Noha Aboueldahab
Trumpov bliskoistočni plan krši međunarodni zakon, ali isto tako nenamjerno otkriva koliko ga se Izrael plaši.
Plan američkog predsjednika Donalda Trumpa da riješiizraelsko-palestinski sukob besramno krši međunarodni zakon. Ali on također potvrđuje izraelsko priznanje da ne može uvijek izbjeći međunarodni zakon u cjelosti.
Posebno, pokazuje da potencijalni domet Međunarodnog krivičnog suda (ICC) predstavlja prijetnju Izraelu na način na koji neprimijenjene UN-ove rezolucije to nisu.
Historija kršenja međunarodnog zakona
Od kreiranja izraelske države 1948, UN-ove rezolucije koje kritički gledaju na Izrael su mnogo puta pozivale Izrael da vodi računa o raznim pitanjima od prava palestinskih izbjeglica na povratak u svoje domove do osude izraelskih napada na palestinske civile.
Trumpov tzv. „sporazum stoljeća“ pokušava obrnuti takve rezolucije tako što daje legitimitet nizu ilegalnih poteza, uključujući izraelsko pripajanje ilegalno okupirane palestinske zemlje i kontinuirano uspostavljanje jevrejskih naselja na palestinskoj teritoriji.
Sporazum tvrdi da je Jerusalem „nepodijeljeni“ glavni grad Izraela, dok bi Palestina imala ograničenu kontrolu nad raštrkanim naseljima u Istočnom Jerusalemu. Ova naselja su istočno i sjeverno od „sigurnosne barijere“, inače poznate kao „zid razdvajanja“ koji je sagradio Izrael, a koji je Međunarodni sud pravde (ICJ) proglasio ilegalnim prije više od 15 godina.
Postoje deseci UN-ovih rezolucija koje kore Izrael i zahtijevaju da prestane kršiti prava Palestinaca. Pa ipak Izrael ih nastavlja besramno kršiti, kao i druge međunarodne pravne odluke bez ikakvih sankcija.
Koja je onda korist od međunarodnog zakona, kada nastavlja da iznevjerava Palestince?
Međunarodni zakon kao otpor
Odsustvo svih realnih posljedica za izraelsko nezakonito postupanje nije bezgranično. Gnusan kakav jeste, Trumpov plan čini prećutno jasnim da Izrael priznaje moć međunarodnog zakona, posebno kada se koristi kao alat otpora.
Ovaj sporazum poziva Palestinu da odustane od svih i svakih međunarodnih krivičnih slučajeva ne samo protiv Izraelaca, već i protiv Amerikanaca.
Strah američkih i izraelskih autora sporazuma djelomično potječe iz onog što je Palestina uspjela postići uz pomoć međunarodnog zakona, uprkos svojoj kontinuiranoj potčinjenosti i ugnjetavanju od strane izraelske države, podržane od SAD-a.
Više od 130 država je priznalo Palestinu kao državu posmatračicu koja nije članica u UN-u u novembru 2012. Palestina je pristupila Rimskom statutu ICC-ja, nakon čega je zahtijevala da ovaj sud istraži zločine počinjene na njenoj teritoriji.
U decembru 2019, nakon dugih vijećanja u vezi nadležnosti ICC-ja po pitanju situacije u Palestini (od kojih su neka aktuelna), tužitelj ICC-a je u konačnici odlučio da postoje razumne osnove da se istraže zločini počinjeni na palestinskoj teritoriji.
Ukoliko bi trenutni slučaj pred ICC-jem dostigao fazu u kojoj se podigne optužnica protiv izraelskih zvaničnika i izdaju nalozi za njihovo hapšenje, to bi ograničilo mobilnost tih zvaničnika jer bi pokušavali izbjeći države u kojima bi mogli biti uhapšeni i prebačeni u Hag na suđenje. Također bi bili imenovani i posramljeni.
Naravno, slabe su šanse da se to dogodi. ICC nema svoju policiju koja bi hapsila pojedince i umjesto tog se oslanja na saradnju sa državama da to čine.
Međunarodni zakon ne može i ne djeluje u vakuumu – politička volja i mobilizacija su ujedno i ključni pokretači i ključne prepreke „obećanju“ međunarodnog zakona: pravdi.
Sve i ako nijedan izraelski zvaničnik ne bude optužen ili uhapšen, važna se lekcija može izvući iz slučaja ICC-ja. Međunarodni pravni proces je u toku i, iako možda neće dovesti do bilo kakvog uvjerljivog ishoda, Trumpov sporazum signalizira da moćne vlade – naime SAD i Izrael – posmatraju međunarodni zakon sa strahom, uprkos njihovih pokušaja da ga odbace.
Dvosjekli mač međunarodnog zakona
Međunarodni zakon suzbija i oslobađa.
Ne uspijeva provesti UN-ove rezolucije, posebno u izraelsko-palestinskom sukobu.
Kao rezultat, iznevjerava palestinske žrtve jer im ne može pružiti zaštitu, niti im može garantovati pravdu. Ovaj ponovljeni neuspjeh provođenja potkopava suštinu UN-ove Povelje.
Ali međunarodni zakon je također emancipatorski. Odigrao je važnu ulogu u dekolonizaciji nakon pokreta oslobođenja iz 1950-ih i 1960-ih. On je, zajedno sa državnom praksom, doveo do priznanja Palestine kao de facto države od strane većine svijeta tog historijskog novembarskog dana 2012.
Uprkos moćnim igračima koji otvoreno krše međunarodni zakon i pokušavaju uspostaviti novu realnost na terenu kroz uspostavljanje ilegalnih jevrejskih naselja na ukradenoj zemlji, međunarodni zakon i dalje predstavlja važnu platformu za palestinski otpor.
Dokazi za ovo mogu se pronaći u Trumpovom planu jer na vidjelo iznosi dugogodišnju izraelsku i američku paranoju da će ih institucije kao što je ICC približiti odgovornosti za njihov ponovljeni podsmijeh spram međunarodnog zakona.
