Yossi Mekelberg
Tri su izraza koja se zvaničnicima Izraela trenutno uvlače pod kožu i čine ih još defanzivnijim nego inače: aparthejd, bojkot, oduzimanje i sankcije (BDS) i ratni zločini. Ako se spomene bilo koji od ovih pojmova, zvaničnici će optužiti međunarodnu zajednicu da ima suštinske predrasude prema Izraelu i – obično kao posljednju liniju odbrane – tvrditi da ima gorih kršilaca ljudskih prava od Izraela.
Malo ko bi rekao da se kršenja ljudskih prava ne događaju u mnogim dijelovima svijeta, prečesto i s neprihvatljivom okrutnošću. No, ovo teško da je opravdanje za ponašanje Izraela prema Palestincima u “normalnim” vremenima okupacije i blokade, a kamoli kada izbije neprijateljstvo između dvije strane i situacija se dodatno pogorša.
Izvještaj Human Rights Watch -a (HRW) od prošle sedmice optužio je Izrael za kršenje ratnih zakona u onom što “očigledno predstavlja ratne zločine” tokom sukoba u maju. Istraga se fokusirala na tri izraelska zračna napada na pojas Gaze u kojima su poginula 62 palestinska civila, uključujući 32 djece, gdje nije bilo dokaza o postojanju vojnih ciljeva u blizini.
HRW je posvećen objavljivanju daljih nalaza o tome kasnije.Ovaj izvještaj dolazi samo nekoliko mjeseci nakon što je tadašnji glavni tužilac Međunarodnog krivičnog suda (ICC) Fatou Bensouda potvrdila svoju odluku o pokretanju potpune istrage o situaciji na okupiranim teritorijama, uključujući Gazu.
Bensouda, koja je svoj mandat glavnog tužioca završila u junu, s pravom je istaknula da, bez obzira na sigurnosna ili politička razmatranja zaraćenih strana, središnja briga MKS -a mora biti za žrtve potencijalnih ratnih zločina.Kako su nakon kraja majskog krvoprolića između Izraela i Hamasa prolazile sedmice i mjeseci, međunarodni interes je brzo jenjavao, a nasilje i smrt bili su samo posljednje poglavlje u tragičnoj istoriji ovog sukoba.
No, za mnoge civile koji su izgubili svoje najmilije ili su pretrpjeli ozljede koje su im promijenile život, strašni bol će ostati sve dok su živi-i s pravom zahtijevaju i zaslužuju pravdu.Pažljivo istražen izvještaj HRW -a, kao i mnogi drugi izvještaji o slučajevima širom svijeta na koje sam naišao, opisuje kako je u periodu od 11 dana u maju ubijeno 260 Palestinaca, uključujući najmanje 129 civila, među njima 66 djece. Sa izraelske strane, 13 ljudi je izgubilo život, uključujući dvoje djece. To je važan podsjetnik na smrtonosne posljedice višedecenijskog, neriješenog sukoba bez odgovornosti.
Ali čak i da su u blizini tih zgrada postojali vojni ciljevi, zasigurno nijedan pravni – a kamoli moralni – argument ne bi mogao opravdati tako veliki gubitak civilnih života. Vojska koja se predstavlja kao najmoralnija na svijetu, odgajajući generacije vojnika na eufemističkom i lažnom pojmu “čistoće oružja”, trebala je upotrijebiti svoj sud, zdrav razum i, što je najvažnije, humanost da obuzda vatru, bez obzira na to koliko se neki vojni cilj smatrao vrijednim.
Čak i ako priznamo da civili nisu namjerno gađani, izraelska odbrana njegovih akcija implicira da se pretpostavlja da su civili samo kolateralna šteta u ovom sukobu. Pa hajde još jednom da kažemo šta se mora stalno ponavljati sve dok ne dobije neku snagu: Ni jedan civil nikada ne smije biti ničija kolateralna šteta. Oni su, prije svega, ljudska bića; neborci uhvaćeni u bijedu sukoba koji nije njihova krivica i direktan je rezultat nesvete mješavine nesposobnosti i ratobornosti njihovih vođa i užasnog nemara međunarodne zajednice.
Međunarodno humanitarno pravo nedvosmisleno je u svojoj razlici između civila i boraca, te kaže: „Strane u sukobu moraju u svakom trenutku praviti razliku između civila i boraca. Napadi mogu biti usmjereni samo na borce. Napadi ne smiju biti usmjereni protiv civila. ” Jasno stavlja do znanja da se takve radnje moraju smatrati ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti.
Gaza je mala enklava koju je Izrael blokirao od 2007. godine, što samo po sebi predstavlja nezakonitu kolektivnu kaznu. Kada Izrael gomila bijedu protiv naroda Gaze, djeluje nemoralno i protuzakonito, a dugoročno je samoporažavajuće. Većina Gazana nije odlučila živjeti tamo, već su izbjeglice i, zajedno s onima koji su porijeklom iz tog uskog pojasa zemlje ili su se tamo doselili po izboru, drže se kao taoci u najvećem zatvoru na otvorenom na svijetu.
Nemaju luksuz odlaska kad izbiju neprijateljstva, kao što to rade sa alarmantnom učestalošću i s razornim rezultatima. Kao što se pokazalo za „Veliki marš povratka“ 2018-19., Približavanje granici s Izraelom može imati fatalne posljedice; svako ko to učini također riskira da ga doživotno osakate izraelski snajperisti ciljajući njihove čašice.
Niko ne želi vidjeti ljude izvedene pred sudije i optužene za ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti. Ali očito se mora navesti: MKS odražava naše nedostatke kao ljudska bića – uglavnom služi odvraćanju ljudi od grubih kršenja ljudskih prava i osiguravanju da počinitelji ne budu nekažnjeni kad se takve zloupotrebe ipak dogode.
Mnogi u Izraelu, posebno političari i sigurnosni establišment, mogli bi javno odbaciti ili biti ljuti zbog ovog prokletog izvještaja HRW -a i nastojati poreći ili omalovažiti njegove nalaze, ali učinili bi sebi i svojoj zemlji veliku uslugu ako bi se umjesto toga upustili u neko iskreno traženje duše. Trebali bi razmisliti o tome kako su okupacija i namjerno ometanje bilo kakvih pomaka ka miru doveli izraelske zvaničnike do te mjere da su osumnjičeni za ratne zločince i kršitelje ljudskih prava.
