posljedice će se odraziti na strukturu tržišta. Emiratska proizvodnja od oko 3 miliona barela dnevno stoji nasuprot cilju Nacionalne naftne kompanije Abu Dhabija da dostigne kapacitet od 5 miliona barela do 2027. godine, dok saudijski kapacitet prelazi 12 miliona barela dnevno.
Rezultat je konfiguracija u kojoj Rijad zadržava strukturalnu težinu da apsorbira ovaj potez bez neposrednog poremećaja cijena, ali gubi institucionalnu disciplinu kroz koju je ranije ostvarivao svoju vodeću ulogu.
Iranska dimenzija zahtijeva pažljiviji analitički okvir. Odnosi Teherana i Abu Dhabija odvijaju se kroz bilateralne kanale, mehanizme Organizacije islamske saradnje i aranžmane upravljanja Hormuškim tjesnacem, koji nikada nisu primarno bili povezani s tehničkim sastancima OPEC-a.
Ova transformacija odvija se u kontekstu u kojem Sjedinjene Američke Države proizvode više od 13 miliona barela dnevno i osiguravaju stabilnost ponude, čime slabe strukturalnu ulogu kartela na azijskim tržištima koja je Zaljev historijski organizirao.
„Zaljevski trenutak“
Tokom protekle decenije, analitički diskurs bio je organiziran oko ideje „zaljevskog trenutka“. U tom okviru, arapske monarhije predstavljane su kao posrednici u sukobima velikih sila, investitori u umjetnu inteligenciju i poluvodiče, te arhitekti regionalnih sigurnosnih aranžmana – od Abrahamovih sporazuma do ekonomskog koridora Indija–Bliski istok–Evropa.
Ovaj narativ bio je u velikoj mjeri rezultat vanjske percepcije koja je opstajala uprkos kontradiktornim događajima, poput blokade Katara 2017. godine i divergentnih pristupa ratu u Jemenu.
Narativ se održao jer je analitička korist od posmatranja Zaljeva kao koordiniranog aktera nadmašivala trošak pogrešnog prikazivanja njegove unutrašnje heterogenosti. Ono što izlazak iz OPEC-a zapravo okončava jeste vanjska uvjerljivost tog narativa, a ne neka stvarna koordinacija koja nikada nije bila u potpunosti uspostavljena.
Tri moguće putanje
Tri razvojne putanje zaslužuju pažnju, svaka definirana indikatorima koji bi mogli postati vidljivi u narednoj godini.
Najizgledniji kratkoročni ishod jeste kontrolisani razlaz, u kojem saudijska reakcija prelazi na ekonomski teren umjesto diplomatske eskalacije. To bi uključivalo ubrzanu implementaciju vizije 2030, pojačan pritisak na multinacionalne kompanije da prebace regionalna sjedišta iz Dubaija i Abu Dhabija u Rijad, te prilagođavanje cijena radi očuvanja tržišnog udjela u Aziji. Ključni indikator bio bi stepen usklađenosti ili razilaženja u javnim stavovima Saudijske Arabije i Emirata o postkonfliktnom uređenju Jemena.
Drugi, destabilizirajući scenarij, podrazumijevao bi pokušaj Rijada da disciplinira emiratsku proizvodnju kroz agresivnu borbu za tržišni udio, kakva je viđena u periodu 2014–2016. Posljedice bi se prelile na fiskalne bilanse Bahreina i Omana, kao i na finansijske tokove prema Kairu i Amanu.
Treća putanja vodi ka lančanoj reakciji, u kojoj bi Kuvajt mogao slijediti primjer Abu Dhabija u narednih 12 do 24 mjeseca. Irački izlazak ostaje manje vjerovatan zbog unutrašnjih ograničenja, uključujući ekonomske i političke faktore, dok Kuvajt posjeduje strukturalne uslove za takav potez.
Sve tri putanje vode ka zaključku koji je sve teže ignorirati: Zaljev kao koherentan geopolitički akter ustupa mjesto Zaljevu kao prostoru u kojem dvije srednje sile – Rijad i Abu Dhabi – vode divergentne strategije, dok manje države sve češće usvajaju politiku balansiranja između njih.
