PISjournal – Dokazujući da nije sposoban ostvariti pobjedu ni na jednom frontu, uprkos tako velikim neravnotežama u moći, cionistički režim je tokom godina razvio različite doktrine kolektivnog kažnjavanja. Ovog puta, nakon što je pretrpio teške udare iranskih projektila i nije uspio postići nijedan strateški cilj, svoje frustracije usmjerava na Liban i Gazu.
Kada je američko-izraelski savez 28. februara započeo agresiju protiv Islamske Republike Iran, premijer cionističkog režima Benjamin Netanyahu otvoreno se hvalio time što je dobio ono što je želio više od 40 godina. Međutim, trenutak koji je decenijama pokušavao postići nije donio rezultate kojima se izraelski lider nadao. Američki predsjednik Donald Trump, nakon što je prvobitno pristao na iranski plan od deset tačaka, prije nego što je zatim odustao od njega, objavio je dvosedmični prekid neprijateljstava s Iranom. U roku od nekoliko sati, nakon što su zračne snage bile rasterećene operacija usmjerenih na Iran, Izrael je nastavio s napadima na ciljeve širom Libana, uključujući i gađanje civila te bombardovanje ambulantnog vozila u Tiru, na jugu zemlje.
Nekoliko sati nakon toga uslijedio je užasavajući masakr u Bejrutu, tokom kojeg su Izraelci izveli preko 100 zračnih napada za 10 minuta, uništivši desetine civilnih zgrada bez ikakve najave. Rezultat je bio masovni pokolj više od 300 ljudi, a dodatnih 1.200 je povrijeđeno širom zemlje za manje od jednog dana. Ovo očigledno nije bila slučajnost; izraelsko rukovodstvo je tokom 15-mjesečnog primirja u Libanu – koje su, prema UNIFIL-u, prekršili preko 15.400 puta – tvrdilo da je Hezbollah poražen, da ne predstavlja prijetnju sjevernim naseljima i da će se s njim lako obračunati. Početkom marta, izraelska naracija o pobjedi se potpuno raspala.
Postoji razlog zašto 77% ispitanih Izraelaca, prema hebrejskom mediju Maariv, navodi da želi nastavak rata protiv Libana. Taj razlog leži u tome što jasno prepoznaju da Hezbollah i dalje predstavlja ozbiljnu prijetnju, te da okupacijska vojska koju podržavaju nije uspjela odvratiti libansku stranku. Tokom dvije godine genocida u Pojasu Gaze, Hamas je još uvijek tamo, i nijedna od desetak palestinskih grupa otpora nije poražena, uprkos tome što su pretrpjele udarce. U Libanonu je cionistički režim ubio većinu visokog rukovodstva Hezbollaha, ali nije uspio zadati odlučujući udarac organizaciji. Najveći udarac koji je nanesen Hezbollahu bio je način na koji je napad na Libanon 2024. godine preoblikovao libanonsku vladu.
U Iranu je, u dva navrata, izraelsko-američki savez izvršio atentate na veliki broj ključnih ličnosti Islamske Republike, ali pritom nije uspio nanijeti odlučujući poraz toj državi. Sve statistike o procentima projektila i lansera koje Izrael tvrdi da je uništio u suštini su proizvoljne i bez čvrstog uporišta. Iako rukovodstvo u Tel Avivu tvrdi da iz svakog sukoba izlazi s nekom vrstom potpune pobjede, istovremeno priznaje da „rat nije završen“. Takva izjava zapravo predstavlja implicitno priznanje neuspjeha: kada bi svaki rat zaista bio pobjedonosan, ne bi postojala potreba za novim. Ono što ih iznova održava jeste činjenica da im se omogućavaju prekidi vatre, koje potom koriste kao razdoblja za pripremu novih planova i budućih napada. U slučaju potpunih, iscrpljujućih ratova bez takvih prekida, s vremenom bi se suočili s iscrpljivanjem i bili prisiljeni na popuštanje.
Dakle, pri svakom zatišju u borbama – onome što se naziva „primirjem“ – izraelska strana, prema ovom tumačenju, završava svaki ciklus dodatnim potezima koji se opisuju kao izdaja. Ovoga puta, odmah nakon što su Sjedinjene Američke Države objavile da je postignuto privremeno dvosedmično primirje, Tel Aviv je iskoristio priliku da angažuje cjelokupne zračne snage u napadima na civilne ciljeve, što se predstavlja kao smišljena i odmjerena taktika.
Genocid u Gazi nije počinjen isključivo iz želje za osvetom i krvoprolićem, iako je i taj element očigledno imao ulogu; on je bio i poruka palestinskom narodu, kao i ostatku regiona. Predstavljao je očajnički pokušaj da se očuva takozvana „sposobnost odvraćanja“, odnosno imidž koji je cionistički režim dugo vremena gradio. Izraelci se nisu željeli direktno obračunati s palestinskim otporom u Gazi, jer su znali da bi to bilo skupo, pa su se oslanjali na tenkove i oklopna vozila, ulazeći u područja s namjerom da sravne infrastrukturu sa zemljom i onesposobe velike bolnice kao krajnji cilj svake operacije.
U Libanu su njihove taktike vrlo slične, ali su dodatno otežane činjenicom da je Hezbollah znatno jača vojna sila s kojom se moraju suočiti. Odmah smo vidjeli da je Tel Aviv raselio milion Libanaca, bombardovao sve mostove koji omogućavaju kretanje civila prema jugu Libana, a zatim sravnio čitave gradove i naselja.
Masovni pokolj civila u Bejrutu također je bio dio te strategije. Civilno stanovništvo Gaze i Libana postaje vreća za udaranje, s krajnjim ciljem demoralizacije ljudi, pokušajem da ih se okrene protiv grupa otpora koje oni u velikoj mjeri podržavaju.
