Richard Falk
Izrael: Je li ovo početak kraja apartheida?- Izrael je već odavno izgubio glavne pravne i moralne argumente i u procesu je gubitka političkih argumenata
Trenutna kriza Palestine i Izraela produbljuje se i širi: povećavaju se žrtve, dim iz uništenih zgrada zacrnjuje nebo nad Gazom, na ulicama mnogih izraelskih gradova i gradova na Zapadnoj obali dolazi do nereda; Izraelska policija ometa vjernike u džamiji Al-Aksa štiteći ekstremističke jevrejske doseljenike uzvikujući genocidne parole – “smrt Arapima” – u zapaljenim palestinskim četvrtima.
U osnovi cijele ove erupcije napetosti između ugnjetavača i potlačenih bile su nelegalne deložacije šest palestinskih porodica koje su dugo živjele u naselju Sheikh Jarrah u okupiranom istočnom Jeruzalemu. Ove deložacije predstavljale su dugo palestinsko teško iskušenje progona i protjerivanje iz onoga što ostaje njihova domovina.
Dok se taj haos nastavlja, svjetla su i dalje bila skandalozno prigušena u UN-u. Zapadni čelnici patetično pozivaju na smirenost obje strane kao da obje strane dijele jednaku krivnju, dok naopako potvrđuju jednostranost “prava Izraela da se brani”, što pretpostavlja da je Izrael napadnut iz vedra neba.
Da li ovaj, ali još jedan ciklus nasilja, pokazuje nerješivi sukob domorodaca koji je preplavljen kolonijalnim uljezom ohrabren jedinstvenim religiozno utemeljenim doseljeničkim osjećajem prava?
Ili smo svjedoci početka kraja stoljeća stoljetne borbe palestinskog naroda da odbrani svoju domovinu od razvijajućeg cionističkog projekta kojim je ukradena njihova zemlja, zgaženo njihovo dostojanstvo i učinili Palestince strancima u onome što im je bio nacionalni dom vijekovima?
Samo budućnost može u potpunosti razotkriti ovu jezivu neizvjesnost. U međuvremenu možemo očekivati još krvoprolića, smrti, bijesa, tuge, nepravde i kontinuiranog geopolitičkog uplitanja.
Duh otpora
Prošlosedmični događaji jasno su pokazali da Palestinci podnose dugotrajno tlačenje i sa svojim netaknutim duhom otpora odbijaju biti uspostavljači mira bez obzira na težinu nametnutih poteškoća.
Za Izraelce i veći dio Zapada osnovni narativ i dalje predstavlja nasilje “terorističke” organizacije Hamas, koja izaziva mirnu državu Izrael s destruktivnom namjerom, čineći da se izraelski odgovor čini razumnim. Stoga je postavljen kao odgovor ne samo na Hamasove rakete, već i kao oštra kaznena lekcija za stanovnike Gaze, osmišljena da odvrati buduće napade.
Također smo primorani shvatiti da izraelsko rukovodstvo i veći dio njegove javnosti više nije raspoložen ni da se pretvara da je prihvatljiv kao mirna alternativa završetku njihovog naseljeničkog kolonijalnog poduhvata, uprkos ovisnosti o oružanoj verziji upravljanja apartheidom.
Izraelske rakete i dronovi smatraju se “odbrambenim”, dok su rakete “terorizam”, iako su izraelske ljudske mete rijetko pogođene, i unatoč činjenici da izraelsko oružje uzrokuje 95 posto raširene smrti i razaranja među preko dva miliona civilnih Palestinaca u Gazi. Žrtve su nezakonite i sakatne blokade koja je od 2007. godine donijela ozbiljne patnje siromašnoj, prenatrpanoj i traumatiziranoj enklavi, sa nivoom nezaposlenosti iznad 50 posto.
U trenutnom sučeljavanju, izraelska kontrola međunarodnog diskursa uspjela je dekontekstualizirati vremensku liniju nasilja, dovodeći tako one koji nemaju dovoljno znanja o tome šta je navelo nalet Hamasovih raketa da lažno vjeruju da je razaranje u Gazi bila odmazda izraelske reakcije stotine raketa koje su lansirale oružane grupe Hamasa i Gaze.
Uz zloupotrebu jezika koji bi Orwella mogle čak i iznenaditi, izraelski državni terorizam prokrčio je svet, zajedno s odbijanjem Hamasove mirovne diplomacije u posljednjih 15 godina koja je više puta tražila trajni prekid vatre i miran suživot.
Simbolične pobjede
Za Palestince i one solidarne s njihovom borbom, Izrael je svjesno dozvolio da pokoreno stanovništvo okupiranog istočnog Jeruzalema doživi niz mučnih poniženja koja su se dogodila tokom svetog razdoblja muslimanskih vjerskih obreda u Ramazanu, trljajući sol u rane koje je nedavno otvorio šeik Jarrar deložacije. To je imalo neizbježni efekt osvježavanja palestinskih sjećanja na njihova definirajuća iskustva etničkog čišćenja prije godišnjeg obilježavanja Nakbe 15. maja.
Decenijama je Izrael uspijevao sakriti ove karakteristike apartheida od svijeta, jer je nasljeđe Holokausta davalo nekritičku vjeru cionističkom narativu pružanja utočišta preživjelima najgoreg genocida poznatog čovječanstvu. Za razliku od Južne Afrike, koja nikada nije tvrdila da je demokratija, Izrael se legitimirao predstavljajući se kao ustavna demokratija. Ova odluka da budemo demokratija došla je s visokom cijenom obmane i samozavaravanja, što je do danas zahtijevalo kontinuiranu borbu za uspostavljanje rada apartheida na osiguranju jevrejske prevlasti dok se skrivalo palestinsko podjarmljivanje.
Uz to, jevrejsko prisustvo “cvjetalo je u pustinji”, dok je istovremeno gotovo brisalo nezadovoljstvo Palestine, dalje diskontirano hasbara vizijama palestinske zaostalosti u kontrastu s izraelskom modernizacijskom hrabrošću, a kasnije i suprotstavljanjem političke karikature dva naroda, prikazujući privrženost Jevreja zapadnjačkim vrijednostima za razliku od palestinskog zagrljaja terorizma.
Nedavni događaji u simboličkim domenama politike koji kontroliraju ishod ” Legitimnih ratova ” zabilježili su nekoliko pobjeda u palestinskoj borbi. Međunarodni krivični sud odobrio je istragu izraelske kriminalnosti u okupiranoj Palestini od 2015. godine, uprkos snažnom protivljenju rukovodstva izraelske vlade, u potpunosti podržane od strane Sjedinjenih Država. Istraga u Hagu, iako se odvijala s marljivim poštivanjem zakonitosti, Izrael nije otvoreno angažirao, već je izraelski premijer Benjamin Netanyahu odmah proglasio “čistim antisemitizmom”.
Osim toga, navodi o izraelskom apartheidu nedvosmisleno su potvrđeni u akademskom izvještaju koji su naručili UN, zaključujući da su izraelske politike i prakse osmišljene kako bi osigurale palestinsko podjarmljivanje i jevrejsku dominaciju. I ovo su na sličan način osudili izraelski lideri.
U proteklih nekoliko mjeseci i B’Tselem , vodeća izraelska nevladina organizacija za ljudska prava i Human Rights Watch izdali su pažljivo dokumentirane studije koje dovode do istog zapanjujućeg zaključka da Izrael zaista upravlja režimom apartheida u cijeloj povijesnoj Palestini, tj. Okupirane palestinske teritorije plus sam Izrael.
Iako ova dva događaja ne ublažavaju palestinsku patnju ili posljedice trajnog uskraćivanja osnovnih prava na ponašanje, to su značajne simbolične pobjede koje učvršćuju moral palestinskog otpora i jačaju veze globalne solidarnosti. Zapisi o borbama protiv kolonijalizma od 1945. podržavaju zaključivanje da će strana koja pobijedi u ratu za legitimitet na kraju kontrolirati politički ishod, iako je vojno i diplomatski slabija.
‘Tada pobjeđuješ’
Kraj južnoafričkog apartheida pojačava ovu ponovnu procjenu promjenjivog odnosa snaga u palestinskoj borbi. Usprkos tome što je kroz provedbu brutalnih struktura apartheida izgledalo kao učinkovita i stabilna kontrola većinskog afričkog stanovništva, rasistički se režim srušio iznutra pod zajedničkom težinom unutarnjeg otpora i međunarodnog pritiska.
Vanjski pritisci uključivali su široko prihvaćenu kampanju BDS-a koja je uživala podršku UN-a i vojne neuspjehe u Angoli protiv kubanskih i oslobodilačkih snaga. Izrael nije Južna Afrika u brojnim ključnim aspektima, ali kombinacija otpora i solidarnosti dramatično je povećana u proteklih sedam dana.
Izrael je već odavno izgubio glavne pravne i moralne argumente, gotovo priznajući ovo tumačenje njihovim prkosnim načinom promjene teme s nepromišljenim optužbama za antisemitizam, a u procesu je gubitka političkog argumenta.
Izraelski osjećaj ugroženosti na južnoafrički scenariju izložen je ovoj rastućoj tendenciji da pristalice BDS-a i oštre kritičare označi kao “antisemite”, što se čini u kontekstu sadašnjeg razvoja koji se najbolje opisuje kao “napad geopolitičke panike”.
Smatram prikladnim podsjetiti na Gandijevo čuveno zapažanje u skladu s tim linijama: “Prvo vas ignoriraju, zatim vrijeđaju, zatim se bore s vama, a onda pobijedite.”
