PISjournal – U današnjoj Americi, biti „dobar“ musliman može značiti šutnju o Izraelu, dok neslaganje donosi blaćenje, sumnjičenje i isključivanje
Kada se republikanski senator John McCain 2008. godine kandidovao za predsjednika protiv bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame, morao je obuzdavati neke od svojih pristalica koji su gajili otvoreno rasističke, a posebno islamofobične stavove. Uprkos McCainovoj vlastitoj netrpeljivosti i njegovoj izuzetno ratobornoj vanjskoj politici, koja je sama po sebi zahtijevala barem implicitni oblik rasizma, čak je i on bio zbunjen time koliko je njegova glasačka baza postala neuravnotežena.
Na jednom od njegovih predizbornih skupova, jedna žena iz publike ustala je i izrazila veliku zabrinutost, žaleći se da „ne može vjerovati Obami“. A razlog je bio zaista jednostavan: „Čitala sam o njemu i on nije… On je Arap.“ Dok je završavala rečenicu, glas joj je zadrhtao, a sama mogućnost da bi „Arap“ mogao postati predsjednik gotovo ju je dovela do suza.
McCain je u tom trenutku morao intervenisati, rekavši: „Ne, gospođo. On je pristojan porodičan čovjek, građanin, s kojim se samo ne slažem oko temeljnih pitanja, i upravo o tome se radi u ovoj kampanji.“
Danas, međutim, izgleda da se predizborne kampanje u SAD-u, uglavnom, upravo vrte oko stvari zbog kojih je ta žena bila toliko očigledno zabrinuta. Zbog toga su, naprimjer, republikanci u Senatu odlučili napasti demokratskog kandidata za Senat u Michiganu, Abdula El-Sayeda, jednostavno skrećući pažnju na njegovo ime: „Mičiganski socijalista konačno se predstavlja svojim punim imenom: Abdulrahman Mohamed El-Sayed.”
Naravno, ono što je time trebalo biti implicirano ostavljeno je u potpunosti mašti njihovih već teško propagandom oblikovanih i predrasudama opterećenih glasača. Ako je bilo zabrinjavajuće da „Arap“ postane predsjednik, onda bi „Mohamed“ kao predsjednik, pretpostavlja se, bio još gori.
Napadi na El-Sayeda zaista su bili toliko žestoki da istaknute političke ličnosti nisu oklijevale nazvati ga „teroristom“. Njegov republikanski protivnik u utrci, Mike Rogers, hvalio se u tom kontekstu da je cijeli svoj život proveo „loveći teroriste“.
U istom duhu, republikanska kongresmenka Nancy Mace, imajući na umu i El-Sayeda i gradonačelnika New Yorka Zoharana Mamdanija, požalila se: „Možemo li prestati birati teroriste na funkcije u Americi?“ Njena naknadna izjava još je jasnije pokazala šta je podrazumijevala pod „teroristima“: „Svaki musliman koji obavlja javnu funkciju u Americi je Trojanski konj i prijetnja i nacionalnoj sigurnosti i našoj republici.“
Komentari poput ovih su brojni, a dolaze i od političara i od političkih komentatora. Kada je Mamdanijev otac, Mahmood Mamdani, napisao svoju utjecajnu knjigu „Good Muslim, Bad Muslim“ („Dobar musliman, loš musliman“), čovjek se barem mogao nadati da nešto poput „dobrog muslimana“ postoji u očima onih koji donose odluke, te da bi se, osuđivanjem „ekstremizma“, moglo izbjeći napadima.
Danas, osim ako neko apsolutno ne mrzi islam, čini se da uopće nema nade. Zapravo, čak ni to možda nije dovoljno da zaustavi blaćenje. Činjenica da neko poput bivšeg direktora CIA-e Mikea Pompea može tako nonšalantno nazvati El-Sayeda „pristalicom Hamasa“ pokazuje da zahtjevi idu još dalje.
Jedan od tih zahtjeva jeste odanost Izraelu, zahtjev koji El-Sayedov glavna protivnica, Haley Stevens, nije imala nikakvih problema ispuniti. Ona je ranije otkrila da joj Izrael dolazi u snove. Nasuprot tome, El-Sayed je otvoreno kritikovao tu zemlju zbog njenog genocida u Gazi.
I ovo, čini se, postaje dio sve uže definicije onoga što predstavlja „dobrog muslimana“ u američkom političkom životu, ako takva kategorija uopće postoji. Čovjek ne samo da se mora distancirati od „ekstremizma“, već se također mora suzdržavati od bilo kakvog ozbiljnog protivljenja Izraelu.
Veza između toga teško da je tajna. Neokonzervativac par excellence Robert Kagan nedavno je to praktično priznao kada je rekao: „Amerika je u velikoj mjeri islamofobična, i zato je svaki neprijatelj islama prijatelj mnogih Amerikanaca. Mislim da je islamofobija stvarnost u SAD-u, a Izrael bi trebao biti bedem protiv islama.“ I, što je važno, ova logika ne zaustavlja se na muslimanima. Kritiziranje tog „bedema protiv islama“ također može od nekoga napraviti „lošeg Jevreja“.
Jedan od najistaknutijih aktivista za Izrael, Alan Dershowitz, nedavno je napao te „loše Jevreje“ koji se usuđuju podržati kandidate poput El-Sayeda i Mamdanija. „Pravi problem su Jevreji“, izjavio je, misleći na ono što je nazvao „ovim idiotskim Jevrejima“ koji „nemaju pojma šta rade“. Prema Dershowitzu, „Svaki Jevrej koji glasa za Mamdanija je samomrzitelj.“ U tom stavu pridružio mu se i američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee, koji je kao nežidov sebe opisao kao „mnogo učinkovitijeg jevrejskog lidera“ od tih „loših Jevreja“ koji „ne govore šta Mamdani jeste, a to je antisemit“.
Imajte na umu da ovaj fenomen nije isključivo američki. Violinista Michael Barenboim primijetio je da se „u Njemačkoj Jevreji koji odbacuju cionizam smatraju ljudima koji zapravo nisu Jevreji“, dok je britanski Jewish Chronicle objavio članak pod naslovom: „Dakle, koliko je Ed Miliband zapravo Jevrej?“ Poruka je izuzetno dosljedna širom Zapada: biti „dobar musliman“ ili „dobar Jevrej“ očigledno zahtijeva ne samo nepokolebljivu odanost Izraelu, već i neprijateljstvo prema onim muslimanima koji se protive njegovim genocidnim postupcima.
