PISjournal – Uprkos održavanju nove runde pregovora između SAD-a i Irana u Omanu, pojedini izvještaji sugerišu da se američko vojno jačanje u regionu nastavlja.
Prema podacima o letovima, u ponedjeljak je nekoliko američkih transportnih i aviona za dopunu goriva u zraku ušlo u region. Istovremeno, formacije vojnih misija američkog ratnog zrakoplovstva i dalje su aktivne. U povezanom razvoju događaja, prema izvještaju posmatrača vojnih aktivnosti, vojni tanker s pozivnim znakom BLUE 72 prebačen je iz Moróna u katarsku zračnu bazu Al Udeid kako bi pružio podršku u dopuni goriva borbenim avionima. Također, tri aviona C-17 stigla su u jordansku zračnu bazu Muwaffaq Salti. Navodi se i da je četvrti vojni transportni avion Lockheed C-5 Galaxy sletio u saudijsku bazu Prince Sultan, nakon leta iz vojnog aerodroma Robert Gray.
Izvještaje o ovakvim vojnim kretanjima obično objavljuju posmatrači specijalizirani za vojna pitanja. Međutim, nijedan od tih navoda nije zvanično potvrđen niti demantiran od strane nadležnih institucija, što znači da ih nije moguće prihvatiti s potpunom sigurnošću. Ipak, mogućnost američkih vojnih aktivnosti u regionu ne može se u potpunosti odbaciti.
Istovremeno, nije tajna da Washington u pregovorima s različitim akterima, uključujući Iran, dosljedno primjenjuje strategiju dvostrukog pristupa. Zapravo, takva dualnost je česta karakteristika američke vanjske politike kroz različite administracije. Mnogi stručnjaci za međunarodne odnose smatraju da je američka vanjska politika oduvijek bila obilježena oscilacijama. Činjenica da Trumpova administracija nastavlja vojne aktivnosti paralelno s pregovorima s Iranom odražava isti obrazac neujednačenosti, što je faktor koji je čak i bliske američke saveznike, uključujući evropske partnere, učinio opreznim u potpunom oslanjanju na savez s Washingtonom.
Da li je moguć vojni napad protiv Irana?
Čak i ako izvještaje o američkom vojnom raspoređivanju smatramo vjerodostojnim, nameće se pitanje: može li SAD vojnim putem ostvariti svoje ciljeve protiv Irana? Odgovor se može pronaći u komentarima analitičara i medijskim izvještajima:
Ruski medij upozorava Bijelu kuću: Ruska mreža RT navodi da bi svaki pokušaj testiranja Irana završio kajanjem – ni rat niti alternativni scenariji pritiska ne mogu dovesti do promjene političkog sistema u Iranu. Rizici napada na Iran su značajni. Zračni udari ne bi izmijenili strukturu iranskog političkog sistema, a iranske oružane snage zadržavaju sposobnost izvođenja odmazdnih napada.
Američko povlačenje: Alastair Crooke, bivši britanski diplomata i nekadašnji oficir MI6, izjavio je u intervjuu da su pregovori u Omanu prvobitno trebali biti ograničeni isključivo na nuklearna pitanja. Međutim, tokom sastanaka u Istanbulu pokušano je nametanje izraelske agende, koja uključuje zaustavljanje obogaćivanja uranija, ograničavanje raketnih kapaciteta te razoružavanje Hezbollaha i Hamasa. Iran je odbacio te zahtjeve, insistirajući da pregovori budu striktno ograničeni na nuklearni dosje u Omanu ili da se uopće ne održe. Takav stav je, prema njegovim riječima, primorao Washington na povlačenje, budući da je svjestan cijene vojne konfrontacije s Iranom.
Vojna opcija protiv Irana je uzaludna: Američki analitičar Scott Ritter tvrdi da je Iran danas znatno snažniji nego prije deset godina. Njegov raketni program je daleko napredniji, s dramatično poboljšanom preciznošću. Iran također posjeduje precizne krstareće rakete, lutajuću municiju i snažne asimetrične pomorske snage. Uprkos teškim sankcijama, iranska ekonomija postala je otpornija, dok su njeni regionalni i međunarodni savezi, s Kinom, Rusijom i takozvanom Osovinom otpora, učvršćeni. Prema Ritteru, vojni napad na Iran ne bi ostvario svoje ciljeve.
Iranske rakete dovele su Trumpa za pregovarački sto: Izraelski list Ma’ariv također je odbacio vojnu opciju protiv Irana, navodeći da su prijetnje Teherana o pokretanju masovnih raketnih napada širom Bliskog istoka u slučaju američkog udara bile ključni faktor koji je Washington naveo da se odluči za pregovore umjesto za vojnu akciju. Iran sada primjenjuje strategiju namjerne neizvjesnosti u vezi sa svojim raketnim sposobnostima kako bi odvratio svaki novi sukob. Tokom dvanaestodnevnog rata u junu i širenja neprijateljstava, Iran je stekao dodatno iskustvo u probijanju izraelskih i američkih sistema protivzračne odbrane.
Zašto vojna akcija ne može dati rezultat?
Ako sumiramo strane analize o uzaludnosti vojne opcije, može se izdvojiti nekoliko ključnih tačaka:
1. Geografija i veličina: Iran je prostrana zemlja s izuzetno raznolikim terenom, uključujući planinske lance, pustinje i široko rasprostranjene urbane centre. Takva geografija čini svaku brzu vojnu kampanju izuzetno teškom. Okupacija ili kontrola Irana bila bi izuzetno skupa i gotovo sigurno bi se pretvorila u dugotrajan rat iscrpljivanja.
2. Asimetrične sposobnosti odvraćanja: Iran se ne oslanja prvenstveno na konvencionalni, frontalni rat. Umjesto toga, razvio je strategiju odvraćanja zasnovanu na balističkim i krstarećim raketama, stvarajući asimetričnu ravnotežu prema SAD-u. Njegove bespilotne letjelice i asimetrične pomorske snage u Perzijskom zaljevu osiguravaju da bi svaki napad imao visoke i nepredvidive troškove za napadača.
3. Regionalna mreža: Iran nije samo država unutar svojih granica; on je regionalni akter s uticajem na više geopolitičkih prostora. Svaka vojna operacija protiv Irana mogla bi se brzo proširiti na više istovremenih frontova, uvlačeći regionalne interese i snage država napadača u sukob. Ova dinamika značajno povećava političke i sigurnosne rizike vojne akcije.
4. Ograničenja vojnih ciljeva: Čak i ako bi bio izveden precizan udar, veliki dio iranske infrastrukture može se obnoviti. Tehničko znanje i ljudski kapital ne mogu se uništiti zračnim napadima. Stoga vojni udar ne znači nužno eliminaciju iranskih vojnih ili nuklearnih kapaciteta.
5. Politički i međunarodni troškovi: Rat s Iranom mogao bi poremetiti globalna energetska tržišta, izazvati reakcije Kine i Rusije te narušiti međunarodni legitimitet napadača. Svaka vojna akcija protiv Irana nosila bi visoku političku cijenu.
6. Historijsko iskustvo: Američka iskustva u Iraku, Afganistanu i Libiji pokazuju da je započeti rat daleko lakše nego upravljati njegovim posljedicama. Promjena režima ili političko inženjerstvo izvana dosljedno su se pokazali neuspješnim, kao što potvrđuju ratovi u Vijetnamu, Afganistanu i Iraku. Američki donosioci odluka, imajući u vidu ovu historijsku lekciju, svjesni su da vojna akcija vjerovatno ne bi ostvarila ciljeve Washingtona u Iranu.
Ekskluzivno PISjournal
