Osman Softić

PISjournal-Ugledna svjetska organizacija za ljudska prava sa sjedištem u Velikoj Britaniji Amnesty International nedavno je objavila detaljni izvještaj u kojem su objavljene činjenice o kršenju ljudskih prava Palestinaca od Izraela. U izvještaju se nedvosmisleno navodi da je Izrael država aparthejda.

Naziv izvještaja jeste Izraelski aparthejd protiv Palestinaca, surovi sistem dominacije i zločin protiv čovječnosti. Kao i obično, izvještaj je izazvao veliko zaprepaštenje među izraelskim pristalicama. Izrael ga je odmah odbacio kao “pristran dokument” koji, ni manje ni više, agituje za uništenje države Izrael. Utjecajni i finansijski dobro podmazani izraelski lobiji na Zapadu također su odbacili izvještaj Amnesty Internationala. Optužba za aparthejd nije mala stvar, budući da aparthejd, naravno, znači dominaciju jedne rase ili naroda nad drugim.

Izvještaj Amnestyja krupan je napredak kada je riječ o diskursu o palestinsko-izraelskom sukobu koji se na Zapadu rapidno mijenja u korist Palestinaca, iako pozitivni pomaci nisu brzi i ne proizvode konkretne rezultate u cilju ispravljanja planetarne nepravde počinjene nad palestinskim narodom i represije koja se nad njim vrši kontinuirano od proglašenja Izraela kao države 1948. Ipak, detaljna istraživanja i dokumentiranje zločina nad Palestincima sigurno nije i neće biti uzaludno iako se odmah ne vide njegovi opipljivi rezultati.

Izvještaj Amnesty Internationala uslijedio je nakon dva slična detaljna i kredibilna dokumenta koji se ne mogu tek tako odbaciti, jer nije riječ o propalestinskim, arapskim ili muslimanskim organizacijama koje bi sigurno bile podložne očekivanom skepticizmu. Treba podsjetiti da je B’Tselem u januaru 2021. publicirao svoj izvještaj o kršenju prava Palestinaca od institucija i agencija države Izrael. B’Tselem je izraelska organizacija za ljudska prava. Kao izraelska organizacija, ona se ne može olahko optužiti za pristranost u korist Palestinaca.

Također, druga najpoznatija svjetska organizacija za ljudska prava (Human Rights Watch – HRW) sačinila je detaljni izvještaj na 200 stranica koji je objavljen u aprilu 2021. HRW, sa sjedištem u New Yorku, ima kredibilnu i objektivnu historiju kao pouzdana i nepristrana organizacija koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava širom svijeta. HRW-u je 1997. dodijeljena Nobelova nagrada za mir kao jednom od pokretača međunarodne kampanje za zabranu nagaznih mina. Teško se može kazati da bi se HRW usudio biti pristran po pitanju svojih stavova i ocjena glede položaja Palestinaca i njihovog tlačitelja, okupacione sile Izraela. 

Amnesty International starija je organizacija od HRW-a i osnovana je 1961. Također joj je dodijeljena Nobelova nagrada za mir 1977, i to za odbranu ljudskog dostojanstva i borbu protiv torture. Reputacija Amnestyja prilično je solidna i uživa ugled u mnogim državama, organizacijama, kao i među eminentnim ličnostima. Specijalni izvještaj Amnestyja precizno dokumentira stotine incidenata, zakona, propisa itd., koji jasno ukazuju da je riječ o državnoj politici aparthejda. Najnotorniji zakon koji ima centralnu ulogu i iz kojeg se može zaključiti da je riječ o izraelskom aparthejdu svakako je zakon o nacionalnoj državi, koji je donesen 2018. Ovim zakonom garantira se ne samo privilegirani položaj već također jevrejska supremacija nad arapskim građanima Izraela.

Podsjećanja radi, aparthejd je riječ koja je ušla u javni diskurs zbog južnoafričkog režima s kraja 20. stoljeća u kojem je manjinska bijela rasa vladala nad većinskim crnačkim stanovništvom Južne Afrike. Ovaj brutalni rasistički režim okončan pod dugogodišnjim međunarodnim pritiscima, aktivističkom borbom porobljene i ponižene crnačke populacije pod vodstvom Afričkog nacionalnog kongresa, kada je Frederik de Klerk odlučio ukinuti vlast bijele manjine i oslobodio Nelsona Mandelu, što je rezultiralo održavanjem slobodnih demokratskih izbora i formiranjem inkluzivne i pluralne nerasističke vlade u toku 1994. Aparthejd, dakle, znači dominaciju jedne rase ili naroda nad drugom. Ovaj sistem vlasti također podrazumijeva sistematsko državno ugnjetavanje, nehumana djela i progone na bazi rase.

Slijedom pomenute logike, dominacija Jevreja Izraela nad Arapima Palestincima dokazana je opservacijom i dokumentacijom superiornog statusa Jevreja Izraela u odnosu na nepostojeća građanska prava Palestinaca, njihov pristup korištenju zemlje i vode, slobodu kretanja i pravo na gradnju objekata na palestinskoj zemlji. Nelson Mandela svojevremeno je jasno iznio svoj stav o Izraelu 1999, kada je izrazio žestoko protivljenje kontinuiranoj izraelskoj okupaciji i represiji nad Palestincima na okupiranim teritorijama Palestine.

Odgovor Izraelske vlade na navedene izvještaje najuglednijih organizacija za ljudska prava i eminentne vlastite nevladine organizacije za ljudska prava ne samo da je bio da su ovakvi zaključci neobjektivni i pristrani već je Izraelska vlada u svom pretjerivanju otišla tako daleko da ih je optužila za antisemitizam te da one navodno zagovaraju uništenje Izraela kao države. Odgovor pomenutih organizacija koje su se usudile kritizirati Izrael jeste da one samo traže prekid prakse aparthejdske države Izrael i jednaka prava pred zakonom za Palestince kao i za Jevreje.

Da li će pomenuti izvještaji dugoročno utjecati na politike zapadnih vlada koje uglavnom zatvaraju oči pred izraelskim zločinima na palestinskim narodom, ali zato brže-bolje traže načina da opravdaju svaku izraelsku represiju i upotrebu brutalne vojne sile nad Palestincima, optužujući palestinski legitimni otpor okupaciji kao terorističko djelovanje, mogli bismo pouzdano kazati da hoće.

Indikativno je da zapadne vlade neumoljivo, čak histerično, osuđuju agresiju Rusije protiv Ukrajine, etničko nasilje budističkih ekstremista i vojne hunte Mijanmara nad Rohinjama i navodni genocid kineskih vlasti nad Ujgurima u Kini. Kada je, pak, riječ o pravu Palestinaca, tu nastaje zid šutnje i kao da ih se to ne tiče. Zapadne vlade kao da ostaju gluhe, nijeme i slijepe nad činjenicom da je iz dana u dan sve više Jevreja na zapadu, u dijaspori, ali isto tako i onih u Izraelu koji hrabro priznaju da se riječju aparthejd najbolje i jedino može opisati politika Izraelske vlade. Među kritičarima represivne izraelske politike nad Palestincima više nisu samo istaknuti zagovornici ljudskih prava već i oni koji su u prošlosti nudili bezuvjetnu podršku Izraelu. To je ono što možemo zamijetiti kao najveću kvalitativnu promjenu svjetskog javnog mnijenja.

Primjerice, George Browning, bivši anglikanski biskup australijske prijestolnice Canberre (1993–2008) i predsjednik Australijske mreže za promoviranje prava Palestinaca, nedavno je zabilježio da je donedavno pružanje apsolutne podrške Izraelu bilo gotovo identitarno obilježje velikog broja američkih evangelista.

Prema Browningu, rezultat nedavne ankete u Americi pokazuje da je podrška Izraelu među mladim američkim evangelistima pala sa 69 posto na 34 posto od 2018. do 2021. Ovi mladi ljudi danas vjeruju da je Izrael počinitelj zločina, a da su Palestinci žrtve. “Prizori o Izraelu koji dominiraju razmišljanjem mnogih mladih ljudi su živopisni i gotovo nepopustljivo negativni: stotine palestinskih domova srušenih buldožerima, a palestinske kuće dignute u zrak. Ti mladi ljudi čitaju izvještaje različitih grupa za ljudska prava o prekomjernoj upotrebi sile od izraelske policije i trupa izraelskih odbrambenih snaga”, izjavio je jedan američki komentator. Ljudi već pružaju konkretne odgovore na ponašanje Izraela, najčešće u obliku protesta u kojim sudjeluju različiti segmenti društva.

Browning smatra da bi optužbe protiv Izraela da je institucionalizirao režim aparthejda, što je svakako zločin u međunarodnom pravu, trebao početi razmatrati Međunarodni krivični sud. Okupacija palestinske zemlje mora odmah biti okončana, i to pod nadzorom Ujedinjenih nacija. Palestinci moraju biti oslobođeni brutalne vojne administracije koja ima sankcije vojnog zakona, dok za ilegalne doseljenike, Jevreje koji svakodnevno maltretiraju Palestince, važe civilni zakoni, bez ikakvih sankcija. Ovaj disparitet u administraciji okupiranih palestinskih teritorija predviđen je da bude na snazi najviše 12 mjeseci, nakon rata 1967. godine, ali se on nastavio više od 50 godina. Palestinski narod mora imati tijelo koje će ga legitimno predstavljati. To tijelo ne može biti današnja Palestinska uprava (Palestinian Authority).

PA je uspostavljena samo kao petogodišnja privremena uprava čiji je mandat nadgledanja uspostavljanja palestinske države. Problem je u tome što je PA erodirala do te mjere da je bukvalno postao instrument u represivnom aparatu Izraela koji nadzire okupaciju Palestine od Izraela. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) priznata je pregovaračkim mirovnim procesom iz Osla kao predstavnik palestinskog naroda. Stoga PLO treba podržati, rekonstituirati i revitalizirati. Novi izbori u ovo tijelo mogli bi osigurati zastupljenost cjelokupnog naroda Palestine, kako onog u Gazi, na okupiranoj Zapadnoj obali, obavezno uključujući Palestince istočnog Jerusalema, i one koji čame u izbjegličkim kampovima, i one širom palestinske dijaspore.

Samo onda kad izraelska okupacija Palestine prestane i kada Palestinci budu imali svoje istinski reprezentativno izabrano tijelo, stvorit će se pretpostavke i temelj za istinske mirovne pregovore Palestinaca i Izraela. Tada bi za pregovaračkim stolom postojao makar privid reprezentativnog i istinskog autoriteta Palestinaca. Danas se od njih očekuje da pregovaraju bez legitimnog predstavljanja i pod prijetnjom izraelske čizme na grlu i automata na čelu.

Izvor

Prethodni članakTursko-saudijski odnosi:normalizacija na vidiku
Naredni članakSaudijska Arabija planira ulagati u izraelske kompanije

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime